Ono čega se pametan stidi, time se budala ponosi, kaže se u narodu, no primjenom logike valjda vrijedi i obrnuto - da se budala stidi onoga čime bi se pametan ponosio. Ovi aksiomi tradicionalne mudrosti zanimljivi su u kontekstu nedavna SDP-ovog otkrivenja važnosti povijesnog lika i djela prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, po kojem će sada imenovati novi terminal zagrebačke zračne luke.
U kontekstu skorih parlamentarnih izbora ta činjenica ne bi trebala biti posebno iznenađenje, uostalom riječ je tek o inverznoj varijanti prakse koju je na političku scenu uveo Ivo Sanader. Da bi se proširio na famozni centar političkog spektra, Sanader je odbacio Tuđmana. Čineći isto, Milanović je odlučio sada ga prigrliti.
U zemlji kronično premreženoj neprekidnim strančarenjem, tu jednostavnu političku računicu pojedini optimisti danas bi mogli tumačiti kao poprilično jak čin državništva. Ipak, da bi dojam bio potpun, SDP-u nedostaje još jedna povijesna epifanija. Nakon što su odlučili prikladno vrednovati zasluge čovjeka koji im je punih deset godina bio glavni politički protivnik, o čijim su demokratskim deficitima još donedavno sricali žestoke filipike, kad će istu povijesnu kurtoaziju pružiti prema liku koji im je osnovao i petnaestak godina vodio stranku? Kada će SDP otkriti Ivicu Račana?
Ovo pitanje nameće se ne samo radi inicijative da se aerodromu da Tuđmanovo ime. Punih osam godina prošlo je od Račanove smrti, sasvim dovoljno da se otvori rasprava o tome na koji način društvo vrednuje povijesnu ulogu čovjeka koji je bio zadnji komunistički i drugi postkomunistički vladar zemlje. Ili ako ne već društvo, onda barem Račanova politička stranka. Prema javno dostupnim podacima, od tisuća ulica i trgova u stotinama hrvatskih gradova i općina u kojima SDP obnaša ili je obnašao vlast, toponim s imenom Račana može se naći samo u Đakovu - a i ta je ulica ime dobila kao posljedica političke akrobacije tamošnjeg gradonačelnika, SDP-ova disidenta.
Nema Račana ni u nazivima javnih institucija, pa niti onih stranačkih, njegovo ime ne slave zaklade, stipendije, nagrade...Uobičajeni izgovor iz SDP-a na ranije optužbe o tome da su zanemarili Račana bio je taj da se on osobno protivio takvoj vrsti počasti, da takve inicijative ne podržava niti njegova obitelj, te da će SDP uspomenu na svog pokojnog osnivača održavati promovirajući vrijednosti koje je on zastupao.
Svi ti argumenti prilično su besmisleni. Niti je izvjesno da bi se Račan protivio tome da se neka ulica zove po njemu, niti je obitelj Račan neosporni tumač njegove volje, niti, u konačnici, SDP danas promovira vrijednosti koje je on zastupao. Ivica Račan, dakako, nije tip povijesne ličnosti čije će ima danas, sutra krasiti razne infrastrukturne objekte, no neosporno je bila važna njegova uloga u procesu stvaranja hrvatske države. Ipak, možda i važnije od toga, Ivica Račan doista je principijelno zastupao neke vrlo pozitivne vrijednosti.
Prvenstveno, Račan je bio političar građanskog tipa, promišljen i umjeren u djelovanju, te apsolutno nekorumpiran, odnosno nesklon korištenju politike za svoje ili obiteljske financijske probitke. Sve te vrijednosti danas su prilično deficitarne na političkoj sceni, no vjerojatno najspecifičnija Račanova osobina bila je to da je riječ o političaru koji je bio spreman vući poteze za koje je bio svjestan da bi ga mogli stajati vlasti, ako je smatrao da su društveno korisni. Sasvim konkretno, učinio je to dvaput - 1990. i 2007. - a po tome još nema pandana u domaćoj politici. Samo za usporedbu, Franjo Tuđman - čiju povijesnu veličinu SDP sada uviđa - svojedobno je bio spreman suspendirati demokraciju (slučaj zagrebačke krize, op. a.) zato da bi zadržao vlast u glavnom gradu Hrvatske. Ipak, koliko god takva linija zaključivanja bila privlačna, Tuđman i Račan nisu dva povijesna antipoda, suprotstavljena pola, pojave koje negiraju jedna drugu.
Upravo suprotno, riječ je o kompleksnim povijesnim ličnostima, ljudima s brojnim vrlinama i manama koji su funkcionirali unutar konteksta specifičnih povijesnih okolnosti. Ideje prema kojima se veličina jednog mjeri beznačajnošću drugog vulgarne su, ali nažalost i - uobičajene. Upravo to je i razlog zašto danas SDP, dajući povijesnu važnost Tuđmanu, nema nikakva interesa uložiti ikakav značajniji napor u valoriziranje lika i djela Ivice Račana.
U hrvatskoj javnosti koncept famozne nacionalne pomirbe i dalje počiva na bipolarnoj ideji kako uz prihvaćanje onog ‘tuđeg’, valja odbaciti i ono ‘svoje’. Upravo zato, za tadašnje procese Sanaderu nije bilo dovoljno samo reći ‘Hristos se rodi’, već je pritom bilo važno i skinuti Tuđmanovu sliku sa zida. Milanovićevo prihvaćanje Tuđmana, pak, vjerodostojno je samo ako se pritom, makar i šutnjom, ukloni Račana. Takav talibanizam zapravo je pokazatelj koliko se SDP udaljio od Račanovih načela. On je bio spreman izgubiti vlast da bi sačuvao obraz, ovi danas su spremni okrenuti obraz da bi očuvali vlast. Možda Račan ipak ne bi želio da mu odaju počasti..