Baš kad je premijer Zoran Milanović čak četiri puta ponovio frazu koja je naciju trebala nahraniti optimizmom: “Imam lošu vijest za pesimiste. Bit će bolje”, rekao je tri puta zaredom u intervjuu Novoj TV, a potom i na sjednici Vlade - ministar koji ima najbolji uvid u financijsko stanje države brutalno ga je demantirao. “Car je gol”, rekao je Slavko Linić, opisujući katastrofalno stanje državne blagajne i najavljujući da će novo zaduženje za krpanje proračunskih rupa morati biti veće od milijardu, dvije dolara, kako se prvotno prognoziralo.
Posao je šefa Vlade da građanima ne dopusti potonuće u depresiju i očaj. Utoliko je i Milanovićev pokušaj raspirivanja nade i optimizma prilično razumljiv. Posao je ministra Linića da državne financije drži u upravljivom stanju. Zato on otpočetka djeluje kao glasnik loših vijesti. Naciju stalno tušira ledenim šmrkovima. Tjera je da se otrijezni. Međutim, ostao je na brisanom prostoru. Ostatak Vlade pušta ga da se sam tuče s nevoljama. Premda kerber državne kase ne može oporaviti gospodarstvo. To drugi ministri moraju odraditi. Ali oni još uvijek hvataju zalet. Zato kad ovih dana upozorava kako “očito nitko u Hrvatskoj ne želi razumjeti” da država više ne uspijeva servisirati ni enormno narasle dugove, Linić sigurno misli i na društvo u Banskim dvorima. Ni tamo ga ne žele ili ne uspijevaju razumjeti.
Ali kad dva ključna čovjeka u Vladi, jedan premijer, a drugi koji faktički vuče najviše, situaciju vide posve drukčije, kad je opisuju u crno-bijelim kategorijama, kad ministar stalno najavljuje da će biti još gore, a njegov nadređeni maše obećanjem da će biti, samo što nije, mnogo bolje, onda njihov komunikacijski košmar dodatno zbunjuje i izbezumljuje javnost. Kome vjerovati kad iz iste Vlade dolaze posve oprečni signali i izjave? Kabinet djeluje kao da je posvađan sam sa sobom. Društvo se ne može dogovoriti čak ni o tome kreću li se stvari u državi u negativnom ili u pozitivnom smjeru.
Komunikacijska strategija Milanovićeve Vlade otpočetka se pokazivala nefunkcionirajućom i problematičnom. Car je stolovao zabarikadiran u svojoj kuli bjelokosnoj. Logično da pojma nema što se događa. Zato živi u svijetu bajki. Zato situaciju u državi opisuje posve drukčije od svojih suradnika: on vidi oporavak tamo gdje oni prognoziraju slom. Ako ne čuje narod, premijer bi morao čuti barem vlastitog ministra. Morali bi se međusobno usuglasiti i sinkronizirati. Da ne izgledaju poput rogova u vreći. Jer, ako se ne mogu složiti ni oko smjera kretanja, kako onda upravljaju procesima? Vuče li svaki na svoju stranu? Situacija je alarmantna. Kao da se cijela zemlja ukrcava na brod luđaka.
Ali, nesporazumi i razilaženja u Vladi nisu rezultat samo loše komunikacijske politike. Nije riječ samo o tome da se dobra politika loše posreduje javnosti. Riječ je o košmaru u glavama. O nekonzistentnoj politici. O lutanju i glavinjanju. Vlada ne uspijeva pronaći izlaz. Više ne zna kako da vodi zemlju. Stvari joj se otimaju iz ruku. Pucaju po šavovima. Izmiču kontroli. Kakofonija koju sama proizvodi dodatni je katalizator ne samo ekonomske nego sve više i političke krize u državi.
Umjesto da pokušaju funkcionirati smirujuće i stabilizirajuće, oni svoju unutarnju dezorijentiranost i kavgu prenose na javnu scenu. Djeluju kao raspirivač kaosa i pometnje. Takvim ponašanjem uništavaju svoje ionako skromne liderske kapacitete. Kako bi mogli voditi naciju, ako ne znaju ni gdje se nalaze ni gdje je put kojim se mora krenuti. I tko bi ih razuman uopće mogao slijediti.