PROSVJEDI BRANITELJA

KOMENTAR JELENE LOVRIĆ Tko su Jugoslaveni? Svi građani koji su dali glas za ovu vlast?!

Marko Todorov / CROPIX

Hrvatski branitelji mogu svaki trenutak “osvojiti” ne samo Ministarstvo nego i Sabor i Vladu - rekao je Josip Klemm, jedan od kolovođa veteranskih prosvjeda u Savskoj, dodajući da to njima ipak ne pada na pamet. Da im ne pada na pamet, ne bi takvom mogućnošću javno mahali.

Klemm nije prvi koji je takav scenarij zaposjedanja države obnarodovao. Prethodno je već jedan od branitelja javno najavio upotrebu oštre sile, pozivajući ratne drugove neka rade ono što najbolje znaju. “Mi nismo državu pregovorima dobili, mahanjem zastavama, nego smo oštrom silom dobili državu. Ako je vrijeme da to ponovno učinimo, da tu državu vratimo, mi smo tu.” Klemmova prijetnja osvajanjem institucija još mnogo zlokobnije zvuči, jer on nije tek jedan od branitelja, nego je najvažniji organizator braniteljskog prosvjeda. Kao jedna od ključnih figura veteranskih događanja, dirigirao je prošlogodišnjim vukovarskim incidentima, kada je kompletan državni vrh onemogućen da se pridruži Koloni sjećanja. Otkako je počelo događanje branitelja u Savskoj, Klemm posvuda, suprotno zakonu, maršira u maskirnoj uniformi. Kao da je u Hrvatskoj ratno stanje. Kad se javno hvali da može organizirati 50.000 branitelja i spominje mogućnost zauzimanja najviših državnih institucija, Sabora i Vlade, on ne zvecka samo vlastitim oružjem. Predsjednik je Udruge specijalne policije, usto kao privatni poduzetnik pod oružjem ima nekoliko stotina ljudi. Zato njegove izjave treba krajnje ozbiljno shvatiti.

Prosvjedi branitelja su legitimni. Legitimni su čak i kad se ne odvijaju sasvim u zakonom predviđenim okvirima. Tko još može podići šator nasred jedne od glavnih zagrebačkih prometnica?! Veteransko se prosvjedno logorovanje ne može osporavati čak i ako su navedeni socijalni zahtjevi tek maskirna odora za one stvarne, političke razloge. Hrvatska je svojim braniteljima garantirala visoku razinu materijalnih prava i unatoč teškoj ekonomskoj krizi nije ih bitnije dirala. Godinama već najzaštićenija su društvena skupina. Zato su zahtjevi teških invalida, gurnutih u prvi plan, tako magloviti i teško uhvatljivi. Što konkretno, osim ultimativne, ali ničim argumentirane smjene ministra i njegovih suradnika branitelji zapravo traže, to se ni danas, nakon tri tjedna prosvjeda, ne može baš konkretizirati.

Politički su razlozi šatora u Savskoj mnogo transparentniji. Tako Josip Klemm protekloga tjedna u Kupresu, na obilježavanju obljetnice oslobođenja tog bosansko-hercegovačkog grada, drži govor u kojem tvrdi da će braniteljski prosvjedi u Zagrebu trajati ako treba još godinu dana, dok HDZ ne dođe na vlast. Na isti način na istom mjestu i Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, još jedan od braniteljskih kolovođa, kaže: “Mi smo u Zagrebu zapalili vatru! Mi ćemo u Savskoj biti do pobjede. Nećemo dopustiti da se jugoslavenska priča dovede u hrvatsko Ministarstvo branitelja.” Klemm i Deur očito svoje vatre pokušavaju zapaliti i u susjednoj državi. Kao što emisare šalju među radnike ili pod svoje šatore pokušavaju dovući školske ekskurzije, isto bi tako prosvjednu operaciju htjeli omasoviti šireći je i snagama izvan Hrvatske.

Vođe braniteljskih prosvjeda imaju pravo optirati protiv aktualne vlasti, pa i javno navijati za dolazak HDZ-a na čelo države. Ali zašto im je pritom potrebno izmišljati Jugoslavene? To je točka na kojoj se prihvatljive demonstracije protiv jedne vlade pretvaraju u zlokobni udar na cijeli demokratski sustav hrvatske države. Prosvjedi branitelja od prvog se dana odvijaju pod velikim transparentom: “1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? Koga branitelji tako nazivaju? Prvo svoga ministra i njegove najbliže suradnike. Vukovarskog branitelja i zatočenika srpskih logora proglasili su Jugoslavenom, prate ga povicima “Ubij ga!”, kao da im je zaista mrski neprijatelj, što je nevjerojatna ljudska i politička perverzija. Kao što je krajnje monstruozno da sina legendarnog Siniše Glavaševića optužuju za izjednačavanje žrtve i agresora te prozivaju za čak četničke inspiracije.

Ali, nisu samo oni Jugoslaveni. Ta se etiketa sada upotrebljava kao sinonim za kompletnu aktualnu, lijevo-liberalnu vlast. Provalu takvih insinuacija otvorio je Tomislav Karamarko osobno. Umjesto da Milanovićevu vladu šiba svima razumljivim nezadovoljstvom zbog njene neuspješnosti, šef HDZ-a pokušava mobilizirati desnicu potpunim izmišljotinama o njenim fantomskim jugo-sentimentima. Ako su ljudi iz vladajuće garniture Jugoslaveni, onda su to valjda i svi građani koji su im na izborima dali glas. Ne treba zaboraviti da je riječ o demokratskoj većini. Tako ispada da je u Hrvatskoj nikad više Jugoslavena, premda je od smrti Jugoslavije proteklo više od dvadeset godina.

Smiješno? Nimalo! Nije smiješno jer je riječ o proizvođenju državnih neprijatelja. Jugoslaven je danas zbirno ime za ono što se u bivšem režimu nazivalo kontrarevolucijom. Na nedavnom svečanom obilježavanju obljetnice osnutka Prve gardijske brigade, Tigrova, umirovljeni admiral Domazet Lošo tvrdi da je još od 2000., a poglavito u posljednje tri godine, “Hrvatska izložena unutarnjoj agresiji”, uz znakoviti dodatak “tu smo da ponovno pomognemo oslobađanje Hrvatske”. Lošo svoju logiku vjerojatno vuče još iz onog vremena dok je službovao u JNA, pa je zato potpuno nesklapan s demokratskim sustavom. Ali jasno je da “unutarnju agresiju” dovodi u vezu s lijevim vladama. Kad god je SDP na kormilu Hrvatske, to je za njega “unutarnja agresija”, prema hrvatskoj državi neprijateljska, protuhrvatska vlast. Njegova najava o ponovnom oslobađanju zemlje, ovoga puta od unutarnje ugroze, objava je rata svima koji su glasali za vladajuću Kukuriku koaliciju. Isto impliciraju Karamarkove i Klemmove protudemokratske poruke.

Protudemokratske jer pokazuju prezir prema demokratskim standardima i ruše temelje demokratske države. U demokratskim sustavima smjena se vlasti događa na izborima, a ne na ulici. Na ulici se može izražavati nezadovoljstvo, ali ne može se glasati. Mandat se ne osvaja oštrom silom, kako se ovdje prijeti, nego silom izbornih listića. Pravo izbora imaju svi građani, a ne samo neke skupine. Ne mogu branitelji promijeniti vlast suprotno legitimnoj izbornoj volji građana.

Zatim, u demokratskoj državi politički se rivali, pa i protivnici ne nazivaju i ne demoniziraju kao neprijatelji. Političke se utakmice ne vode etiketama, nego argumentima. Egida jugoslavenstva ovdje više nije oznaka političkog uvjerenja, nego politička diskvalifikacija i presuda. Termini “državni neprijatelj” ili “unutarnja agresija” ne pripadaju demokratskom diskursu. Pripadaju totalitarnim sustavima. U kojima je svaka ne samo politička razlika ravna izdaji, a svi koji nisu s nama mrski su dušmani.

Na koncu, u demokratskim uvjetima državnim se institucijama ne prijeti osvajanjem. Javno mahanje prijetnjom o okupaciji Sabora i Vlade živom silom prosvjednika nedopustivo je u demokratskim sustavima. U takvim sustavima rješenja se nalaze u institucijama države, kroz demokratsku, zakonom utvrđenu proceduru, a ne njihovim zauzimanjem i pokoravanjem. To su notorno pučističke metode.

Novi boj protiv Jugoslavena, što ga braniteljski prosvjedi pokušavaju zametnuti, vraća Hrvatsku u preddemokratsko stanje. Podjela na čuvare revolucije i petu kolonu gura naciju u rješavanje sporova i sukoba metodom građanskog rata, a ne logikom demokratskih mehanizama. Braniteljski logor u Savskoj i najavljeni juriš na institucije upućuju na pokušaj kopiranja ukrajinskog scenarija. U Hrvatskoj se stvara situacija koja opasno podsjeća na kijevski Majdan.

Izdvajamo