Premda je Zoran Milanović vlastitog grubo ražalovanog ministra financija iz svog kabineta ispratio s prilično nebuloznom porukom: Vidimo se u drugom svijetu!, izgleda da taj susret ipak neće morati tako dugo čekati. Vidjet će se njih dvojica mnogo prije. Slavko Linić izgubio je ovu bitku, ali pitanje je tko će u zametnutom ratu na koncu pobijediti. Smjenom drčnog ministra premijer nije kupio novu šansu za svoju vlast, kako je računao, nego je moguće ubrzao proces njenog raspadanja. Strukture vlasti rapidno se urušavaju. Kukuriku koalicija praktično je mrtva, a ni Vlada se ne osjeća baš najbolje. Samo je pitanje vremena kada će ih skinuti s aparata.
Vladajuća je koalicija toliko insuficijentna da više ne uspijeva pobjeđivati ni objektivno slabašni HDZ, koji je u trku ušao s teškim utezima kriminalizirane stranke. Jedina čvrsta točka na kojoj se aktualna arhitektura vlasti dosad uspijevala držati stabilnost je stožernog SDP-a. Ali sada je i to pod znakom pitanja. Sve ostale članice Kukuriku bloka već su odavno ili na pola koplja ili s jednom nogom negdje drugdje. HUS faktički ne postoji. Lojalnost IDS-a bit će na provjeri ako Ivan Jakovčić ne uspije osvojiti mjesto eurozastupnika. Njegovo recentno koketiranje s izvankukuriku opcijama pokazuje da je i dalje otvoren za sve kombinacije. HNS je na silaznoj putanji, s krajnje neizvjesnom budućnošću. Hoće li uopće opstati nakon što se buldožerski nabrijani Ratko Čačić s povratkom u politiku navali osvećivati? U svakom slučaju neki perspektivan politički savez na osovini SDP-HNS teško će se moći graditi.
Milanović bi za naredne izbore neku novu Kukuriku koaliciju morao kovati s novim partnerima. Situacija se u tom pogledu ne čini bezizglednom. Lijeva je strana spektra ugodno popunjena. Moguće saveznike SDP vidi u dobrodržećim Lesarovim laburistima i novoj zvijezdi stranačke scene, propulzivnom OraHu Mirele Holy. Premda Holy u Saboru uglavnom funkcionira kao dio vladajuće većine, od mogućnosti koaliranja sa SDP-om oštro se ogradila. Laburisti imaju svoju listu programskih zahtjeva. Vrata koaliciji sa SDP-om ne zatvaraju, ali imaju uvjete. Traže promjenu politike ili promjenu lidera. Ukratko, savez sa SDP-om čini se mogućim, ali savez sa Zoranom Milanovićem, kako su i javno formulirali, nikako. Iz obje su mu stranke poslali košaricu. Aktualni se šef Socijaldemokratske stranke tako doživljava kao jedan od glavnih negativaca. Na koncu će mu prikrpiti i ono što mu objektivno ne ide na dušu.
Ali, nakon smjene Slavka Linića sudbina SDP-a generalno postaje još neizvjesnija. Način na koji je stranački patrijarh giljotiniran može postati detonator velikih potresa i dalekosežnih promjena. Tim potezom i Vlada i SDP ulaze u fazu opasne nestabilnosti. Iz više razloga. Prvo, suprotno Milanovićevim uvjeravanjima kako će tim potezom Vlada samo ojačati, njegov će kabinet Linićevom smjenom ostati bez motora. Premijer se odrekao ministra koji je svojim aktivnostima nosio Vladu. Jedini pokazivao da nešto radi. Netko je rekao da je svojom poreznom presijom i drugim nesmiljenim potezima Vladi kupovao vrijeme za reforme. Uzalud, oni su vrijeme potrošili u ništa. Njegovo odsijecanje može učvrstiti, no i to tek privremeno, samo premijerov osjećaj svemoći. Ali to nije isto što i stabilnost Vlade. Možda će Milanović buduće ojačavanje bazirati na svilenom Grčiću, izgubljenom u softverima? Ili na svojim mladoturcima koji su takoreći s fakulteta uletjeli na ministarske pozicije? Tek bez Linića kapaciteti aktualne Vlade pokazat će se u svojoj ukupnoj raskoši.
Drugo, SDP sigurno ulazi u vrijeme velikog komešanja, turbulencija, frakcijskih borbi i nestabilnosti. Potraga za novim vođom, gonjena prije svega stranačkim nagonom za preživljavanje, već je neko vrijeme otvorena, ali se vodi konspirativno, šapatom, po trojkama. Sada bi se rasuti, nepovezani džepovi nezadovoljstva mogli početi povezivati. Ali, hoće li se taj val kritičnosti pretvoriti u unutarnji pokret otpora ili preporoda, odredit će rezultati europskih izbora. Lako je moguće da se nakon vrlo mogućeg poraza inicira sazivanje izvanredne SDP-ove konvencije. Ako Milanović tone, ne mora se i stranka s njim utopiti. Profesor Ivan Rimac smatra da će se pred SDP postaviti pitanje: spašavati stranku ili vlast. Budu li ustrajali na obrani vlasti, stranku vode u propast. Jer se urušavanjem SDP-a otvara mogućnost ozbiljnog konstituiranja neke nove ljevice.
Treće, smjenu ministra Linića premijer Milanović pokušao je predstaviti kao borbu za moralni princip u SDP-u, pozivajući se na staru Račanovu devizu da se izbori mogu izgubiti, ali obraz ne. Malo je koga uspio uvjeriti. Cijela operacija, intonirana kao obračun s kriminalom, zapravo se pretvorila u klasičan politički obračun. S prilično jasnim motivima spašavanja vojnika Ryana. Premijerov je postupak na prvi pogled posve iracionalan. Šutnuti uglednog Linića samo tri tjedna prije europskih izbora, to baš ne djeluje kao racionalan postupak. Ali ta akcija nije izvedena unatoč EU-izborima, nego u ovom trenutku upravo zbog njih. Milanović se za smjenu odlučio ne zato jer je čitao papire koje mu je bivša šefica Porezne stavila na stol, nego zato što je čitao istraživanja. Koja su pokazivala da gubi europske izbore. Sada je sam sebi stvorio alibi za poraz. Jer, čak ni njegovi najveći fanovi ne dvoje o tome da će Linićevo smaknuće imati negativne izborne reperkusije. Ali se nadaju da je to ipak dobra investicija za neke još daleke parlamentarne izbore.
PProblem je što će u vrijeme njihova održavanja SDP i Zoran Milanović, bude li još šef stranke i premijer, stajati lošije nego što trenutno stoje. Nema nikakvih razloga vjerovati da bi aktualna Vlada u idućih godinu i pol dana mogla osigurati bilo kakav preokret. Ako nije mogla dosad, dok je bila u punoj snazi, žali Bože vremena! Jedino je pošteno i odgovorno rješenje vratiti mandat narodu i raspisati izbore. Prijevremene izbore želi danas 40 posto građana i njihov se broj ubrzano povećava. Da je premijer izbore proveo odmah nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju danas bi u džepu imao siguran mandat. Sada pa nadalje sve mu je krajnje neizvjesno. Istodobno organiziranje predsjedničkih i parlamentarnih izbora krajem godine, što predlaže HDZ, možda bi više odmoglo predsjedniku Josipoviću nego što bi pomoglo Milanoviću. Vladajuća koalicija možda više ne može osvojiti izbornu pobjedu, ali mogla bi i sebe i Hrvatsku poštedjeti daljnjeg uzaludnog mučenja.