Kraj američkog pospremanja Balkana

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 29.03.2008. u 09:30

U proteklom je stoljeću Amerika uvijek isprva s distance promatrala što se to događa u Europi, da bi se zatim pokrenula i pomogla u rješavanju krize kad je postalo jasno da to Stari kontinent naprosto nije u stanju i kad je stanje postalo zabrinjavajuće.

Tako je bilo u Prvom svjetskom ratu, tako i u Drugom - gdje je važnu ulogu odigrao Japan napadom na Pearl Harbor, a slično i na početku krize na području bivše Jugoslavije krajem devedesetih godina. Pomniji čitatelj tadašnjeg tiska mogao je već krajem 1990. naići na prognozu upravo američke Središnje obavještajne agencije (CIA) prema kojoj će u roku od šest mjeseci doći do raspada države u krvavim sukobima.

Iako je, dakle, Bijela kuća u rukama dovoljno rano imala pouzdane obavještajne podatke, za razliku od, recimo, stanja u Iraku 2002., ipak je prekriženih ruku promatrala događaje. Tada su za Washington i oca sadašnjeg predsjednika Georgea Busha tekli mnogo značajniji procesi: ujedinjavanje Njemačke i jačanje kohezije unutar tadašnje Europske zajednice s jedne strane te transformacija Sovjetskog Saveza s druge strane, pa je stoga Balkan prepušten Europi.


Sanitarni kordon


Europska zajednica pak, poznata po svojoj umješnosti u rješavanju problema, nije znala ništa drugo nego dogovarati moratorije i prekide vatre koji su vodili prema Vukovaru, Škabrnji, napadu na Dubrovnik. Washington je pak mirno pratio nemoć Bruxellesa koja je najbolje vidljiva u prijedlogu portugalskog ministra Joséa Cutileira da se oko zaraćenih zona postavi sanitarni kordon pa neka se pokolju, a onda ćemo vidjeti što dalje. No, dok je američka republikanska politika mirovala, na terenu su bili brojni špijuni koji su u svakom trenutku imali jasnu sliku stanja te informirali centralu.

Jači američki angažman poklopio se s dolaskom Billa Clintona na čelo države. Ne treba dvojiti da je to zasluga snažnog vanjskopolitičkog tima koji je imao uz sebe: tu su bili Warren Christopher, pa Madeleine Albright, Richard Holbrooke, ali i činjenice da je ocijenjeno kako Europa nema mehanizama za rješavanje sukoba koji je zaprijetio jugu gdje bi se pak mogao oteti kontroli i prerasti u kaos koji se ne bi mogao kontrolirati. Naime, u to doba, početkom 1993. godine, u Bosni je bijesnio rat u kojem su Srbi gotovo nezaustavljivo napredovali pa se pojavio strah od mogućeg pokušaja udara i na Kosovo.


Bivši američki predsjednik Bill Clinton često je posjećivao američke vojnike koji su bili razmješteni na Balkanu; na slici susret 1997. godine

U to je doba Slobodan Milošević, koji je silno želio postati državnik koji će riješiti kosovsko pitanje, nudio Albaniji podjelu Kosova. Albanski predsjednik Sali Berisha prijedlog je glatko odbio jer je Milošević tražio trećinu pokrajine, i to onaj nizinski, bogatiji dio. Osim toga, bilo kakvo pristajanje na ideju podjele Kosova imalo bi izuzetno negativan upliv na BiH i ojačalo bi tendencije za njezinom podjelom, tada tako jake u Zagrebu i Beogradu. Nedvojbeno je da je Berisha iz Washingtona dobio snažan signal da na to nikako ne pristane.

No, takvi su signali značili da Beograd planira akciju i na Kosovu, a to je za SAD bilo nedopustivo jer bi svako raspirivanje krize prijetilo prelijevanjem na Makedoniiju koja je za SAD - i NATO - bila od strateške važnosti. Riječ je, naime, o tampon zoni u tada vrlo nesigurnom području: Albanija se mučno izvlačila iz tiranije, Grčka je bila u velikoj zavadi s Turskom, a Bugarska još nije znala kamo će i sve su jače bile snage koje su zagovarale povratak na istok, a bilo kakav konflikt u Makedoniji uključio bi sve navedene strane, a ni Srbija ne bi mirovala.


Amerikanci u Makedoniji


Clintonova je administracija odlučila čvrstom rukom provesti Dayton, bez obzira na protivljenja u Zagrebu i Beogradu
Koliko su u Washingtonu ozbiljno shvatili prijetnju pokazuje podatak da su prvi američki vojnici u sastavu mirovnih snaga bili raspoređeni upravo u Makedoniji, u sklopu mirovne misije UNPREDEP, što je bio jasan signal svima da se ne upuštaju u bilo kakvu avanturu. Makedonija je tako ostala pošteđena krize, Kosovo nije planulo, a Clintonova je administracija ubrzo odlučila, uz hrvatsku pomoć, prekinuti rat. Sve je zaraćene strane dovukla u vojnu bazu u Daytonu i nakon mjesec dana teških pregovora proizvela sporazum koji je trebao jamčiti mir, stabilizaciju i prosperitet regije.

No, interesi u Zagrebu i Beogradu bili su još prejaki da bi ih se lideri tako lako, samo jednim potpisom odrekli. Američka je pak politika bila nesmiljena i čvrstom je rukom ostvarivala zacrtano, što je u konačnici dovelo i do mirne reintegracije Podunavlja, jedne od rijetkih uspješnih mirovnih misija UN-a prije svega zato što su je vodila dva Amerikanca: Jacques Klein i William Walker. Milošević se pak, kad je otišlo Podunavlje i postalo jasno da Republika Srpska ostaje u BiH, okrenuo nedovršenom poslu, Kosovu. I tu je učinio krucijalnu pogrešku koju je platio bombardiranjem zemlje i formalnim odvajanjem Kosova od ingerencije Beograda.


Put prema stabilizaciji


Taj ga je potez u konačnici koštao vlasti, kao i makedonsku vladu Ljupča Georgievskog koji je zaratio s lokalnim Albancima. Kumanovski je sporazum utro put današnjoj neovisnosti Kosova, dok je Ohridski uspostavio okvir za suživot Makedonaca i Albanaca. SAD je tako uspio stabilizirati regiju u kojoj su imale niz saveznika: od Ljubljane na sjeveru, preko Zagreba (uz neka nerazumijevanja oko Iraka, Haaga i Međunarodnog kaznenog suda) do Tirane, Skoplja, Sofije, Bukurešta i Budimpešte. Stvarni cordon sanitaire oko Srbije koju je čekao odlazak Crne Gore i Kosova i čija budućnost još nije jasna.

Kako bi pak taj prostor dodatno vezali uz zapadne standarde i pretvorilli ga u prostor trajne stabilnosti bez obzira na turbulencije u Srbiji, Washington je pokrenuo približavanje Hrvatske, Albanije i Makedonije NATO-u kroz Jadransku povelju. Summit NATO-a u Bukureštu trebao bi stoga biti veliko finale američkog “pospremanja” Balkana okrunjeno ulaskom tih triju država u članstvo, čime bi izvan sigurnosnog kišobrana ostali samo BiH i Srbija koja naprosto više neće imati manevarski prostor za izazivanje bilo kakvih nestabilnosti (upravo je zato za Washington od presudne važnosti da se Skoplje i Atena dogovore oko imena kako plan ne bi propao zbog jedne, u cjelovitoj slici, banalne činjenice). “Bure baruta” bi tako dugoročno bilo stabilizirano, a razvoj Kosova i BiH u normalne države bio bi povjeren Europi, uz brižan nadzor Washingtona.


George W. Bush u posjetu američkim vojnicima na Kosovu u bazi Bondstel 2001. godine


Paradoksalno je, zapravo, da američku politiku stabilizacije Balkana dovršava George W. Bush, sin predsjednika koji nije bio sklon ni priznavanju novonastalih država. Jednako je tako paradoksalno da stabilizaciju ovog prostora, kojom je tako uspješno u oba mandata upravljao Bill Clinton, privodi kraju Bush koji je gotovo sve vanjskopolitičke uspjehe svog prethodnika uspio poništiti.

Zapravo, i uz šeprtljavo provedeno proglašenje neovisnosti Kosova, upravo će Balkan, ako Hrvatska, Albanija i Makednija budu pozvane u NATO, biti jedina svjetla vanjskopolitička točka dva mandata Georgea W. Busha. I stvarno treba žaliti što su Hrvatsku dosad stvarno posjetila dva američka predsjednika koji će ostati zabilježeni kao najgori u proteklih pola stoljeća: Richard Nixon je morao dati ostavku, a George W. Bush ima najnižu podršku u vlastitoj - i svjetskoj - javnosti, nižu i od Nixona.

Kad još tome dodamo da je u Dubrovniku bio i Richard Cheney, princ tame ove administracije, nemamo se baš čime pohvaliti. Da je bilo pričekati godinu dana pa da to bude Barack Obama ili Hillay Cllinton, ma i John McCain bi bio bolji od Busha i sive mu eminencije Cheneya.
Sin Bush


Željko Trkanjec

Izdvajamo