Višemjesečna natezanja i polemike vezane uz imenovanje novog direktora Hrvatske turističke zajednice dobila su konačni epilog. Vijeće HTZ-a na prijedlog Povjerenstva, koje je presložio resorni ministar turizma, za novog čelnog čovjeka HTZ-a imenovalo je dosadašnjeg zamjenika ministra turizma Ratimira Ivičića.
Za one bolje upućene, svaka nedoumica oko Ivičićeva imenovanja iščezla je istog trena kada je iz sastava Povjerenstva dogovorno “istrčao” upravo Ratimir Ivičić, a na njegovo mjesto, izvan svakog običaja i uobičajene prakse, samog sebe delegirao ministar turizma, želeći na taj način spriječiti da se u Povjerenstvu ponovi glasačko pripetavanje s prethodne sjednice, na kojoj nije uspio progurati svog kandidata, zbog kojeg su prethodno prilagođavane natječajne performanse. Ipak, odluka o predmetnom kadrovskom pogurancu postala je “pravomoćna” onoga trenutka kada ju je, u neformalnom obliku, donijelo Predsjedništvo IDS-a, na koji način je osim evidentne reinkarnacije partitokracije, na simboličkoj razini, Ministarstvo turizma s prisavske adrese u Zagrebu teleportirano u Splitsku 3 u Pulu, a resorni ministar uzgred pokazao i da do Statuta i mišljenja članova Vijeća HTZ-a drži kao do lanjskog snijega.
Spomenutim imenovanjem točnima su se pokazale tvrdnje na koje se je već dulje vrijeme javno ukazivalo, da su Darko Lorencin ali i pojedini članovi Vijeća HTZ-a, obrazlažući najprije razloge smjene bivše direktorice HTZ-a, potom i suspenziju prethodnog natječaja za izbor direktora HTZ-a, gotovo pola godine obmanjivali javnost, ne mareći pri tome ni za izvjesne posljedice za ishod turističke sezone.
Tako je Ratimir Ivičić nakon niza manevara sjeo u stolac čelnog čovjeka HTZ-a usprkos životopisu koji ni “u česticama” ne korespondira sa životopisima kandidata koji su na naknadno suspendiranom natječaju ušli u “foto finish”, a za koje su ministar turizma i ostali članovi Vijeća HTZ-a procijenili da su po pitanju referenci za vođenje HTZ-a nedovoljno kapacitirani.
Pri tome nije zgorega napomenuti ni to da je odlučujuću prednost Ivičića u odnosu na ostale kandidate (premda nije član IDS-a) predstavlja okolnost da je studentski kolega i osoba od najvećeg povjerenja IDS-ova inspicijenta Ivana Jakovčića. Naime, sada već novi direktor HTZ-a, kada je u pitanju upravljanje marketingom na nacionalnoj ili čak i nižim razinama, nema apsolutno nikakvih iskustava.
O konkretnim referencama iz domene destinacijskog menadžmenta da i ne govorimo. CV spomenutog kandidata do njegove 42. godine predstavlja pravi misterij, da bi nakon 2000. Ivičić i upotpunio životopis sinekurom direktora JP-a Brijuni, a potom i funkcijom bez ikakvog konkretnog učinka, direktora za sada nerealiziranog i koncepcijski promašenog državnog projekta Brijuni Rivijera.
Glavni razlog zbog kojeg se je IDS-ov establišment više mjeseci “zubima i noktima” čupao za čelno mjesto u HTZ-u, isturivši pri tome kao taoca cjelokupni turistički sektor, leži u činjenici da cijeli sustav TZ-a, poslovanje koje inače ne podliježe Zakonu o javnoj nabavi, ali ni polaganju računa po pitanju odgovornost za ishode turističkog prometa, na godišnjoj razini “okreće” oko 650 milijuna kuna, od čega na glavni ured HTZ-a otpada oko 40 posto spomenutog iznosa, pri čemu se znatan dio transakcija odvija u poslovanju s inozemstvom, “ispod radara” nadzorno-represivnih tijela.
Kod toga, izrazito sivu zonu poslovanja predstavljaju neka od zajedničkih oglašavanja s turoperatorima i agencijama, kao i razne promidžbene aktivnosti neprovjerljivih učinaka, dok “vrh piramide” čine brojni cedirani konzultantski poslovi, kod čega se primjerice Lorencinov prethodnik nije libio izbrojati 600.000 kuna za poslove izrade godišnjeg plana Glavnog ureda HTZ-a premda u samom sustavu HTZ-a sjede za to plaćene osobe.
Cijela ova priča ima i svoju političku pozadinu. Naime, Zoran Milanović politički je korektno resor turizma outsorsirao manjem koalicijskom partneru IDS-u, koji u istom ministarstvu, HTZ-u, Brijuni Rivijeri kadrovira sve u šesnaest. Milanović je po pitanju odnosa naprema IDS-u principijelno ostao na istim pozicijama, i nakon invektivnih poruka koje mu je učestalo javno upućivao bivši šef IDS-a nazivajući ga, među ostalim, nesposobnjakovićem i kilerom.
Štoviše, i nakon što mu je IDS nedavno, uz znakovito sekundiranje primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine ponovno preuzeo upravljanje strankom u Istri, Milanović je Jakovčića, usprkos obostranom bigotnom odnosu, pod pritiskom medija i primorsko-goranskog lobija “spakirao” u europarlament, plativši za 20.000 Jakovčićevih preferencijalnih glasova enormnu cijenu. U to isto vrijeme, IDS se svakim svojim potezom već bunkerira i za moguće postmilanovićevsko razdoblje.
Premda sjede u Milanovićevoj Vladi i premda je ista Vlada prošloj godini u Istru spustila više sredstava (1,2 milijarde kuna) nego Sanaderova u cijelom četverogodišnjem mandatu, IDS-ovi čelnici ne propuštaju ni jednu priliku distancirati se od rezultata Vlade u kojoj i sami sjede, te istovremeno, populistički jeftino kapitalizirati inercijske rezultate i učinke turističke sezone, pripisujući ih uspješnom upravljanju sektorom turizma od strane aktualnog ministra turizma.
U takvim političkim okolnostima, gdje je rejting vladajuće koalicije već duže vrijeme u slobodnom padu, čelnici IDS-a su ispravno procijenili da se Milanović iz političko-pragmatičnih razloga neće usuditi dirati u izbor čelnog čovjeka HTZ-a, sve to usprkos činjenici da aktualni izbor Ivičića za direktora HTZ-a ozbiljno kompromitira proklamirane ciljeve iz Strategije razvoja hrvatskog turizma (14 milijardi eura prihodi od turizma u 2020.).