Da imaju zrno političke i ljudske odgovornosti, premijer Zoran Milanović i šef opozicijskog HDZ-a Tomislav Karamarko sjeli bi napokon za stol i pokušali dogovoriti nekoliko ključnih poteza, koji se brzinski moraju povući, prije nego što situacija u državi postane posve neupravljiva, možda i nepopravljiva. Među ostalim, morali bi se dogovoriti o saniranju posljedica nadirućeg referenduma o izbornim pravilima, koji će, po svemu sudeći, u Ustav ugraditi dodatne elemente destabilizacije cijelog sustava. Bez minimuma suglasnosti vlasti i opozicije proizvođenje se kaosa u Hrvatskoj ne može zaustaviti.
Naravno, takav je susret i dogovor teško očekivati. Kao što je općepoznato, između lidera vlasti i opozicije dosad je dominirao režeći oblik komunikacije. Za obojicu bi sada svaki civiliziran razgovor bio ravan gutanju žaba. Ali, Milanović i Karamarko, svaki u svojoj ulozi, jedan kao premijer, drugi kao šef najjače opozicijske stranke, imaju odgovornost koja im mora biti mnogo važnija od međusobnih animoziteta. Za početak bi se mogli dogovoriti kako prebroditi vrijeme do parlamentarnih izbora, u koje se ni jednom, ni drugom ne žuri. Milanoviću zato jer želi ostati što dulje na vlasti. Karamarku prijevremeni izbori također ne odgovaraju jer još nije spreman za preuzimanje vlasti.
No, od tog pragmatičnog pitanja mnogo je važniji njihov dogovor o tome kako popraviti štetu koju su svojim propustima i svojom nojevskom politikom sami skrivili, otvarajući prostor referendumskoj inicijativi na čijem čelu kao frontmenica sada jaše Željka Markić. Da je Kukuriku u izborne zakone ugradio preferencijalno glasanje, da je u dogovoru s HDZ-om promijenio Ustav i uredio referendumsku problematiku, taj se balon opasnih namjera ne bi imao čime napuhati. Sada je pitanje kako se s njegovim posljedicama uopće nositi.
Referendumski paket s uvođenjem preferencijalnog glasanja bez ikakvog ograničenja, spuštanje izbornog praga na 3 posto, zabrana predizbornog koaliranja te još neke njegove krajnje dubiozne sastavnice neće predstavljati udar samo na postojeću konstrukciju moći u političkim strankama. Voluntaristički skovanim zadiranjem u izbornu materiju zaljuljat će ne samo političke vrhuške, nego i temelje sustava. Izborni stručnjaci najavljuju fragmentiranje parlamentarne scene, što će rezultirati slabom i nestabilnom vlašću. Profesor Goran Čular govori o “institucionalno razornim” tendencijama.
Sve to u situaciji koja je u Hrvatskoj ionako na rubu izvanrednosti. Zbog višegodišnjeg ekonomskog urušavanja i depresije. Ogromne nezaposlenosti, rasta siromaštva i beznađa. Zbog narasle društvene nervoze i nabujalih socijalnih tenzija. Masovnog iskazivanja goleme distanciranosti i omraze prema političkim elitama. Javnost nema povjerenja u vlast, državne institucije i političko predstavništvo. Paravojni stožeri postavljaju se iznad legalno izabrane Vlade i prijete rušenjem arhitekture vlasti. Crkva pokušava zamijeniti državu. Biskupi se, često bez ikakvih etičkih skrupula, bave politikom. Neki od njih, grleći se s ratnim zločincima, ruše svaki vrijednosni orijentir u narodu. Vlast i opozicija tuku se ideološkim maglama. Ukupna je atmosfera sklona ekstremima. Zagovornici politike “što gore - to bolje” prosperiraju.
Na žalost, ni Zoran Milanović, ni Tomislav Karamarko ne shvaćaju ozbiljnost situacije. Premijer uporno tvrdi da ga se referendumska inicijativa Željke Markić uopće ne tiče, da su to HDZ-ova dječica i neka se oni međusobno raskusuraju. Međutim, očinstvo bi se u ovom slučaju vrlo teško moglo utvrditi. Tko je pravi ćaća može se sada samo nagađati: HDZ, koji je s lidericom populističke desnice ozbiljno šurovao, ili vladajuća koalicija koja joj je svojom političkom impotencijom popločala put?
Ali, sve kad bi Milanović i bio u pravu, kad njegova stranka i Vlada zaista od referendumskog stampeda gospođe Markić ne bi trpjeli baš nikakve posljedice, njegova je nezainteresiranost u ovoj stvari, glumljena ili stvarna, posve neprihvatljiva.
Neprihvatljivo je da premijer pere ruke i prikazuje se indiferentnim spram događaja koji će po Hrvatsku sigurno imati vrlo neugodne konsekvence. Njegova bi funkcija ipak podrazumijevala neki osjećaj odgovornosti za državu.
S druge strane, Tomislav Karamarko zaista je pustio duha iz boce kojega ni sam više ne može kontrolirati. Željka Markić i vukovarski antićirilični stožeraši funkcionirali su kao udarna pesnica njegove politike. Pretvarajući HDZ u desničarsku armadu, s ekspoziturama za izvanparlamentarno ljuljanje i rušenje aktualne vlasti, oporavio je i konsolidirao stranku, ali je destabilizirao cijelu državu. Karamarko je, istina - kako se i sam voli pohvaliti - dobio troje izbore, ali je u Hrvatskoj obnovio ideološke konfrontacije, forsira retoriku podjele i građanskog rata, kvari međunacionalne odnose, suportira antimanjinska raspoloženja, inklinira atmosferi političke neregularnosti, dozvoljenosti svih sredstava, izlaska iz institucija…
Međutim, čini se da ni sam više nije gospodar situacije. Njegove lutke s konca odjednom se, gle čuda!, ne daju zauzdati. Željka Markić, velikih političkih apetita, bacila mu je rukavicu u lice. Više nije jasno ni to prijete li uzurpatori vukovarskog Dana sjećanja državnom vrhu po HDZ-ovu nalogu ili Karamarko pleše onako kako mu dojučerašnji pijuni sviraju…
Ozbiljnost situacije zahtijevala bi da se i ključni politički lideri u Hrvatskoj napokon uozbilje i prestanu svaki sa svoje strane poigravati državom. Krajnji je čas da Zoran Milanović i Tomislav Karamarko uspostave barem minimalnu komunikaciju. Ne da bi zaustavili referendumski pokret koji se valja Hrvatskom i koji bi ih obojicu mogao pomesti, nego kako bi isključili svaku mogućnost da se jedan nesporno demokratski institut, zbog svoje zakonske neuređenosti, zloćudno iskoristi protiv stabilnosti i interesa države.