U zoru sada već sigurnog grčkog defaulta i izlaska iz eurozone kao možebitne posljedice, nije naodmet podsjetiti da ovo nije prva monetarna unija iz koje bi Grčka mogla biti izbačena. Uostalom, simpatizeri Syrize i salonski socijalisti diljem svijeta vole se vraćati u povijest kada traže argumente zbog kojih Grčka ne bi trebala platiti svoje dugove. Pa ugodimo im.
Dobar dio 19. stoljeća i početak 20. stoljeća obilježila je Latinska monetarna unija koja je bila pokušaj uvođenja iste valute u europske zemlje dok se još koristio srebrni i zlatni novac. Ideja je bila da se sve zemlje drže propisanog omjera zlata i srebra u svojim kovanicama i na taj način efektivno izjednače vrijednosti valuta.
Grčka se Francuskoj, Belgiji, Italiji i Švicarskoj u toj uniji pridružila 1867. godine, da bi bila izbačena 1908. godine. Razlog? Grci su monetarnu ekspanziju provodili na način da su u kovanice dodavali druge metale i time smanjili udio zlata, što je depreciralo drahmu.
Grčka je ionako većinu 19. stoljeća provela pod državnim bankrotima (65 godina fiskalnih problema u jednom stoljeću), pa je ovo bio način da se monetizira javni dug. Kada država istovremeno tiska novac u kojem se zadužuje, to otvara prostor povećanju monetarne mase i izazivanju inflacije koja smanjuje realnu vrijednost duga. Kreatori eurozone su vjerojatno mislili da su problem grčke fiskalne neodgovornosti riješili na način da su joj oduzeli monetarni suverenitet te da će se javne financije staviti pod uzde ako izdavač novca bude u Frankfurtu.
Zašto su kreditori posuđivali novac Grčkoj ako su znali sve ove povijesne činjenice? Ne dozvolimo si kognitivnu pristranost naknadnog uvida (hindsight bias); nitko ovakav razvoj događaja nije mogao niti sanjati. Kao prvo, na financijskim tržištima odvijala se igra privatnih informacija. Goldman Sachs je Grčkoj pomogao kreativnim računovodstvom prikriti činjenicu da se nikada nije držala kriterija iz Maastrichta, koristeći naputke iz MMF-ova GFS priručnika izdanog 2001. godine. Dakle, dobar dio statistika bio je krivotvoren te su se na njima temeljili izrazito povoljni kreditni rejtinzi (ocjena A većinu 2000-ih godina). Kao drugo, sve zemlje eurozone zaduživale su se u istoj valuti, po gotovo istim kamatnim stopama. Jedna od rijetkih zakonitosti koja empirijski dokazano funkcionira jest kamatni paritet koji objašnjava povezanost između kamatnih stopa u različitim zemljama i očekivanjima o kretanju tečaja. U slučaju potpune mobilnosti kapitala, buduća očekivanja kretanja tečaja će biti korektivni mehanizam koji će investitore spriječiti da veliku količinu financijske imovine alociraju u valute koje će zbog nekog razloga deprecirati. Uvođenjem eura došlo je do konvergencije kamatnih stopa, kao što i sam kamatni paritet nalaže, no to nije dovelo do realne konvergencije unutar EU. Kao treće, naše ekonomsko znanje o mehanizmima koji vladaju financijskim tržištima prije krize bilo je vrlo ograničeno i pod teškom čizmom neoklasične paradigme. Financijska su tržišta bila podreprezentirana u makroekonomskim modelima, pa nije bilo moguće procijeniti pravi efekt financijske zaraze na realni sektor. Statističke pretpostavke o distribucijama vjerojatnosti određenih događaja su jednostavno bile krive, što je bitno smanjilo i eksplanatornu i prediktivnu moć modela financijskih tržišta. Robert Shiller i bihevioralni ekonomisti i financijaši bili su gotovo na margini znanosti, a njihovi seminalni doprinosi neukomponirani u ekonomski mainstream.
Je li Grčka precentralna da bi propala?
No, kriza je ipak donijela nešto dobro ekonomskoj znanosti, a to je uspon novih znanstvenih metoda temeljenih na teoriji mreža. Proučavanjem financijskih intermedijara - komercijalnih i investicijskih banaka povezanih u mreže shvatili smo da se mali šokovi u gusto povezanim mrežama (tzv. small-world network) mogu amplificirati do te mjere da prouzročuju sistemske bankrote, nešto kao zamah leptirovih krila koji na drugom kraju svijeta prouzroči uragan prema teoriji determinističkog kaosa. Upoznali smo pojam "biti precentralan da bi propao" (too central to fail), gdje je potrebno spasiti iznimno umrežene entitete kako njihovim odumiranjem ne bi odumrla cijela mreža. Ista se logika može primijeniti i na odluku treba li spasiti Grčku.
Ako bi grčki bankrot značio bitno povećanje sistemskog rizika u europskoj međubankarskoj mreži i kaskadni efekt bankrota, onda bi bailout imao smisla. Pitanje je samo koji bailout; grčke države ili direktni bailout europskih banaka koje su oštećene propašću iste? U slučaju da su mnoge financijske veze uslijed višegodišnje krize nestale te grčki financijski sustav tek ovisi o tankoj slamci spasa Europske centralne banke, onda je možda bolje pacijenta eutanazirati. U svakom slučaju, ova odluka imat će velike reperkusije na Hrvatsku, jer ako Grčka, koja je veća ekonomija i dijeli istu valutu s ostatkom eurozone, nije precentralna da bi propala, onda Hrvatska svakako nije, pa možemo očekivati još manje sentimenta kreditora ako se dovedemo u sličnu situaciju.