Ovog smo tjedna otkrili što je Novo zajedništvo. To je, tvrdi Danko Plevnik (Slobodna Dalmacija, 18. travnja), privođenje “kriptoustašluka” “povijesnom prihvaćanju antifašizma” (?). Umjesto da predsjednica Grabar-Kitarović nastavi tim putem - putem “pola hrvatskih birača koji su podržavali Josipovića i Josipa Broza” (ima nešto u toj aliteraciji) - ona je antifašizmu odlučila “odrezati komunističke korijene” i odbaciti “titoizam kao povijesni balast”. Dakle, oni koji režu komunističke korijene antifašizmu i ne prihvaćaju titoizam kao trajno opredjeljenje pripadaju “kriptoustašluku”. Danke, Danko! Naš Plevnik je uvijek imao smisla za humor pa i ne zvuči tako strašno kad se nađete među “kriptoustašama” samo zato što preferirate nekomunistički antifašizam ili imate razloga vjerovati da titoizam nema budućnosti.
Zlokobnije zvuči razmišljanje redovito zabrinutog Marinka Čulića, za koga je “bjelodano da odbacivanje i difamiranje Tita može ovdje kod nas završiti jedino u tihoj ili manje tihoj rehabilitaciji Ante Pavelića, dok u Evropi i Americi još nitko nije toliko poludio, osim najcrnjih desnih estremista, da rehabilitira Hitlera ili Mussolinija” (Novosti, 17. travnja). Zna Čulić ovaj narod i njegovo izvaneuropsko stanište. Taj opasan porod treba čuvati od ludila ustaštva svim instrumentima kojima je raspolagao Tito, posebno jer je mnogo onih koji nisu vidjeli “natruhe ustaštva” ni 1991. godine. Uspjeh je siguran jer naši čuvari mogu računati na savezništvo desnih idiota, koji će vam uza svu dužnu ozbiljnost objašnjavati kako je “Za dom spremni” stari hrvatski poklič ili objaviti intervju s Višnjom Pavelić baš za 10. travnja, upravo u trenutku kad ste pokušali objasniti kako je posve neuvjerljivo da su ustaše utjecajni u Hrvatskoj. Štoviše, da ne bi bilo nikakve zabune, što je najpodudarnije tvrdnji kako Hrvatske ne bi bilo da nije bilo Tita, korisni idioti zaoštrit će riječi Poglavnikove kćeri i od njih stvoriti naslov iz snova: “Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske” (Hrvatski tjednik, 9. travnja).
Simbioza fašista i komunista - pavelićevaca i titovaca - ratno je bratstvo koje živi na strvini. Kad god pokušamo napustiti njihovu orbitu, oni nam priušte retoričku reprizu 1941. ili 1945. Oni verbalno kolju i truju da bi nas zaštitili od civilizacije, odgovorne politike i svake slobode. Razlika je samo u tomu što su nerekonstruirani fašisti rijetkost, a nerekonstruirani komunisti dio vladajuće strukture. Dinko Šakić nije mogao izbjeći suđenje, osudu i zatvor, a za Perkovića i Mustača digli su ruku svi zastupnici vladajuće koalicije. Mladen Schwartz ne može pisati kolumnu za list koji financira država, a Marinko Čulić može. Nije to isto? Ne, nije, ali ništa nikad i nije isto, niti posve istovjetno. To su samo dva različita (i nesimetrična) aspekta našeg nazadovanja, koje traje znatno dulje nego što je itko prije stotinu godina mogao pretpostaviti.
Pavelićevci su bili i ostali posebna prepreka hrvatskoj nezavisnosti jer su njihovi zločini u rukama protivnika postali sinonim za hrvatsku državnost općenito. Zato je svako isticanje hrvatske individualnosti, bez obzira na izvor i kontekst, posebno u rukama protivnika, još i neizostavno pod sumnjom ustaštva. Titovci su ostali prepreka razvoju hrvatske demokracije jer su njihovi zločini bili i ostali posebna prepreka samoopredjeljenju i pluralizaciji društva. Zato je svako isticanje lažnog pluralizma titovskog razdoblja (narodna demokracija, demokracija zasnovana na materijalnoj bazi, pluralizam samoupravnih interesa, jednostranačka demokracija) još argument protiv - kako su oni govorili i govore - “političkog pluralizma građanskog tipa”, drugim riječima protiv liberalne demokracije. “Gnjilji ljiberaljizam” nikako nije prijao najvećem sinu naših naroda i narodnosti.
U nedjelju je Tomislav Čadež pobrao velike simpatije TV auditorija kad je Velikom inkvizitoru malog ekrana u brk rekao kako “kod nas postoji udbaško-ustaška podjela, ili si ustaša ili si udbaš; a što je s nama ostalima?” Doista, sustavno se stvara dojam da je hrvatska većina podijeljena između dva totalitarizma. A kad se ona ipak primijeti, jer primijetiti se mora, onda ispada da nije baš tako; onda se prozivlje zbog licemjerja.
To je dijelom ona “ex-jugovićka radnička i niža srednja klasa koja živi u komunjarskim neboderima, grije se na komunjarske radijatore, ima komunjarske diplome, prima penziju komunjarskih industrija, ali glasa za Vučića, Gruevskog i Karamarka” (Jurica Pavičić u Jutarnjem listu, 18. travnja). No, prije će biti da su stvarna većina svi oni koji nisu zahvalni zbog loših nebodera, radijatora, diploma, penzija i ovisnosti o korumpiranoj državi, jednako kao što kmet zacijelo nije bio zahvalan vlastelinu zato što mu je kao jedini autonomni prostor ostavio vlastiti trbuh. Zahvalnost se duguje samo za ono što je poduzeto bez očekivanja nagrade. U razmjeni i dogovaranju slobodnih ljudi na djelu su drukčiji standardi.
Spregom totalitarne braće Hrvatska je ponajviše bila zakinuta tamo gdje su liberalna rješenja bila osobito potrebna. Svaki dan slušamo priče iz hrvatskog birokratskog Apsurdistana u kojima je zajedničko obilježje bespomoćnost građana u rukama nekompetentne birokracije, koja samo uzima, a gotovo ništa ne daje. Ne znam za Vučića i Gruevskog, ali kad bi i htio nastaviti istim putem, Karamarko u sadašnjim uvjetima ne može posegnuti za etatističkim rješenjima. Njemu i opoziciji općenito preostaje samo liberalna pluralizacija društva, oslobađanje svih kreativnih snaga u korist privatne inicijative, poduzetništva i poticanja vlastite odgovornosti u rješavanju svih društvenih pitanja. To je glavni razlog zašto je Karamarko pod napadom, zašto “nema duše”. Dušu imaju oni koji se zabavljaju napadima na “neoliberalizam” i antisocijalnu politiku. Za političke poslove ipak se ne može biti bez glave - bez razumijevanja da je alternativa “neoliberalizmu” klizanje u već viđenu lijevu diktaturu. Milanovićeva vlast već propisuje kako će banke poslovati. Ako ovako nastavimo, sljedeći korak bit će nacionalizacija banaka, a nakon toga dolazi “neposredna demokracija” i povratak barem jednog od blizanaca.
Karamarku se postavlja pitanje kakve veze ima komunistička prošlost sa sadašnjim stanjem. Znam da floskulu “povijest - povjesničarima” nije lako izbiti iz ruku javnih aktera, ali tu vezu je najlakše objasniti: duga recesija, koja nas već šest godina drži i demoralizira, ne samo da je razotkrila nesposobnost vlasti za minimalni reformni kurs nego je prvi put u očima javnosti povezana s neuspjehom tranzicije prema liberalnoj demokraciji i tržišnom gospodarstvu. Nedovršena liberalna revolucija u Hrvatskoj izravno je povezana s neuspjehom u obračunu s komunističkom prošlošću. Za razliku od Poljske gdje se vodi debata između liberalnih i radikalnih antikomunista, u Hrvatskoj je na djelu posve anakrona debata između komunističkih apologeta i njihovih protivnika. Ako pod “normalnošću” podrazumijevamo vladavinu prava, građanske slobode, odgovornu vlast, blagostanje, stabilnost i sigurnost, dvadeset i pet godina nakon pada Berlinskog zida i dvije godine nakon ulaska u EU, Hrvatska još nije “normalna”. Hrvatska većina dat će potporu onoj stranci koja presiječe ovaj čvor, uvede red i reforme te prekine nadmoć totalitarne braće.