Bio je sparan ljetni dan. Temperatura se vrtjela oko 37 stupnjeva, vesela se djevojka rashladila skočivši u fontanu. Na vratima Ministarstva dva su muškarca gladovala, jedna ih je žena pokušavala spasiti, a značajan lik u priči, uvijek zatvoren u kravatu, pokušao je sve izbjeći.
Dvojica muškaraca, braća Markić, gladovali su u znak protesta jer nisu dobili 37 hektara državne zemlje koju su namjeravali koristiti za svojih više od 500 grla stoke. - Nezakonito su nam oduzeli zemlju! Štrajkat ćemo dok se naš problem ne riješi - rekli su ženi koja ih je došla posjetiti. U tom se trenutku vratila s vožnje kombajnom i rekla da se nada da ćemo jesti kruh od hrvatske pšenice.
Ona je predsjednica države, nju bi trebalo poštivati. Muškarac u kravati, ministar Jakovina, mogao bi biti rješenje problema, mislila su braća. Oni se bave poljoprivredom, on je ministar, u priči je i stoka, i zemlja, i cijela stvar ne izgleda tako nelogično.
Zato su i protestirali pred njegovim vratima, znajući da će biti najvidljiviji ako se pojave u Zagrebu i pred Ministarstvom poljoprivrede nastave pobunu koji su nedavno započeli u Đakovu, gradu nedaleko od sela u kojem žive. Oni često protestiraju. Povedu stotinjak grla stoke i naprave gužvu, krenu blokirati ulice i stvore pritisak na drugu stranu. Tako ostvaruju svoja prava. I u Zagreb su došli s bikovima, ali kada im je stoka odvedena, prešli su na štrajk glađu. Znaju, u Hrvatskoj se prava najlakše ostvaruju ako se štrajka glađu. Zato je predsjednica došla kod ministra, urgirajući da nešto učini. Zato je ministar zbrisao sa sastanka rekavši da ga zove premijer i ostavio predsjednicu da ga čeka, čeka, čeka... Bilo je to u najmanju ruku nepristojno. Predsjednicu se ne ostavlja da čeka, ona ima autoritet koji proizlazi iz njene funkcije i svaki je ministar mora poštivati. Da je ministar Jakovina bio iole snalažljiv, otišao bi s njom do braće i rekao im u tri rečenice što može, smije i što namjerava učiniti. Završio bi predstavu koju su izvodili. No, ministar je samo zbrisao sa sastanka. Bio je sparan ljetni dan.
Braća žele 37 hektara zemlje. Tuđe zemlje. Jeftine. Naše, državne. Ničije. Braća žele zemlju koja im ne pripada, nikada nije bila njihova, ali je relativno jeftino to mogla postati ako je, u trenutku kada je država ponudi na prodaju i raspiše natječaj, a oni otkupe. Inače, kažu da koriste tu zemlju posljednjih 16 godina.
No, na natječaju raspisanom još 2011. tu je zemlju dobio netko drugi. Braća su posumnjala da je riječ o nekoj namještaljci, nečemu sličnom i protestiraju jer nisu dobili baš tu zemlju. - Na tom su natječaju dobili 211 hektara zemlje - rekao je pak Zoran Vinković, gradonačelnik Đakova, komentirajući nedavno njihov protest, ali su braća zapela za ovih 37 hektara.
U stvari, nitko, osim braće, ne zna zašto baš ta zemlja, a ne neka druga. Država na svaki hektar zemlje koju ustupa poljoprivrednicima daje i poticaje, oko 2 tisuće kuna po hektaru. Braća Markić dobili su od države već oko 622 hektara čemu treba dodati još 331 hektar koji im je nedavno ustupljen. Zemlja se daje u najam na rok do čak 50 godina, a država smanjuje iznos najamnine ako poljoprivrednici ulažu u tu zemlju. Od države su braća Markić u zadnjih deset godina dobili više od 11 milijuna kuna od čega u posljednje tri godine više od 3 milijuna kuna.
Da, zasluženo, iako sasvim nedostižno radnicima koji rade u tvornicama, na jednako tuđim sredstvima za rad. Zasluženo jer smo odlučili iz proračuna davati za poljoprivredu, iako se pokazalo da poticaji idealno služe ne da se razviju i proizvode najkvalitetniji, nego da se na njima dobro zarađuje. Mi poticajima hranimo nesposobne.
Ozbiljna tržišta, tome nasuprot, ne računaju na poticaje nego na poduzetništvo. Ali, svi ovi milijuni su samo brojke koje pokazuju da braća rade, da misle i da, kao i svi drugi poljoprivrednici, koriste mogućnosti da proizvode više i da ostvaruju veći standard života. Zato poljoprivrednici voze Mercedese u zemlji u kojoj se poljoprivreda spašava poticajima.
Ono što je nejasno je odakle u čovjeku izvire taj osjećaj da tuđu zemlju smatraju svojom samo zato što je državna i zato što su je do sada koristili. Toliko svojom da prijete da će se ubiti izgladnjivanjem ako je ne dobiju. To se zove jeftina ucjena. Braća tvrde da su stvar prijavljivali DORH-u, ali da ih nitko nije uzeo za ozbiljno. Taj isti DORH je bio uključen u postupak dodjele zemlje te, ako su braća prevarena, ako je natječaj bio namješten, onda su u tome sudjelovali i ljudi iz DORH-a.
Jučer su braća pozvana u DORH u Zagrebu. Možda su uspjeli objasniti da je natječaj bio namješten i da njima pripadaju željeni hektari na temelju kojih će dobiti državne poticaje i možda braća odu kući razmišljajući da su zaštitili svoju zemlju. Njih se treba sjetiti na izborima, oni će glasati za zemlju u kojoj se prijetnjom dolazi do vlasništva. Djevojke iz fontane će otići negdje drugdje.