Oslabljena reprezentacija Hrvatske nogometne lige, bez dakle najboljeg napadača Andreja Kramarića i najboljeg zadnjeg veznog Marcela Brozovića, na čelu s Anasom Sharbinijem i Markom Leškovićem i pojačana pokojim mladim reprezentativcem, uz malo muke parira argentinskoj reperezentaciji u punom sastavu, na čelu s Lionelom Messijem i Carlosom Tevezom. Istina, posrijedi je prijateljska utakmica, ali ne bilo gdje nego pred londonskom publikom, možda najzahtjevnijom na svijetu.
No tko kaže da u natjecateljskoj utakmici onakva Hrvatska ne bi još bolje reagirala. Kičmu te ekipe činili su igrači Rijeke. Oni su nedavno pobijedili Feyenoord sa 3:1. Pitanje: je li klupski nogomet toliko nadmašio reprezentativni da je danas svaki dobro uigran i posložen klub što primjerice igra Europsku ligu u najmanju ruku ravnopravan s najboljim svjetskim nacionalnim selekcijama? A naspram onih slabijih nacionalnih selekcija u principu nadmoćan. Recimo, čak i kao paušalna vrijedi sljedeća tvrdnja: reprezentacija Bugarske ne bi imala gotovo nikakve šanse protiv Maribora ili Rijeke.
Fraza, “danas svi igraju nogomet” možda bi se trebala nadopuniti: “danas svi igraju nogomet, osim reprezentacija…”
Kako bilo, klupski nogomet je danas “pravi” a reprezentativni sekundaran. Evo zašto. U klupskom nogometu nikad se neće dogoditi da Ajax izgubi kod kuće natjecateljsku utakmicu od Dugog Sela, a u reprezentativnom su eto Ovčji Otoci (48.000 stanovnika) pobijedili Grčku, bivšeg europskog prvaka, momčad koja je ušla u drugi natjecateljski krug na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu. Primjer je drastičan, no u četiri odigrana kvalifikacijska kola za plasman na Europsko prvenstvo 2016., od rujna do danas, sličnih je utakmica sa slično “šokantnim” ishodom bilo mnogo. U rujnu je Island u Reykjaviku “nabio” Tursku 3:0, a u listopadu Nizozemsku sa 2:0. Moldavija je uzela bod Rusiji, Lihtenštajn Crnoj Gori, a Portugal je kod kuće izgubio od Albanije.
Posljednje pak kolo donijelo je i jednu tek naoko visoku pobjedu domaćina: Njemačka je nadvisila Gibraltar 4:0. Za Gibraltar su i Farski Otoci velesila: broje svega 30.000 pučana, a jedan među njima je i reprezentativni vratar Jordan Perez, kojemu se i više nego ispunila želja da primi manje od sedam komada. Kako bilo, mikroskopski Gibraltar gotovo je dvaput bolje prošao protiv Nijemaca nego makroskopski Brazil u polufinalu Sjetskog prvenstva.
Zašto se reprezentativni nogomet danas pretvorio u čudan rulet za kladioničare, nije teško odgonetnuti. U klupskom nogometu danas se okreću milijarde eura ili dolara, a u reprezentativnom eventualno milijuni. Igračima karijera i zarada ne ovise o reprezentaciji nego o klubu. Utoliko male reprezentacije s jakim patriotskim nabojem imaju danas veće šanse nego ikad. Njihovi manje skupi igrači manje kalkuliraju a više igraju, a često se i dobro razumiju jer su dugo zajedno.
No vratimo se klubovima. Možemo zapravo konstatirati da je nogomet danas već toliko ozbiljan posao da ga se više ne može prepustiti državama i javnom sektoru. Prevelik se novac u njemu vrti a da se posve ne pretvori u kapitalističku proizvodnju. Nogomet je perjanica tzv. kulturnog kapitalizma, gdje se više ne prodaje roba ili kakva praktična usluga, nego vrijeme za užitak, i kao takav nije pogodan da se ograničava nacionalnim granicama.
Zato će u budućnosti nogomet na reprezentativnom planu vjerojatno postati još ujednačeniji a rezultati neizvjesniji. U reprezentaciji je dovoljno imati jednu zvijezdu u napadu i discipliniranih deset radnika iza njega da biste osvojili čak i Europsko prvenstvo, kao što je spomenuta Grčka, no u klupskom nogometu ne možete s takvom momčadi postati ni prvak Grčke!
Ukratko, dominacija klupskog nogometa nad reprezentativnim simptom je nadmoći liberalnog, globalnog kapitalizma nad prerogativima nacionalne države. Nacionalni naboj koji se budi u narodima širom svijeta kad njihova izabrana vrsta zaigra na kojem velikom natjecanju kampanjski je i zapravo prigodan. Nogometni potrošač danas je prije svega zaljubljen u svoj klub. I za njega će prvo dati pare, cijele godine, svake godine.