Hrvatska evidentno ima probleme za koje domaći ekonomisti ne nude realno rješenje. Najniža stopa zaposlenosti u Europi, kumulativni pad BDP-a od 13 posto, 378 tisuća nezaposlenih, 6 tisuća prijedloga za predstečaj, 300 tisuća blokiranih građana, loše stanje javnih financija i prognoze koje govore da ćemo i sedmu godinu zaredom biti u krizi samo su dio tužne ekonomske zbilje.
Kako se u medijima provlače dvije polarizirane ideje ekonomista, od kojih ni jednu većim dijelom nisu usvojili nositelji ekonomske politike, postavlja se pitanje zašto je to tako?
Naime, nije izgledno da će Hrvatska bez krajnje prisile drastično smanjiti plaće u javnom sektoru i otpustiti i umiroviti nekoliko desetaka tisuća ljudi, a niti je izgledno da će bez velikih političkih promjena i drugačijeg pogleda na ulogu države biti fiskalne eskpanzije. Inzistiranje na takvim idejama nema učinka jer nositeljima odluka nudi samo krajnja rješenja koja su najčešće politički neprihvatljiva.
Jednu od ideja koja će teško biti testirana u stvarnosti predstavila je prije nekoliko dana Hrvatska udruga poslodavaca. Riječ je o smanjenju plaća u javnom sektoru za 10 posto koji se Vladi sugerira kao neizbježan, ali istovremeno bezbolan i koristan potez. Iako navedena mjera ima određena uporišta koja se ne mogu negirati, to svakako nije bezbolna mjera, a ako se stvari sagledaju šire od nužnosti sređivanja javnih financija, onda je teško zaključiti da je i korisna.
Javni sektor često se generalizira te se potpuno različiti sustavi poput zdravstva, obrazovanja, pravosuđa ili javne uprave svrstavaju u isti koš bez obzira na razlike u efiksanosti, broju i obrazovnoj strukturu zaposlenih te njihovim primanjima. Navedena mjera pokazuje takav neselektivni pristup.
Prema istraživanjima koja su se provodila posljednjih godina, rezultati hrvatskog obrazovanja nisu bili oduševljavajući. Rezultat toga možda je i konstantno zanemarivanje sustava koji bi trebao biti temelj izgradnje zdravog društva i produktivne ekonomije. Iako sama razina izdvajanja nije osnovni preduvjet kvalitete, sigurno je bitna, a prema posljednjim podacima Eurostata, od Hrvatske su u Europi niža izdvajanja za obrazovanje imale jedino Slovačka, Češka, Rumunjska i Bugarska.
Naime, sami zagovornici rezova uvrštavaju obrazovanje u produktivne rashode te ističu kako je upravo jedna od pozitivnih stvari konsolidacije smanjenje neproduktivne potrošnje kako bi se održala ili povećala produktivna potrošnja. Međutim, predložena mjera smanjenja plaća ne uzima u obzir nikakve specifične uvjete unutar javnog sektora, pa tako ni obrazovanja i predstavlja mjeru linearnog rezanja plaća. S obzirom na takvu ideju, očito su sve plaće neproduktivna potrošnja.
S druge strane, kvaliteta obrazovanja još uvijek presudno ovisi o ljudskom faktoru, o osobi koja poučava i njezinoj motivaciji, a smanjenje plaće sigurno je osnovni demotivirajući čimbenik i za rad, ali i za privlačenje kvalitetnih ljudi u sustav. Navedeno vrijedi posebno zbog činjenice da osobe s visokom stručnom spremom najniže plaće imaju upravo u djelatnosti obrazovanja (posljednje priopćenje DZS-a o prosječnim mjesečnim isplaćenim plaćama prema stupnju stručne spreme i djelatnosti).
Daljnje narušavanje financijske situacije ionako potplaćenih učitelja i nastavnika može prouzročiti eroziju kvalitete kadra i daljnje smanjenje efikasnosti obrazovnog procesa, a loše i neadekvatno obrazovanje smanjuje produktivnost rada, uvećava troškove poslodavaca i povećava nezaposlenost.
Iako zagovornici rezova dopuštaju mogućnost negativnih utjecaja, ističu kako reforme u srednjem i dugom roku poništavaju te negativne efekte.
Nedvojbeno je da u javnom sektoru, pa tako i u obrazovanju postoji prostora za racionalizaciju i nužno je raditi na povećanju njegove efikasnosti.
Međutim, bez popratnih mjera koje otklanjaju negativne efekte na produktivnost zaposlenih u obrazovanju, i to odmah, a ne nakon što sav kvalitetan kadar izađe iz sustava, navedena mjera se može okarakterizirati jedino kao štetna.
Zagovornici takvih mjera trenutno su brojniji, medijski popraćeniji, njihova je ideja ukalupljena u prevladavajućoj ekonomskoj paradigmi, zanimljiva određenim interesnim skupinama, a sam mehanizam rezova prilično je apstraktan pa samim time zvuči stručnije i pametnije. Bez obzira na to mjera smanjenja plaća ima svoje mane i nije u skladu s trenutnim političkim realitetom i situacijom da Vladi sve više opada povjerenje građana, a koje joj je neophodno za provođenje takvih mjera.
Naime, teško da više od 300 tisuća zaposlenih u javnom sektoru svoju plaću, koju troši na režije ili školovanje djece, doživljava kao neproduktivnu potrošnju, a njeno smanjenje od 10 posto kao bezbolno.
Isto tako, nije realno da će ljudi shvatiti kako će smanjenje plaća nekim mehanizmom koji ne razumiju dovesti do toga da im sutra bude bolje. Čini se da će ovo ostati samo još jedna u nizu nerealiziranih ideja, a s obzirom na njezinu potencijalnu štetnost, vjerojatno je tako i bolje.