Svjetskim tržištima valuta zavladao je kaos kad je prošli tjedan Švicarska narodna banka objavila da više neće braniti tečaj franak-euro. Mjera je uvedena 2011. godine nakon prve velike navale investitora na franak, kada je narodna banka emitirala franke za koje je kupila eure da bi mogla donekle kontrolirati tečaj. Rezultat te intervencije je gomilanje rezervi koje danas iznose 480 milijardi dolara, odnosno oko 70% bruto društvenog proizvoda Švicarske. Franak se oduvijek smatrao valutnim zlatom, a razlozi zašto investitori u vremenima nesigurnosti preferiraju franak su brojni; Švicarska je ekonomski prema World Competitiveness Reportu 2014. najkonkurentnija zemlja na svijetu, te vodi uravnotežen državni proračun. S druge strane, aprecijacijski pritisci štete švicarskoj ekonomiji jer poskupljuju izvoz koji iznosi skoro tri četvrtine bruto društvenog proizvoda Švicarske, pa mnogima taj potez nije bio jasan. No zapravo je riječ o gotovo knjiškom primjeru koncepta “nemogućeg trojstva”. Naime, nije moguće imati neovisnu monetarnu politiku, fiksni tečaj i slobodu kretanja kapitala. Euro je tijekom prošle godine izgubio vrijednost naspram glavnih svjetskih valuta, što je za posljedicu imalo i gubitak vrijednosti franka. U svjetlu budućeg kvanititativnog olakšanja u eurozoni i možebitne daljnje deprecijacije, slabljenja eura, potez švicarske narodne banke ne čudi. Deprecijacija franka bi vrlo vjerojatno dovela do bijega kapitala iz zemlje, jer investitori ne žele držati kamatonosnu imovinu u valuti čija vrijednost pada.
Ta realnost ima posljedice na velik broj zemalja Istočne i Srednje Europe, gdje su krediti s valutnom klauzulom naprema franku bili atraktivan financijski proizvod. Valute Poljske, Mađarske i Rumunjske strmoglavile su se prošli tjedan, no efekti poskupljenja franka za te ekonomije bit će puno blaži nego za Hrvatsku. Njih udarac očekuje u potpuno drukčijim okolnostima; Poljska je 2013. godine zabilježila ekonomski rast od 1,7 posto, Rumunjska od 3,4 posto, a Mađarska od 1, 5 posto. Iako je zadnji europski stres test banaka pokazao više nego zadovoljavajuću rezistentnost domaćeg bankarskog sektora - prvenstveno adekvatnost kapitala višu od svojih majki banaka u inozemstvu - prvoklasno je pitanje kako će zazivanje mađarskog rješenja utjecati na financijski sektor koji već godinama čeka na oporavak kreditiranja. Ako postoje neke nepravilosti o valutnoj usklađenosti aktive i pasive banaka, o tome će odlučiti regulator. No kada se već raspravlja o tome što je Mađarska napravila da pomogne onima koji su imali kredite u francima, potrebno je komparirati one koji su uzeli kredit u švicarcima i primjerice forintama. Prije inicijalnog povećanja vrijednosti franka, imatelji kredita s valutnom klauzulom uživali su dugi period povoljnih kamata. Nakon deprecijacije forinta u odnosu na franak, trošak servisiranja kredita u francima je narastao i došao na razinu kredita u forintama.
Generalno gledano, pojedinci koji su uzeli kredit s valutnom klauzulom u svakom su slučaju u boljem položaju od onih koji su kredit uzeli u domaćoj valuti. Postavlja se pitanje da li bi država onda trebala obeštetiti one koji su uzimali kredite u eurima i kunama, jer su godinama kredite plaćali skuplje od onih koji su imali kredite u francima? Ako su mogli birati, zašto nisu izabrali kredite u francima? Jer ako je vjerovati udruzi Franak, oni koji su bili kreditno sposobni za dodjelu kredita u eurima također su bili kreditno sposobni za dodjelu kredita u francima. 73 posto stambenih kredita odobreno je s valutnom klauzulom u eurima.
Gdje ćemo naći puke miljarde da se te korisnike također obešteti jer su godinama svjesnim izborom plaćali skuplje rate? Ultimativno - što je sa zakonom koji bi trebao regulirati osobni bankrot? Treba li država obeštetiti i primjerice Sašu Cvetojevića i druge pojedince koje uvjetno rečeno možemo nazvati bogatima, koji također ima kredit u francima?
Ono što možda najviše treba zabrinuti jest medijski pritisak koji udruga Franak vrši na javnost, pokušavajući nametnuti problem jedne relativno manje skupine u društvu kao problem društva, te svjesno iskorištavajući momentum predizborne godine koja nam predstoji. Tome u prilog ide i “istraživanje” o efektima kredita na zdravlje koje je udruga Franak provela među svojim članovima. Naime, da bi nešto mogli zaključiti o uzročno-posljedičnoj vezi između zdravstvenih tegoba i kredita u francima, morali biste u istraživanje uključiti i kontrolnu grupu onih koji nisu imali kredit u švicarcima, i to prvenstveno da vidite da li je incidencija malignih i ostalih bolesti viša u skupini od interesa prema generalnoj populaciji. Kako udruga Franak nije koristila znanstvenu metodologiju, njihovi zaključci su sasvim nevalidni i ne mogu biti reprezentant pravih efekata kredita na zdravlje onih koji su ih uzeli.
Navod da je drastično porasla konzumacija alkohola i cigareta među navedenom skupinom je u apsolutnoj koliziji s njihovom tvrdnjom da su krediti u švicarcima doveli ljude na rub siromaštva, pogotovo jer povećana konzumacija alkohola i cigareta iziskuje dodatni trošak. Nadalje, više od 85 posto korisnika kredita su još uvijek zaposleni, pa i teza velike nezaposlenosti među korisnicima kredita ne stoji.
U konačnici, sve se svodi na financijsku pismenost, i to na njezin najbazičniji oblik. Potrošači možda ne moraju znati na koji se način vodi monetarna politika u ovoj državi, a o eventualnim valutnim rizicima trebale bi ih možda i upozoriti banke. Esencijalno, hrvatski građani ne razumiju zakon ukamaćivanja. Ako ste uzeli 100.000 eura kredita po kamatnoj stopi od 5,37%, i to na rok od 30 godina, banci ćete vratiti ravno 204.858 eura, s tim da ćete prvo vrijeme u većem dijelu otplaćivati kamatu. Tih 30 godina morate biti sigurni da nećete izgubiti posao, postati teško bolesni ili da vas neće snaći neka treća nedaća. Najsurovije rečeno, gore navedeni kredit je neka vrsta klađenja naspram dva ili tri poslovna ciklusa, i to na način da vjerujete da ćete baš iz svake recesije izaći neokrznuti. Prilično hrabro, nema što.
*autorica je profesorica makroekonomije na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta