Lik i djelo

Njegovim su se likom i djelom punile novinske stranice, činilo se da je odzvonilo kriminalu u Hrvatskoj.

Bio je to jedan od brojnih plastičnih heroja što ih je proizvelo instant-novinarstvo. Ista takva figura bio je i Franjo Turek, koji je tada vodio obavještajnu službu. Vješto dostavljajući selekcioniranim medijima neke podatke, stvarao je mit o sebi i ljudima oko sebe. Takvih je instant-heroja što kratko traju bilo u novijoj hrvatskoj prošlosti napretek. No, rezultati njihova rada nisu bili razmjerni njihovoj napuhanosti i oni su otpuhnuti u ropotarnicu povijesti.

Manipulacije medijima

Tada se pojavio tihi i neprimjetni Bajić, a potom se na scenu vratio i otpisani Karamarko. Obojica su dočekana s podosta dvojbi, osporavanja i sumnji, i svaka se, pa i najmanja pogreška bilo koga u Državnom odvjetništvu iskorištavala za podmetanje Bajiću. Nekoliko su ga puta vrlo ozbiljni politički protivnici, vješto manipulirajući medijima, pokušavali srušiti, ali je Bajić svaki put preživio i ojačao poziciju, čisteći u tišini nesposobne, nepodobne i korumpirane u tužiteljstvu.

Sjeća li se još itko Radovana Ortynskog, državnog odvjetnika kojeg su mediji, potpomognuti njegovim vještim samoreklamerstvom, proglašavali hrvatskim Eliotom Nessom? Nije pravio galamu, nego je puštao da djela govore. Slično je bilo i s Karamarkom, kojega su otpisali i otjerali Mesić i njegova dvorska korumpirana kamarila. Karamarko se povukao i počeo se uspješno baviti privatnim biznisom. No, onda su u vrhu vlasti, ponajprije Sanader, shvatili da im je Karamarko potreban kako bi svojim znanjem i čvrstim stavom doveo u red potpuno razbijenu i osramoćenu obavještajnu zajednicu. Karamarko je, poput Bajića, hermetički zatvorio curenje povjerljivih dokumenata u javnost i počeo čistiti redove POA-e od različitih tipova koji su se tamo namnožili i traju još od udbaških vremena sve do danas.

Valja iskreno reći da ni Bajić ni Karamarko ne bi mogli djelovati da nemaju odriješene ruke, što je rezultat političkog pritiska izvana, i "političke volje" kao rezultat toga u hrvatskom državnom vrhu. Obojica su pokazala zavidnu efikasnost kad su počeli djelovati kao tandem, a kao kruna toga slijedilo je lociranje i uhićenje Gotovine i njegovo izručenje Haagu.



To im je donijelo svjetsku slavu i ugled, ali ne i u Hrvatskoj. Umjesto da Hrvatska Bajića i Karamarka slavi kao nove heroje pravne države koji bi trebali biti uzor ostalim segmentima vlasti, njihov je uspjeh dočekan uz škrgut zuba. Nema njihovih intervjua, nema njihovih portreta, nema životnih priča o njima i njihovim obiteljima. Oni su, naprosto, nužno zlo.

No, i Bajić i Karamarko nastavili su živjeti svojim jednostavnim životima kao što su živjeli i do tada. Dok marginalni hrvatski novinarčići sami sebe žele proizvesti u žrtvu kad im netko (ili možda oni sami sebi) pošalje "prijeteće pismo", njih se dvojica ne obaziru na takav stil. Na posljetku, osobno sam primio na stotine sličnih pisama i sva su završila tamo gdje im je i mjesto.



Ne u policijskim postajama ni u medijima, nego u košu za smeće. Bajić se takvih prijetnji ne boji, kao ni Karamarko. Svake večeri možete sresti Bajića dok pješke ide iz svog ureda u Gajevoj Ilicom prema Britancu. I to sam. Bez pratnje. I, kao što sam kaže, ne samo da ga nitko nikad nije napao, niti mu prijetio, nego mu nikada nitko nije ništa ni dobacio. Dapače, ljudi koji ga susreću na ulici pozdravljaju ga s poštovanjem. Jednako kao i u Splitu, gdje ćete ga naći kako u svojoj "lučici" sjedi s prijateljima i ćakula.

Najtužnija je u svemu činjenica da je glavni medijski promotor i dnevni bilten ne samo "herojstva" Ante Gotovine, i njegova lika i djela, nego i dubinskog antieuropeizma - Večernji list. To je naprosto Gotovinin dnevni bilten Sličnim životom živi i Karamarko i njegova obitelj. Ali umjesto da hrvatski mediji "naprave" heroje od Karamarka i Bajića, oni su u heroje pretvorili one koje su njih dvojica zajedno gonili i hapsili. I to ne samo od Gotovine nego i od cijelog kruga ljudi koji pripadaju kriminalnom ili polukriminalnom miljeu. Najparadoksalnija je činjenica da je jedan od najtraženijih svjetskih bjegunaca s tjeralice Interpola, Ante Gotovina koji je nakon petogodišnjeg bijega u haaškom pritvoru, danas heroj, a oni koji su provodili vladavinu prava su - izdajnici. To je slika Hrvatske danas, onako kako je prepoznaje svijet, a ne kako je vidimo mi u svom iskrivljenom ogledalu hrvatske javnosti.

Heroji i đavoli

Da stvar bude još gora, umjesto da i Bajić i Karamarko nastave Akcijski plan potragom za izvorima novca koji su sve ove godine tako izdašno hranili i skrivali Gotovinin bijeg, Sanader je najavio obustavu toga plana, i to na taj način da je zapravo ono što je jučer smatrano kriminalnom djelatnošću podržao kroz legalizaciju nekakve Gotovinine zaklade.



Tako je dojučerašnje "pranje novca" za pomoć bjeguncu od zakona iz "kriminalnog" i "polukriminalnog" miljea u Hrvatskoj dobilo legalnu formu. I ne samo to; to je i dalje herojsko djelo u skladu s mentalitetom hajdučije koji Hrvatskom vlada stoljećima i koči je u suobličavanju sa svjetskim i europskim vrijednostima. Prigodom same promocije Zaklade u srijedu u Novinarskom domu, Gotovinini su sljedbenici odlučili dodijeliti mu titulu heroja.



Za koje herojsko djelo, nisu objasnili, jer u ovom je ratu zasigurno bilo i zaslužnijih i većih heroja od njega, koji su doista zaslužili takvu titulu. Od Vukovara do Knina. Gotovina je svoju titulu zaslužio prije svega time što je postao zastava svih onih antieuropskih snaga u Hrvatskoj koje u Haagu i međunarodnoj zajednici u cjelini vide crnog đavla i neprijatelje Hrvatske.



Najtužnija je u svemu činjenica da je glavni medijski promotor i dnevni bilten ne samo "herojstva" Ante Gotovine, i njegova lika i djela, nego i dubinskog antieuropeizma - Večernji list. To je naprosto Gotovinin dnevni bilten. Kada je prije nekoliko godina objavljena optužnica protiv generala Bobetka, Večernjak je objavio njegov veliki poster.



Danas je cijeli Večernjak jedan veliki Gotovinin poster. Paradoksalno je da su to novine u vlasništvu austrijske Styrije, medijske kuće poznate po svojoj narodnjačko-demokršćanskoj i europskoj orijentaciji i bliskosti sa sadašnjom vladom kancelara Schüssela. A upravo su se on osobno i njegova stranka i vlada zalagali za što hitniji primitak Hrvatske u EU.

Kako, dakle, objasniti tu paradoksalnost da njemu bliske novine u Hrvatskoj danas služe kao poligon ne za euroskepticizam, nego za dubinski antieuropeizam u svim segmentima. I nedavna inicijativa za stvaranje carinske unije u jugoistočnoj Europi zasigurno je iznjedrena i iz austrijske politike. Erhard Busak, glavni koordinator Pakta o stabilnosti, arhitekt te ideje, jedan je od vodećih članova austrijskih narodnjaka i donedavni vicekancelar austrijske vlade iz njihovih redova.



Uz to, poznat je i kao pripadnik prohrvatskog lobija, ne samo u Austriji nego i u Europi i NATO-u. Jesu li oni, dakle, smislili cijeli taj plan zbog austrijskog prodora na istok ili zbog toga da Hrvatsku pretvore u gospodarsku lokomotivu u ovom dijelu Europe? Večernji list nastoji tu ideju prikazati kao balkanizaciju Hrvatske, služeći se pritom čak i grubim neistinama i falsifikatima.



Prvoga veljače s naslovnice Večernjaka vrišti naslov "86 % Hrvata protiv Balkana" iako se ni iz jedne objavljene ankete taj broj jednostavno ne može iščitati. Uostalom, plan o carinskoj uniji nije nikakvo guranje Hrvatske na Balkan. Dapače, to je pokušaj da Hrvatska postane poveznica, most između južnog dijela Europe i njezina središta, bez ikakvih novih državnih saveza osim onoga u EU.



No, sve se takve integracijske i europske ideje u Večernjaku dočekuju na nož i nastoje se diskreditirati. Stoga se doista treba upitati koji je stvarni cilj i interes austrijske politike prilikom zalaganja za što skorije hrvatsko priključenje EU. Širenje Europe ili, pak, širenje austrijskog kolonijalnog imperijalizma i interesa?

28.1.

Mišetić

Rano ujutro, negdje iza ponoći, zove iz New Yorka Gotovinin odvjetnik Mišetić, koji je na internetu upravo pročitao moj Dnevnik u kojem njega spominjem u okviru ratnog profiterstva. Kako ovo nije moj prvi razgovor s njim, razgovaramo kao "stari znanci". Pokušava mi objasniti nakanu zaklade koja je u osnutku. Osporavam njegove teze i naš razgovor nalikuje na intelektualno hrvanje. Nudim Mišetiću da sve ovo što je rekao meni iznese u razgovoru za naš list, ali i neke druge pojedinosti koje su do sada bile "naša mala tajna". Pristaje.

 

29.1.

Mobbing

U hrvatskim se poduzećima kao pošast proširio "običaj" da poslodavci ili njihovi službenici postavljaju ženama pri zapošljavanju pitanja kane li imati djece, kada i koliko. O njihovim odgovorima ovisi hoće li dobiti posao ili ne. Držim da je već vrijeme za zakon na temelju kojeg bi se ovakva pitanja tretirala kao klasična ucjena, s predviđenim zakonskim kaznama za one koji se bave tako prljavom rabotom. Ne samo zbog zadiranja u privatnost seksizma i slično nego i zbog brige i skrbi demografski izumiruće Hrvatske.

 

30.1.

'Ekumena'

Usprkos sporazumu između HRT-a i predstavnika 16 vjerskih zajednica iz Hrvatske, temeljem kojeg bi emisija "Ekumena" trebala trajati 60 minuta i prikazivati se u prikladno vrijeme, rukovodstvo HRT-a stavilo ju je na program ponedjeljkom ujutro u 11 sati (sic). I to u trajanju od samo 45 minuta. Cilj je ove emisije poticanje religije i društva, a uređuje je i vodi Augustin Bašić, dobitnik ovogodišnje nagrade (zajedno s Radio Sljemenom i G. Pandžom, Vjesnikovim novinarom) Udruge za vjersku slobodu, o čemu na HRT-u nije bilo ni riječi. Sve je to pokazatelj odnosa Hrvatske radiotelevizije prema religijskim fenomenima.

 

31.1.

Državljanstvo

Na sjednici saborskog Odbora za ljudska prava raspravlja se o zakonu o prihvaćanju Europske konvencije o državljanstvu. Predstavnik MUP-a, Katić, izvještava o podacima prema kojima je u posljednjih 14 godina čak milijun i sto tisuća stranih državljana, većinom hrvatskog podrijetla, steklo (dvojno) hrvatsko državljanstvo. Na moje pitanje koliko Hrvatska ima ukupno državljana (ne stanovnika), Katić odgovara da MUP nema tih podataka. Čudno, zar ne? Inače, hrvatsko državljanstvo ima samo četrdeset državljana podrijetlom Kineza. U Europi 4,5 posto stanovnika čine migranti.

 

1.2.

'Latinica'

Kada će se napokon okončati trakavica oko "Latinice" i kako, još se ne zna. No, ideja da se "Latinica" emitira uživo prijeko je potrebna. I to zato što je Latin, a imao sam prilike to osjetiti na svojoj koži, vještim manipuliranjem i izbacivanjem pojedinih dijelova izlaganja gostiju naprosto falsificirao značenje njihovih stavova. I upravo sam zato više puta odbio doći u "Latinicu", ne želeći biti ni fikus, ni fasada, ni ukras za Latinove unaprijed postavljene teze. Sektaško novinarstvo s unaprijed postavljenom tezom koja ljude dijeli na naše i njihove pogubno je za cjelokupno hrvatsko novinarstvo.

2.2.

Lisičar

Vijest o pokušaju atentata na direktora Montmontaže doživljena je u dijelu hrvatske javnosti kao "rutinska". Naprosto svakodnevno netko nekoga upuca, i na to smo se već "navikli". No, reakcije desetaka i desetaka čitatelja na Internet portalu Jutarnjeg zaprepašćuju i šokiraju. Ljudi kao da se raduju tom atentatu i žale što je Lisičar preživio. Mržnja što je osjeća velik dio pučanstva prema uspješnima i bogatima u nas poprima razmjere pandemije. U Hrvatskoj je najstrašnije biti uspješan ili poseban. To se ne prašta. Ovdje su prosječnost i mediokritetski um vrline.

Zvonimir Čičak