IZBORI U TURSKOJ?

KOMENTAR INOSLAVA BEŠKERA Erdogan, vladar Turske u sljedećih 10 godina?

AFP

U Turskoj su jučer održani prvi predsjednički izbori, kojima je objektivno uveden predsjednički sustav umjesto parlamentarnog

Europa - i politika i javno mnijenje - nedovoljno pozornosti polaže na Tursku, na veze s njom i na promjene u njoj. Sadašnja američka zračna intervencija protiv snaga “Islamske države” (odnosno “Kalifata”) u sjevernom Iraku manje je diktirana potrebom da se od divljačkih progona, uključujući i pokapanje živih u masovne grobnice, spase vjerske manjine (poput jazida, te nestorijanaca i inih kršćana), a daleko više da se opasnost zaustavi prije izbijanja na tursku granicu, koja je i granica Sjevernoatlantskog pakta.

ERDOGAN NAJAVIO NOVO DOBA 'Bit ću predsjednik koji radi za ovu zastavu, ovu zemlju, ovaj narod'

“Kalifat” i njegovi džihadisti znaju da su Turci suniti, ali ih smatraju uglavnom nedovoljno vjerski revnima, imitatorima Zapada, i stoga vrijednima prijezira ili sječiva. Sjedinjene Države Amerike su svjesne opasnosti, jer ne mogu ne vidjeti da je Turska istodobno i kopča i tamponska zona između “Kalifata” i Evropske unije. I opet iz Washingtona vide bolje i, ponajprije, reagiraju promptnije nego iz Bruxellesa, baš kao i svojedobno u Bosni i Hercegovini (Washington je nametnuo nesavršeni Daytonski mir - ali što je Unija od tada poboljšala, u ova dva desetljeća?).

Podigran je, na stanovit način, i interes za jučerašnje prve izravne predsjedničke izbore u Turskoj, kojima je objektivno uveden predsjednički sustav umjesto parlamentarnoga.

On omogućuje Erdoganu da bude na čelu Turske još dvaput po pet godina - jer on računa na pobjedu i 2019. A onda? O, pa zar nije Putin jedan mandat bio premijer, da bi onda opet imao pravo na dva uzastopna predsjednička mandata? Dobar glas daleko se čuje…

Pristaše bi u njemu rado vidjeli novog Atatürka, ne po idejama, nego po zamahu reformiranja turske države - ali u smjeru obrnutome od Atatürkove laičke modernizacije. Protivnici ga ne uspoređuju s Atatürkom, nego u njemu vide novog sultana padišaha.

Dva elementa mu idu na ruku, čine od Erdogana miljenika sreće. S jedne strane, to je privredni razvitak: unatoč svjetskoj i osobito evropskoj krizi, turski društveni brutoproizvod raste, a stopa je dosegla i 9 posto, na što više ni Kina ne može računati. Drugo, koliko god bio suočen s prosvjedima (poput lanjskih zbog Gezi parka u Istanbulu), kolikogod se iole prosvijećeni zgražali nad njegovom cenzurom Interneta itd., kolikogod u javnost izbijali podaci o korupciji u njegovu krugu - to nije naudilo njegovoj popularnosti ni u Istanbulu, najzapadnijemu od svih turskih gradova. Anadolija ga obožava. Ništa nije privlačnije od uspjeha.

Erdogan sebe reklamira kao nezaustavljivoga. Njegov izborni poklič je “Durmak yok!” (nema zaustavljanja) - ali pritom prešućuje da u njegovu nezaustavljivu napredovanju ima vještih zaokreta u posljednji čas. Nad njegovim islamskim fundamentalizmom i neumjerenim nacionalizmom trijumfira - kada je gusto - ciničan realizam.

Nije nikakva tajna da je u početku pobuna protiv Assadova režima u Siriji i financirao i naoružavao njegove protivnike, od kojih su najbješnji sada jezgro “Kalifata”. Manje je poznato da, po washingtonskim obavještajnim procjenama, oko 10 posto pripadnika “Islamske države” čine etnički Turci, iz Turske. Ako je to točno, sam je Erdogan hranio guju da ga ujede, kao što je Washington naoružavao i financirao Osamu bin Ladena i slične dok su se sa džihadističkih pozicija borili protiv Sovjetskog Saveza u Afganistanu, potpuno previdjevši, ili kobno podcijenivši vjerojatnost da će se oni, poslije kraha sovjetskog sustava, okrenuti s istih pozicija protiv “Velikog Sotone”, kako ekstremisti zovu Sjedinjene Države. Grubo pojednostavljeno: Sjedinjene Države su stvorile monstruma koji je srušio Dvojne nebodere Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku.

Ironija sudbine je htjela da se između Turske, koju je islamizirao u osobnu korist, i “kalifatskih” manijaka, nađe kao još jedini odbojnik baš Kurdistan, desetljećima trun u oku nacionalističke Turske.

Kurdi, naravno, brane sebe - ali htjeli-nehtjeli brane i Tursku: ako džihadisti prođu kroz (formalno irački) istočni Kurdistan, prodrijet će u zapadni, unutar turskih granica, dakle u Tursku. Onda Erdogan više neće imati protiv sebe laičke, liberalne, socijaldemokratske snage, a uza se sve koji su za jaču islamizaciju društva, jer će najžešći među potonjima krenuti protiv njega, kao još jednoga slugu “križarskog Zapada”.

Vjerovali ili ne, to nije daleko od nas. Tim prije što je kratkovidna sebičnost srpskih i hrvatskih vođa u Bosni učinila što je mogla da se ekstremisti postave kao ultima ratio zaštite islama tu, na našoj etničkoj i državnoj granici.

Katastrofično? Možda. Ali tko je još lani mogao pomisliti da “Kalifat” nije himera, baljezganje nekih dalekih luđaka po Nigeru ili na jugu Alžira - a danas već kontrolira pola Sirije i Iraka.

Izdvajamo