Zdrav razum često nije dovoljan da bi se riješili složeni izazovi, to znamo. Ali da bez zdravog razuma nema dobrih rješenja, tako izgleda ne misle svi u našoj akademskoj zajednici. O tri zasebne visokoobrazovne teme govorilo se i pisalo protekle godine i, naoko nepovezano, nastala je šarada u kojoj su se, tragajući uporno za rješenjima mimo zdravog razuma, izgubili neki inače neosporno razumni i razboriti ljudi, istaknuti predstavnici našeg visokoobrazovnog sustava.
Za ostvarenje ustavnog prava svih studenata, uključujući one na privatnim, od države priznatim visokim učilištima, na financiranje svog obrazovanja iz proračuna koji u tu svrhu pune njihovi roditelji, vaučeri nisu ni najsretniji, ni najspretniji model. Vaučer ne vrijedi dok nije naplaćen, u konkretnom slučaju na državnoj blagajni. Poučeni iskustvom, možemo očekivati da bi država najprije isplatila vaučere sebi, tj. “svojim”, državnim visokim učilištima, a tek onda, ako i koliko ostane, privatnima. Nemali broj privatnih poduzeća dovela je država do ruba bankrota naplativši im svoje silom zakona, a milom tog istog zakona ostavši im dužna. Dakle, zaboravimo vaučere, ima boljih modela.
Međutim, ne zaboravimo ono što iza tih modela stoji - priznavanje prava svim studentima, pa i onima privatnih visokih učilišta, na financiranje obrazovanja novcem koji su u tu svrhu njihovi roditelji dali državi na odgovorno upravljanje i pravednu raspodjelu. Upravo to je taj zdravorazumski diskurs od kojega neki uporno bježe u strahu da ne izgube dio kolača koji se nezdravorazumski uskraćuje onima kojima zdravorazumski pripada. A taj strah, u ovom slučaju državnih visokih učilišta od ravnopravne tržišne utakmice s privatnima, koja bi, zdravorazumski gledano, sasvim sigurno pridonijela kvaliteti obrazovanja, zapisan je i u nedavno donesenoj Strategiji obrazovanja znanosti i tehnologije RH.
U poglavlju “Visoko obrazovanje” jedna rečenica glasi otprilike ovako: U Republici Hrvatskoj javna visoka učilišta od posebnog su društvenog interesa. Pišući nacionalnu strategiju, neki su u strahu pobjegli od zdravorazumske činjenice da poseban društveni interes nikako ne mogu biti visoka učilišta, ni javna, ni privatna, nego to jedino može biti kvalitetno visoko obrazovanje, bez obzira na to provodi li se na javnim, čitaj državnim, ili privatnim, od te iste države priznatim, visokim učilištima.
Najdalje od zdravog razuma pobjeglo je tumačenje ove eskapade, koje kaže: kada bismo izjednačili prava studenata državnih i privatnih visokih učilišta, to bi dovelo do prelijevanja javnih sredstava u privatne ustanove, a one na visokom obrazovanju zarađuju. Zdravorazumski iz toga proizlazi zaključak da, izuzev u privatnom sektoru, zarađivanja u visokoobrazovnom sustavu nema i ne bi trebalo biti. No, je li baš tako? Po odgovor krenimo na drugu temu.
Sveučilišta, državna dakako, za koja, doduše ne baš za sva, posljednji nalaz Državne revizije ustvrđuje da neodgovorno rasipaju novac poreznih obveznika, putem medija prijete ustavnom tužbom jer se Vlada zdravorazumski drznula propitati njihovo nezdravorazumsko “pravo” da nekontrolirano, izvan proračuna i javnog nadzora, raspolažu novcem koji, tobože samostalno, a zapravo potkoženi javnim (vašim, našim, mojim) novcem, drugim riječima, za razliku od privatnih, maksimalno zaštićeni od tržišnog rizika protežirani mehanizmima javnog financiranja, zarađuju na tržištu. Jedno s drugim: Quod licet iovi..., zdravom razumu neprihvatljivo.
Kako riješiti problem obrazovanih o “državnom trošku” ako se zaposle u inozemstvu i na taj način hrvatskom pameću i novcem krenu razvijati, recimo, njemačko gospodarstvo? Pitanje postavlja ministar u maniri karikirane provokacije oko koje se nepotrebno i nezdravorazumski dizala prašina, umjesto da se zdravorazumski krenu tražiti moguća rješenja problema u kojemu itekako ima zdravog razuma.
Jer, zaista nije u redu da siromašna Hrvatska odljevom skupo plaćenih mozgova besplatno razvija prebogatu Njemačku. Rješenje bi se moglo naći kada bismo odustali od dvije međusobno kontradiktorne, notorno nezdravorazumske i krive pretpostavke koje opterećuju visokoobrazovni sustav, posebice studente. Prva je da visoko obrazovanje treba biti besplatno. Druga je da ga plaća država.
Visoko obrazovanje nije nam besplatno. Zašto bi bilo? Bez njega je moguće živjeti, dok bez vode nije, a vodu plaćamo bez pogovora (evo da se i ja upustim u jednu zdravorazumsku provokativnu karikaturu). Bez njega danas živi velika većina (više od 80 posto) populacije. Živi tako “dobro” da znatnim dijelom plaća visoko obrazovanje preostaloj manjini kako bi ova živjela bolje od nje!?
Jednako kao što visoko obrazovanje nije i ne treba biti besplatno, tako nam ga ne plaća, niti treba plaćati država. Ona novca nema ako ga ne uzme od nas. U suštini plaćamo ga solidarno jedni drugima (većina manjini) kroz proračun koji punimo. Država tek upravlja našim novcem i nije zdravorazumski prihvatljivo da nam s te pozicije izravno nameće ograničenja u pogledu odluka što ćemo činiti sa znanjem stečenim na “svoj” i za svoj račun. Pogotovo kad ta ista država već desetljećima nije kadra posložiti okvire za gospodarski rast i otvaranje novih radnih mjesta na kojima bismo našim novcem, uloženim u našu pamet, razvijali naše gospodarstvo.
Dakle, zdravorazumsko je rješenje u reformi postojećeg modela financiranja koji pothranjuje paradoksalnu iluziju o besplatnom visokom obrazovanju koje plaća država. Treba ga zamijeniti modelom koji će studentima jasno dati do znanja: prvo, da visoko obrazovanje košta i vrijedi, košta njih i vrijedi prije svega njima, jer će ga oni unovčiti - imat će bolji posao, veću plaću, viši društveni status, bolju perspektivu; i drugo, da im je to visoko obrazovanje lako dostupno kroz povoljne modele kreditiranja i stipendiranja, kako od strane države tako i od strane gospodarstva.
Drugim riječima, obrazac tobožnje besplatnosti treba zamijeniti obrascem stvarne dostupnosti visokog obrazovanja. Ugovori sa studentima trebaju sadržavati i odredbu kojom se oslobađaju od obveze vraćanja kredita i stipendija svi oni koji studiraju uspješno u zadanom roku i obvezali su se nakon završetka studija određeni broj godina raditi u zemlji, pod uvjetom da u nekom zdravorazumskom vremenu dobiju posao koji odgovara stupnju njihova obrazovanja. Na taj način oni koji žele da im visoko obrazovanje bude “besplatno”, točnije da im ga netko plati, primit će se studiranja, a potom i posla, maksimalno ozbiljno i odgovorno upravo prema onome tko im ga je platio.
Konačno, taj zdravorazumski model uspješno funkcionira u poduzećima koja ulažu u usavršavanje svojih zaposlenika. Zašto ne bi i na razini države? Očekivano, ovo nekome miriše, a nekome smrdi na komercijalizaciju visokog obrazovanja, na neoliberalni kapitalizam, kako to obično zovu uglavnom oni koji ne razumiju o čemu govore. Međutim, nije li komercijalizacija sadržana već u činjenici da poveznicu i središte svih triju ovdje spomenutih visokoobrazovnih tema čini novac? Naravno da jest. Nažalost, ova koja je danas na sceni, temeljena na državnom protekcionizmu i iluzijama o besplatnosti koju netko skupo plaća, ne proizvodi društveno korisne učinke, naprotiv. Treba je stoga ne ukinuti, nego razviti u društveno korisnom smjeru.
Branko Štefanović, predsjednik Uprave Veleučilišta VERN