Snažan, glasan i zaslužen šamar, primili su u Vladi u trenutku kada je Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj odbila sudjelovati na službenoj komemoraciji žrtvama ustaškog logora Jasenovac, koja će se obilježiti 22. travnja na 71. obljetnicu proboja posljednjih preživjelih. Snažan jer dolazi iz židovske zajednice nad kojom je izvršen pogrom u NDH, glasan jer ovakvi skandali nikad ne ostaju nekakva domaća tema nego se redovito internacionaliziraju, i zaslužen, jer ima pravo Ognjen Kraus kada objašnjava da se umanjuju i relativiziraju zločini i strahote ustaškog režima.
Iako posljednju optužbu nije moguće adresirati na Vladu Tima Oreškovića, koja sasvim sigurno nije antisemitska ili proustaška, postoji nešto što se zove zapovjedna odgovornost. A iz Vladine koalicije dolaze ljudi koji na zagrebačkim ulicama uzvikuju “Za dom spremni” i osporavaju antifašizam, što mora ogorčiti svaku normalnu osobu u Hrvatskoj.
Kada upozorenje dolazi iz ostataka zajednica koje su između 1941. i 1945. bile izložene pogromima, židovske, srpske i romske, pametna vlast poduzela bi sve da smanji nastalu štetu, umjesto pisanja birokratske izjave u kojoj se žali zbog odluke židovske koordinacije. Žali se kada autobus padne u provaliju, ali Jasenovac je puno više od toga, u pitanju je simbol najvećeg mogućeg zla i sramote. Ovako, netko u ovoj vlasti ili ne razumije o čemu se radi ili potiho podržava zagovornike povijesnog revizionizma u kojem su NDH i Jasenovac najpoznatiji po izvođenju operete “Mala Floramye”, kako je nekoć fino objasnio Nedjeljko Mihanović.
Na žalost, puno je argumenata zbog kojih se treba složiti s Ognjenom Krasom.
Već je zamorno podsjećati kako je za ministra kulture imenovan Zlatko Hasanbegović, štovatelj hodža iz SS divizije “Handžar”, koji, najblaže govoreći, pozitivno ocjenjuje povijesnu ulogu i značaj Nezavisne Države Hrvatske. Ili da splitski gradonačelnik Ivo Baldasar baš na 10. travnja šalje vijenac na spomenik Rafaelu vitezu Bobanu ili da na utakmicama nogometne reprezentacije, tisuće okupljenih skandiraju “Za dom spremni”.
To je sve tako uobičajeno da ispadaju čudaci oni koji upozoravaju na ove svinjarije, više od onih koji se deru na stadionima ili postaju ministri. A niti pravosuđe se ne uznemirava i to već jako, jako dugo.
Mada se država ponekad zna uključiti. Ne baš tako davno, negdje u ovo doba 2007., kao novinar Nacionala, uvjerio sam se u to kako ovdašnje sudstvo benigno gleda na ustaški pokret i odnos endehazijskih vlasti prema Židovima. Otprilike kao da su Židovi bili stup Pavelićeve vojske, a ustaško sudjelovanje u holokaustu predstavljalo je eksces, istina, neugodan, ali ne i više od toga.
Dakle te 2007. jedna u to vrijeme medijski sveprisutna članica Vijeća HRT-a, izjavila je kako su brojni Židovi bili ustaški časnici, i pritom kao izvor informacija apostrofirala potpuno neutemeljen popis 8 “židovskih generala” (iako većina nije imala veze sa Židovima) iz NDH, objavljen na nekakvom opskurnom portalu. Napisao sam da se dotična definitivno kompromitirala za bilo kakvu javnu dužnost i citirao tadašnjeg veleposlanika Izraela u Zagrebu, koji je njezine izjave opisao kao rasistički i antisemitski istup i zatražio sudsku istragu.
I stvarno je uslijedio sudski proces - jer je uvrijeđena gospođa tužila redakciju, a unatoč svim našim dokazima, Općinski pa Županijski sud, presudili su 50.000 kuna odštete dami koja je Židove obukla u domobranske i ustaške uniforme. Uz zanimljivu konstataciju županijskih sutkinja, koja je glasila: “Tužiteljica je diplomirala politologiju i sigurno posjeduje znanja o povijesnim događajima”.
Mislite da je to eksces? A što je onda kontinuirano pisanje Glasa koncila, službenog glasila Nadbiskupije zagrebačke?
Glas koncila obavio je posljednjih godina niz feljtona u kojima se ne samo negira zločinački karakter Jasenovca već potpuno izvrće povijesna istina i tvrdi da su partizani bili jasenovački koljači. Onih par umrlih za vrijeme NDH, nastradali su, izgleda, kada bi neoprezno hodali i pali u Savu, a pravi pokolj uslijedio je tek nakon propasti NDH.
Glas koncila već mjesecima reklamira i knjigu svojeg komentatora Tomislava Vukovića “Kako je nastao mit” uz prigodni opis kako “Vuković studiozno, kritično i strogo u službi istine razobličuje mit o broju umorene djece u Jasenovcu”. Uz sugestivni dodatak kako se “kao dopuna temi koju obrađuje u dodatku je prirodan tekst dr. Stjepana Razuma pod naslovom “Velika prijevara u Jasenovcu”.
Kada i zemaljska i nebeska vlast pokušavaju osporiti povijesnu istinu, onda su zaslužili jednako žestok odgovor.