Lustracija i Hrvati

    AUTOR:
    • Davor Butković

  • OBJAVLJENO:
  • 18.02.2006. u 00:43

Na dan kada je šef Europske komisije Barosso održao sjajan, poticajan i za nas vrlo optimističan govor u Saboru, u kojem je potvrdio odlučnost Unije da primi Hrvatsku u članstvo čim prije bude moguće, jedan je radikalni desni tjednik objavio dokument obavještajnih službi iz 1997. godine, (kada su šefovi tih službi, među ostalima, bili Markica Rebić i Davor Domazet, dok su njihovi šefovi bili Ivić Pašalić i Gojko Šušak), u kojem se navode imena stotinjak hrvatskih građana, velikim dijelom protagonista javnog života, koji su navodno bili suradnici zloglasne Udbe, skupnog simboličnog imena za jugoslavenske obavještajne službe.

Žalosno je i glupo da se hrvatska javnost u vrijeme otvaranja niza novih značajnih izazova za ovu zemlju - koja se mora što brže početi pretvarati u suvremenu europsku demokraciju i koja se u idućih nekoliko godina, do ulaska u EU, mora što drastičnije iznutra promijeniti - žalosno je i glupo da se, dakle, u ova, uistinu važna vremena moramo baviti duhovima iz prošlosti.

Da je riječ samo o još jednom ekscesu ionako uobičajeno ekscesnog Hrvatskog lista, popis navodnih ili stvarnih udbaša što je u četvrtak objavljen, ne bi možda zavrjeđivao osobitu reakciju. Međutim, kako se radi o već drugom udbaškom skandalu u svega desetak dana (prvi je izazvao Tomislav Marčinko, jedan od ratnih šefova Hrvatske televizije, ustvrdivši kako je početkom devedesetih na HTV-u u radilo tridesetak udbaša), jasno je da je na djelu minitrend, što ga kroz razna svoja glasila pokušavaju lansirati zagovornici radikalne nacionalističke desnice, misleći da će tako na sebe svratiti pozornost birača koji su ih prezreli na izborima.

 Svatko koga je komunistička tajna policija bila pozvala ili privela na informativni razgovor mogao je dobiti dossier u Udbi, i sada ga se, na temelju tog dossiera, proglašava suradnikom Udbe, što je, zapravo, dvostruka nepravda
Političko neznanje

Podsjetimo, u hrvatskom Saboru ne sjedi niti jedan predstavnik radikalno desnih političkih organizacija poput Pašalićeva Hrvatskog bloka. Pritom se ti ljudi koriste metodologijom s početka devedesetih, otkrivajući, ponovno, po tko zna koji put svu intelektualnu nezrelost, nemaštovitost i katastrofalno političko neznanje današnje krajnje desnice u Hrvatskoj, čiji svi manifesti i dalje beznadno zaostaju čak i za jednim osrednjim Tuđmanovim govorom, i to iz vremena njegove bolesti, a ne njegove pune snage. Hrvatska krajnja desnica misli da će, dakle, građane senzibilizirati oko pitanja tko je prije dvadeset godina navodno radio za Udbu, iako je svjesna da se to uopće ne može dokazati, budući da su kao suradnici Udbe bili zavedeni (i u skladu s time dobivali dossiere) i oni koji su bili pozivani na policijske informativne razgovore s političkim temama.

Svatko koga je komunistička tajna policija bila pozvala ili privela na informativni razgovor mogao je dobiti dossier u Udbi, i sada ga se, na temelju tog dossiera, proglašava suradnikom Udbe, što je, zapravo, dvostruka nepravda. Hrvatska krajnja desnica misli da je takav oblik javne kompromitacije i dalje plodotvoran, primjerice u navodnoj borbi za vlast na HTV-u jer netko tko je, navodno, radio za Udbu ne može imati povjerenje hrvatskih građana, i ne smije obavljati niti jedan važan državni ili javni posao.

Hrvatska krajnja desnica misli da je sve to i danas, točno šesnaest godina poslije pada komunizma, i dalje važno društveno pitanje, jer su mnogi pripadnici našeg društvenog života iz posve različitih grupa, od crkvenih, preko intelektualnih, do vojnih, i dalje obilježeni osobnim lošim iskustvima iz vremena komunizma: svi oni međusobno pothranjuju vlastite frustracije i negativne strasti, i pokušavaju kreirati javnu atmosferu u kojoj je pitanje Udbe i danas relevantno. Međutim, ono je, zapravo - što krajnja hrvatska desnica nije kadra uopće razumjeti - postalo definitivno irelevantno samim dolaskom Franje Tuđmana na vlast, i početkom Domovinskog rata.

Pitanje stvarne ili navodne vezanosti uz Udbu ili druge najgore komunističke službe, riješio je sam pokojni predsjednik pripremajući se za Domovinski rat. Utoliko je svaki pokušaj donošenja Zakona o lustraciji, dakle, o zabrani onima koji su se kompromitirali u komunizmu da ravnopravno sudjeluju u društvenom i političkom životu, u Hrvatskoj krajnje besmislen.

Mješavina ljudi spremnih na sve

Naime, dr. Franjo Tuđman, kojeg se danas bezrazložno podcjenjuje i u onim područjima gdje je odigrao iznimno pozitivnu ulogu, ispravno je anticipirao da Hrvatska može pobijediti u Domovinskom ratu jedino ako on, osobno, kroz svoj sustav pomalo despotske vladavine, udruži udbaše, bivše generale JNA, proustaške teroriste i legionare poput Ante Gotovine i Ante Rose.

Ta eksplozivna mješavina ljudi spremnih na sve, bez osobitih moralnih predrasuda, pokazala se strahovito uspješnom, iako se mnogi nisu međusobno podnosili. No, činjenica je da su rat za Hrvatsku dobili i Josip Manolić, koji je bio jedan od šefova komunističke tajne policije u najgora, poratna vremena, i Josip Perković, koji je bio visoki dužnosnik Službe državne sigurnosti osamdesetih godina, i Zdravko Mustač, koji je bio šef jugoslavenske državne sigurnosti sve do početka rata, i general Imra Agotić, koji je bio jedan od čelnika zloglasnog KOS-a, jugoslavenske vojne kontraobavještajne službe.

S druge strane, rat su također dobili Gojko Šušak, emigrant u Kanadi, poznat i po tome što je na ulicu pustio svinju na kojoj je pisalo Tito, (dakle, ime čovjeka kojem su se momci iz prethodne rečenice bili zakleli na doživotnu vjernost), razni legionari koji nisu znali puno o vojsci ali u čiju se hrabrost nije smjelo sumnjati, dok su u ratu neposredno sudjelovali i osuđeni ustaški teroristi poput Mira Barešića, ubojice jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića.

Predsjednik Tuđman na konkretnoj je, operativnoj, vojno-obavještajnoj razini proveo svoju, na drugim razinama neupotrebljivu, ideju u povijesnom pomirenju svih Hrvata, bez obzira na njihova politička uvjerenja. I tako su ta vojska i policija, sastavljena od osoba koje su se još dvije godine prije Tuđmanova dolaska na vlast gledale preko nišana, izborile dosta veličanstvenu pobjedu u Domovinskom ratu, protiv tehnički brojno jačeg protivnika, i usprkos realno nepovoljnim političkim okolnostima.

Onoga trenutka kada su u istom sigurnosnom i vojnom sustavu djelovali, makar nakratko, Josip Manolić i Josip Perković s jedne, i Gojko Šušak i Miro Barešić s druge strane, bilo kakva lustracija u Hrvatskoj postala je nemoguća. Kako, uostalom, lustrirati čovjeka s velikim ratnim zaslugama?

A ako se ne može lustrirati bivše hrvatske šefove Udbe, kako onda lustrirati njihove eventualne agente ili doušnike? I što, uopće, znače popisi bivših suradnika Udbe, stvarnih ili izmišljenih, kada su brojni djelatnici Udbe, prema Tuđmanovu nalogu, odradili golemi posao u Domovinskom ratu? To je, naprosto, istina o Hrvatskoj i o Udbi.

Zločini Udbe

Ovdje, naravno, moramo istaknuti iznimno bitnu distinkciju. Grozni zločini koje je Udba činila moraju biti kažnjeni, ali na temelju individualne odgovornosti. Svatko tko je naručio ili izvršio ubojstvo mora biti kažnjen i ne smije biti amnestiran, neovisno od kasnijih ratnih zasluga (kao što i počinitelji ratnih zločina u Domovinskom ratu moraju biti kažnjeni neovisno od svojih ratnih zasluga).

 Zahtjevi za lustracijom i objavljivanja popisa navodnih ili stvarnih udbaša besmisleni su i maligni pokušaji podizanja javnih strasti, na temi koja je danas realno posve nevažna, a koju je još pokojni Tuđman bio apsolvirao
Međutim, bilo kakva kolektivna društvena akcija koja se temelji na navodnoj suradnji s Udbom, kao na apriornom crimenu, i koja potiče lustraciju, u Hrvatskoj je besmislena baš zbog, kako smo već rekli, Tuđmanova koncepta vođenja Domovinskog rata, u kojem su bivši oficiri Udbe imali veliku ulogu. To je, naprosto, činjenično stanje, koje se 1991. i 1992. godine pokazalo vrlo funkcionalnim.

Nadalje, bilo kakav pokušaj lustracije protiv komunista u Hrvatskoj besmislen je jer je ondašnji Savez komunista Ivice Račana početkom 1990., skupa sa slovenskim komunistima, srušio jugoslavensku komunističku partiju i omogućio otvaranje političkih procesa koji su doveli do osamostaljenja Hrvatske.

Koga u ovom slučaju lustrirati, dužnosnike stranke koja je u izravnom televizijskom prijenosu imala hrabrosti, u vrijeme dok je Jugoslavija još postojala, suprotstaviti se Slobodanu Miloševiću i Jugoslavenskoj narodnoj armiji? Je li, primjerice, trebalo lustrirati upravo preminulog Josipa Vrhovca, koji jest odigrao izrazito negativnu ulogu na hrvatskoj političkoj sceni poslije pada masovnog pokreta 1971. godine, ali koji je krajem osamdesetih žestoko branio Hrvatsku od Miloševića? Sigurni smo da ne.

Zahtjevi za lustracijom i objavljivanja popisa navodnih ili stvarnih udbaša besmisleni su i maligni pokušaji podizanja javnih strasti, na temi koja je danas realno posve nevažna, a koju je još pokojni Tuđman bio apsolvirao.

Doista se nadamo da su recentni udbaški ekscesi ujedno i posljednji kojima se pokušava mobilizirati hrvatska javnost (što, naravno, neće uspjeti). Vjerujemo, također, da će svi relevantni protagonisti društvenog i političkog života pokazati dovoljno zrelosti i odlučnosti da osude takvo, posve očigledno političko nasilje. Ovdje, naime, jest riječ o brutalnom političkom nasilju, budući da se na popisima nalaze i ljudi koji sasvim sigurno nisu, niti su mogli biti, suradnici Udbe.

Moderna, demokratska Hrvatska ne treba tolerirati takve ekscese, kao što se, u vrijeme pokušaja prilagodbe Europskoj Uniji, dakle u vrijeme suštinskih društvenih promjena, ne treba zamarati političkim potezima ispod razine početka devedesetih godina.
Davor Butković

Izdvajamo