Maher koji je izbjegao propast

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 18.10.2008. u 09:44

Kad guverner središnje banke postane nacionalno popularan, kad postane komunikator godine u konkurenciji s, primjerice, izbornikom nogometne reprezentacije i po izboru PR profesionalaca, kad mu ljudi na facebooku otvaraju profil i stvaraju klub obožavatelja, ukratko - kad čovjek koji se bavi javnosti dosadnim i nerazumljivim poslom postane celebrity, onda je on potpuno netipičan guverner ili je zemlja potpuno netipična.

U slučaju Željka Rohatinskog zvjezdani je status ipak njegovo djelo. Hrvatska, doduše, jest netipična zemlja u kojoj je monetarna politika od početka devedesetih jako važna svim građanima jer su svjesni da im određuje svakodnevicu, ali imala je guvernere i prije 2000. godine, kojima se nisu pisale poruke podrške i obožavanja.

“Jedini pametan čovjek”, “Rohatinski nas je spasio”, “Sva sreća da imamo barem nekoga tko zna što radi”, “Rohatinski ima petlje”, “Majstore” i slične poruke svakodnevno se pojavljuju u komentarima tekstova vezanih uz guvernera, monetarnu i ekonomsku politiku ili svjetsku krizu.

Neovisnost HNB-a
Što je to Rohatinskog učinilo nacionalno popularnim, možda najbolje ilustrira trenutak kad je trebao postati guverner. Mato Crkvenac, njegov profesor i mentor s Ekonomskog fakulteta, te Slavko Linić, potpredsjednik nove koalicijske vlade, ponudili su mu taj posao. Rekao je da pristaje uz dva uvjeta: ako jamče potpunu neovisnost Hrvatske narodne banke, i ako pristaju na prekid prakse izravnog kreditiranja države od strane HNB-a. Pristali jesu, ali se baš u to vrijeme Ministarstvom financija raširila ideja da će se problem nelikvidnosti u zemlji riješiti ekspanzivnom monetarnom politikom. Rohatinski im je rekao da se s tim ne slaže, napustio sastanak i otišao ravno u kabinet tadašnjega premijera Ivice Račana kako bi mu rekao da odustaje.

Račan je imao uključen televizor i pratio prijenos iz Sabora gdje je baš dolazila na dnevni red točka imenovanja guvernera. Htio mu je reći da odustaje, ali ga je Račan ušutkao, očito odlučivši da će tom tvrdoglavom ekonomistu dati na volju jer valjda zna što radi.

Tvrdoglavi ekonomist
Svi zahtjevi Rohatinskog su usvojeni i Hrvatska je prvi put dobila potpuno neovisnu monetarnu vlast. Danas se to pokazalo kao najvažnija poluga za preživljavanje u krizi, premda to tada, naravno, nitko nije mogao predvidjeti. Da je tada dopustio državi ležerno financiranje troškova i rješavanje nelikvidnosti uz pomoć HNB-a, ne bi Hrvatska danas imala zalihe presudne za isplivavanje iz krize koja tek dolazi.

Taj tvrdoglavi ekonomist poštovanje javnosti stjecao je uvijek u kriznim trenucima. Pamti se njegovo jasno NE moćnom MMF-u koji je 2003. prijetio prekidom stand-by aranžmana, što je, pak, prijetilo padom rejtinga države ako HNB ne pristane na uvjete. Rohatinski je rekao “ne može”, MMF se pjenio i slao izaslanstva, ali ne samo da nije prekinuo stand-by aranžmane, nego je na kraju dao pozitivnu ocjenu monetarne politike. Bilo je to najbliže isprici što je guverner jedne male zadužene zemlje mogao dobiti od svjetskih financijskih “policajaca”.

Jasno “ne” rekao je Rohatinski i moćnom BLB-u, banci koja se nekoliko godina ranije kukavički povukla iz vlasništva Riječke banke kad su u ovoj utvrđeni gubici, a onda se 2007. pojavila kao kupac Hypo i Slavonske banke te se čudom čudila zašto nije dočekana raširenih ruku. Slijedilo je žestoko lobiranje iz Njemačke, pritisci s najviših političkih razina, čak se u odluci pokolebao i sam Savjet HNB-a, pa je Rohatinski morao reći “ne” iskoristivši svoje pravo veta.

Sam protiv svih

I opet je radio manje-više u tišini do početka ove godine kad je uzburkao javnost objavom visoke inflacije i upozorenjem da nam prijeti još i gora.

“Pa što to ovaj radi? Zar nije on odgovoran za inflaciju? Kad guverner objavi strah od inflacije, onda će inflacije i biti”, mudrovali su zbunjeni kritičari i uznemireni političari. Rohatinski je objašnjavao i objašnjavao dok ga na kraju nije razumjela i podržala hrvatska javnost, a tada ni moćnima nije preostalo ništa drugo nego da mu priznaju kako je u pravu i skrušeno
Rohatinski je tvrdoglav i kad vjeruje da je u pravu, ići će sam protiv svih. Svoj posao radi sa strašću umjetnika, ali i spremnošću skeptika da ga svaki tren napusti ne bude li po njegovu.
povuku poteze koje je predložio.

Rohatinski je tvrdoglav i kad vjeruje da je u pravu, ići će sam protiv svih. Svoj posao radi sa strašću umjetnika, ali i spremnošću skeptika da ga svaki tren napusti ne bude li po njegovu. Oni koji ga znaju, kažu da je baš taj stav dio njegova političkog talenta koji ga uspješno drži na vrhu i kad se čini da će izgorjeti.

Zanimljivo je da baš on, ekonomist po uvjerenju i guverner sreedišnje banke, odaje dojam čovjeka kojemu nije osobito stalo do materijalnog. Kad je došao u HNB, vozio je svoj stari auto bez kojega je u međuvremenu ostao, sada vozi službeni Peugeot 607 star nekoliko godina, a tek se nedavno preselio u “bolji” zagrebački kvart. Supruga je dobila kredit pa su kupili kuću od 150 četvornih metara na Bukovcu.

Sluša rock 60-ih
Rohatinski ne voli odlaziti na “fancy” večere i važne “evente”, nego radije sluša rock 60-ih, gleda neki od starih, klasičnih filmova, čita povijesnu knjigu, dobru beletristiku ili igra šah. Vesele ga, kaže, male, obične stvari, a najviše ga rastuže beskrupuloznost i egoizam.

Ekonomiju shvaća kao poziv, a ne profesiju. Oduvijek se baš njome želio baviti i nije ni trenutka dvojio na koji će se fakultet upisati. Završio ga je, naravno, u roku i već se tada nametnuo svojim profesorima kao perspektivni talent kojega je šteta izgubiti u nekoj radnoj organizaciji. Mato Crkvenac i ostali profesori zaključili su da će mladi Rohatinski najviše dati u Zavodu za plan, tada mjestu gdje su radili mnogi poznati ekonomisti. Strast Rohatinskog oduvijek je bila makroekonomija, predmet koji se u to vrijeme uopće nije predavao na Ekonomskom fakultetu, pa je na tom području samouk. Doktorski rad “Vremenska dimenzija ekonomske aktivnosti društva” oduševio je tadašnjeg mentora Crkvenca i Rohatinskom je bio otvoren put do ekonomskih zvijezda.

Neko je vrijeme radio kao glavni ekonomist Privredne banke Zagreb, no sretnim spletom okolnosti prešao je u Agrokor jer je njegov kolega s fakulteta, Ivica Todorić, želio u svom timu jednog makroekonomista takvog kalibra. Sretnim, jer bi teško postao guverner da je još radio u PBZ-u. To bi se moglo tumačiti kao mogući sukob interesa, povlaštenost jedne banke u odnosu na ostale itd.

Rohatinski sam skromno kaže: “Bilo bi pretenciozno tvrditi kako smo znali da dolazi svjetska kriza pa smo zato vodili takvu monetarnu politiku. Mjere smo donosili kako bismo smanjili vanjsku ranjivost zemlje i pretjeranu kreditnu ekspanziju, a kolateralni efekt su imobilizirane rezerve bankovnog sustava. Sad su te rezerve kolateralna korist”.

Šutljivi oponenti

I kad ga ne vole, i kad se ne slažu s njegovim odlukama, i kad im njegove odluke izbijaju profite iz bilanci, poslovni bankari ga poštuju i uvažavaju. Posebno posljednjih tjedana, kad se to nemilosrdno prisiljavanje na stvaranje rezervi, što je bankama rezalo profite, pokazuje kao najveća prednost hrvatskih banaka, čak i pred njihovim inozemnim vlasnicima, moćnim i znatno većim financijskim igračima.

Sve dok je guverner, Rohatinski će se i dalje beskompromisno suprotstavljati zahtjevima koji bi na bilo koji način ugrozili monetarnu stabilnost jer je njegov posao čuvati je. Odluka da država jamči za depozite do 400.000 kuna novi je izazov jer uvijek postoji opasnost da se neki bankari sada zaigraju i krenu u rizične poslove, svjesni državnog zaleđa. No, teško uz ovakav HNB koji predano prati sve njihove poteze. I ima nepodijeljenu podršku javnosti, guvernera zvijezdu s vjernim fanovima i šutljivim oponentima.

Branka Stipić

Izdvajamo