Kupite mi za krizmu Mercedes kakav vozi župnik

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 18.04.2009. u 21:21

Kad su mene davne 1970. krstili, bila je noć. Sakrament se morao u tajnosti napraviti jer je mama, sudska daktilografkinja, bila u Partiji i nije htjela da je na poslu poprijeko gledaju. Tko zna kakve je probleme mogla imati da su drugovi saznali da je krstila maloga? Možda bi joj oduzeli električni pisaći stroj. Kako bilo, na izlasku iz župne crkve Svetog Mihovila u Donjem Prološcu, te tople lipanjske večeri prije trideset i devet godina, kum mi je u ručicu stavio bijelu plastičnu kutijicu i unutra, na jastučiću od vate, zlatni lančić s privjeskom u obliku slova A.

Jednak dar dobio sam i na prvoj svetoj pričesti osam godina kasnije. Bogohulno je možda kazati, ali zgoda mi nije ostala u vedroj uspomeni. Hostija mi je prvo zastala u grlu i natjerala suze na oči, pa sam je s mukom vratio u usta, gdje mi se zalijepila za nepce. Ostatak koncelebriranog slavlja kriomice sam je strugao jezikom otamo. Zlatni lančić s malenim križićem, iskreno, nisam smatrao pravednom nagradom za ovu nelagodu. Naročito kad sam otkrio da su neki prvopričesnici dobili kopačke.

Ne osuđujem roditelje

Trudio sam se, živio po katoličkim načelima, a sve što sam zauzvrat dobio bili su zlatni lančići. Deset godina vjeronauka, a zašto? Da bih izgledao kao Milo Hrnić
Krizma je uslijedila u šestom razredu. Biskup je kasnio i svi smo se u crkvenom dvorištvu satima znojili u modrim hlačama od kamgarma i bijelim popelinskim košuljama. Svijeće u rukama bile su nam ukrašene grančicama asparagusa i trobojnicama bez socijalističkih obilježja. Darovali su mi, pogađate, lančić.

Poslije mnogo godina, kada razmišljam o tome, postane mi jasno zašto je labav i nepouzdan moj savez s Crkvom, zbog čega sumnjičavo zaškiljim spomene li netko besmrtnost duše i život vječni. Što bi drugo mogli i očekivati od mene? Tako sam se trudio, živio po katoličkim načelima, bio redovan misi, strogo postio i skrušeno molio, a sve što sam zauzvrat dobio bili su zlatni lančići. Deset godina vjeronauka, a zašto? Da bih danas izgledao kao Milo Hrnić.

Ipak, vremena se mijenjaju nabolje. Prvopričesnici, čitam ovih dana u novinama, iz godine u godinu od rodbine i kumova dobivaju sve nevjerojatnije poklone, bicikle, kompjutore, kamere, mobilne telefone, električne gitare, Play Statione i iPode od mnogo gigabajta. Krizmanici kao Hell’s Angelsi, svaki na svom motociklu, izlaze s crkvenog parkirališta. Mala se bogatstva troše na darove za svete sakramente. Kad vidiš što se sve dobiva, zapravo i ne čudi da se sve više mladih okreće vjeri. Klinci spremno odlaze na nedjeljne službe i suznih očiju gorljivo se tuku u prsi, znajući da će za to biti obilno nagrađeni još na ovom svijetu, a ne nekakvom nejasnom milošću jednom kad umru, za kojih sedamdesetak godina. Lako je i lijepo danas biti katolik, ispovijedati svoju vjeru u svijetu gdje vlada teologija zrelog kapitalizma.

Ipak, paradoksalno je da su prije, u socijalizmu, kada je tobože bilo opasno odlaziti u crkvu i samo je dio njih pristupao sakramentima, darovi bili skromniji, a danas se, kada je pojava široko rasprostranjena i svaki se idiot pričešćuje i krizma, uvrijede ako si im donio nešto ispod petsto eura. Zar ne bi obrnuto bilo logičnije, da se nagrađuje hrabrost onoga koji, unatoč nesklonim političkim prilikama, svjedoči vjeru? Skupe bi darove, mišljenja sam, trebalo davati izuzecima, onima što plivaju protiv struje, a ne konformistima koji čine stvar koju će svi učiniti.

Možda vam se sada učini da sam zavidan današnjoj djeci, ali nisam. Dapače, čak i ne osuđujem ovaj rastrošni običaj kao što novinari gotovo redom čine. Baš me briga koliko će netko potrošiti na pričest svoga maloga. Gunđati da je luksuz suprotan naravi sakramenta čini mi se promašeno, upravo kao što mi je promašeno i u doba Božića, kad se s propovjedaonica grmi protiv šopinga. Osuda luksuza i pozivanje na umjerenost i skromnost svećenički je evergreen, ali ja zaista ne znam mnogo svećenika koji se ustežu i ne udovoljavaju svojim slabostima. I ako mene pitate, lako bi moglo biti da su upravo oni krivi da se danas tako mnogo troši na pričestima i krizmama. Naprosto, crkvene su osobe, svojom često nerazumnom ohološću i pohlepom, uputile pogrešan primjer pastvi. Ako je vjernik kupio nešto skupo i nepotrebno, možda je to bilo zato jer je vidio župnika da čini jednaku stvar.

Kapitalistička teologija

Crkvene su osobe, svojom pohlepom, uputile krivi primjer pastvi. Ako je vjernik kupio nešto skupo, možda je to bilo zato što je vidio župnika da čini jednaku stvar
Jednostavno, takva je danas kapitalistička teologija i zbog nje ne treba napadati djecu koja za krizmu očekuju skuter. Njima bih savjetovao samo da se ne zalijeću, da provjere što i gdje mogu dobiti, pažljivo vagnu prije nego prihvate sakrament. U kapitalizmu je dobar običaj pogledati što nudi konkurencija, a nije, priznat ćete, napravljen neki posao ako si na krizmi u katoličkoj crkvi dobio Suzukijev skuter od pedeset kubika, a tjedan dana kasnije otkrio da evangelici daju onaj od sto pedeset kubičnih centimetara. Ili da je u nas običaj poklanjati iPode do osamdeset gigabajta, a već svi baptisti imaju sto šezdeset.

Možda ne znate, ali i muslimani također znaju biti vrlo darežljivi. Istina, oni nemaju ništa slično našim sakramentima, osim obrezivanja, koje se čini dok je dijete sasvim maleno i nema osobitih prohtjeva. No, tu je Bajram, kada je običaj da mališani ljube ruke starijima, a oni im dijele novac. Gledao sam to jednom u Bosni i načisto se polakomio. Pedeset konvertibilnih maraka dedo je svakome turnuo u ruku! Gotovo sam poželio umiješati se u gužvu, čučnuti da izgledam manji i primaći se.

Onda su tu, naravno, i židovi, a oni, zna se, imaju još najviše para. Prije nego što se odlučite za krizmu, preporučio bih da se raspitate kakve sve prekrasne stvari za bar micvu dobivaju židovski dječaci i djevojčice. Kupuje se najsuvremenija informatička tehnologija, koncertni klaviri, konji, fina odjeća, dijamantne naušnice... čudesa se darivaju. Ako imate manje od trinaest godina, još vam nije kasno da odete u židovsku općinu i savjetujete se s rabinom. Čak i ako ne namjeravate ozbiljno prihvatiti judaizam, otvara vam se dobra pregovaračka pozicija. Ako su vam roditelji za krizmu mislili kupiti nekakav beznačajni dar, možete ih upozoriti, uvijeno im zaprijetiti da židovi nude mnogo više. Budite lukavi. Nemojte pogriješiti kao što sam ja pogriješio s onim zlatnim lančićima.

Eh, da su meni one godine i ova današnja pamet...

Izdvajamo