Narančasta kravata, prugasto odijelo, osmijeh na licu i 800 milijuna kuna na jeziku. Vratio se Luka Rajić. Još uvijek dovoljno mlad, sigurno dovoljno bogat i beskrajno uvjeren da je natprosječno talentiran za biznis budućnosti. Vratio se Luka Rajić odlučan da u Hrvatskoj, između ostalog, kupi svoju novu povijest. Tjedan dana na relaciji Zagreb - Sisak – Popovača, kreirao je potražnju. Za sobom. I ostao nedorečen. Očekivano. Htio je pljesak i priznanje jer je, dometnuo je više puta, 'ispunio obećanje'. Nešto manje od pola bogatstva koje je prije dvije godine prodajom Dukata odnio u Švicarsku u slijećih pet godina planira donijeti natrag u Hrvatsku. Lijepo. Od te vijesti knedla u grlu zastala je pak onima, a nije ih malo, kojima Rajić u posljednjih 20 godina nije ispunio obećanja.
Četiri godine prodavao je trećinu, pola, a ponekad i sav svoj bivši biznis. Pa onda opet, ne bi prodavao, nego razvijao. Rukovao bi se Rajić nad sklopljenim dogovorom, a poruku da je odustao poslao bi kad bi se čep skupog šampanjca već sudario s lusterom dvorane za proslavu. Pa ga je bilo šteta ne ispiti. Dio svoje bivše Lure uz ručak je prodavao jednom, a uz večeru drugom kupcu, dok je prvi, da se razumijemo, pripremao kupoprodajne ugovore za svečano potpisivanje. Prevrtljiv, nedokučiv, neuhvatljiv i često neshvatljiv Luka Rajić zaslužio je da bude prozvan osebujnim odmetnikom. Sve se ipak vraća, ali i plaća.
Prevrtljivost je platio strahom. Priznao je u povodu svojeg velikog povratka da se bojao Lactalisova odustajanja od dogovora usred opće uzbune koja je zatutnjila hrvatskim biznisom i politikom kad je unatoč tome što mu je državni vrh ozbiljno rekao 'Nemoj' ipak odlučio Francuzima prodati Dukat. Prepao se Rajić da će njemu netko napraviti ono što mu samome nije bilo ni strano ni teško činiti drugima. Imao je sreće. Dukat je uspješno prodao. Bila je to njegova najbolja poslovna odluka. Unatoč tome što je Dukatu njome otvorio vrata u uspješniju budućnost, dovela ga je pak do toga da je prema njemu danas skeptična svaka hrvatska politika i nemali dio domaćeg biznisa. Prijatelje koji će mu vjerovati na 'stisak ruke' mora tražiti povećalom. A i tako će ih teško naći.
Bez obzira što ih je iznevjerio za svoju, ali i za dobrobit biznisa koji je prodao. Zato je Luka Rajić nekoliko puta ponovio da samo želi da mu ne bude uskraćeno pravo na rad. Saga o Rajićevu povratku simpatična je ipak s jednog sasvim neekonomskog aspekta. Najavljeno ulaganje od 800 milijuna kuna u hrvatski biznis za najmlađeg tajkuna sa početka 90-tih ima viši smisao. Profit naravno očekuje u novcu, jer Rajić svaku svoju kunu cijeni kao da ih je namanje tri, ali ono čemu teži je dodana vrijednost u valuti teško iskaziva. U shoppingu je. Kupuje bijelo odijelo, da zamjeni sivo na kojem se još uvijek vidi mrlja stare i nikad dokazane priče da je prvi milijun zaradio prevozeći, naravno ilegalno, jugoslavenske dinare u Bosnu i Hercegovinu i vraćajući se s njemačkim markama za domovinu.
Preživio je poruku 'neću vas više slušati' poslanu političkim mu zaštitnicima iz prošlog vremena, uspio je spašavanjem od propasti male švicarske tvornice čokolade Favarger zaslužiti balagonaklonost tamošnjih političkih i poslovnih krugova, preživio je poruku 'ne zanima me što vi mislite' poslanu liderima hrvatskog prehrambenog sektora. Sada bi Luka Rajić htio postati dio priče o novim hrvatskim biznismenima. Htio bi postati jedan od onih likova koji kad uđu u lift i stisnu gumb 'uspjeh' ne moraju čekati da im rep uđe za njima prije nego se vrata zatvore. Uvjeren da može sve, pa i to krenuo je iz Popovače na posljednju dionicu svojeg tranzicijskog puta iz tajkuna u poduzetnika. Praćenje tog puta u idućih će pet godina biti jedna od najzanimljivijih priča domaćeg biznisa.
Naoružan je planom proizvodnje generičkih ljekova i pokretanjem prijevoza zaleđene robe te jednim iznenađenjem. Daje sve od sebe da liči na one samozatajne investitore koji se ukažu tek da kažu: 'Imajte na umu, riječ je o mojem novcu', što je ponovio više puta. Treba li mu vjerovati? Što god kaže nesumnjivo je istina u trenutku u kojem je rečenica izgovorena. Minutu kasnije nitko ne može biti siguran da Luka nije promijenio mišljenje. Treba li mu vjerovati? Hm.. jedan mudar lik mi je svojevremeno rekao da nada ipak ne umire zadnja. Nakon što umre svaka nada, ostaje želja. Želim, eto, vjerovati Luki Rajiću.