Majdak: Moja Suzana Rog otkrila je seks prije Vedrane Rudan i Arijane Čuline

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 11.11.2006. u 18:18

Povijest književnosti ne zna što bi zapravo s piscem Zvonimirom Majdakom (r. 1938). On je 'utemeljitelj frajerske proze', ali i pisac 30-ak romana, koji su 'manje ili više uspjeli primjerci vrlo heterogene trivijalne proze'.

Njegov "Kužiš, stari moj" (1970.) možda je prvi hrvatski bestseler, prodan u nakladi većoj od 70.000 primjeraka, iako sam Majdak misli da je prvi poslijeratni bestseler bio - Marinkovićev "Kiklop", pa Šoljanov "Kratki izlet". K spomenutim Majdakovim romanima treba pribrojati 'pornografski niz pod imenom Suzana Rog' (S. P. Novak).

- Pet je romana - Suzane Rog. Ja mislim da je sada zaokružen njen opus. Iako, nitko nije pročitao između redaka tog teksta što se tu provlači, servira i kako bi se to moglo analizirati. Kao prvo se spominje pornografija i tako dalje. 'Suzana Rog', taj je pseudonim zato što je to pisano kao ispovijest jedne mlade tinejdžerice, koja stari, udaje se, završava na kraju na Pantovčaku - kaže Zvonimir Majdak

U našem se razgovoru pojavljuje gorčina. Jer, što je nečitanost nego prerana smrt pisca. A zašto? Povjesničari i kritičari njegovu su Rog nazvali pornografijom, dok se 'ona stvar' u slučaju Čuline ili Rudanice itekako čita. Pitam ga, neće li romani pod etiketom Rog pobijediti brojnije pod etiketom - Majdak?

- Ne mogu ni sa kakvom sigurnošću reći, ni odgovoriti. Ali, da ja imam novca, što nemam, u vlastitom bih izdanju objavio to petoknjižje, tih svih pet romana bacio na stol ovim novim, slobodoumnim gospođama.

 Vidite, što je ostalo od FAK-a? A bila je tolika galama, i toliko su se samoreklamirali, i toliko je taj Radaković bio njihov guru. A on je bio zato što je često u Engleskoj. Ja znam izvore njegovih informacija. I sve je to prenio ovdje ovima našima
Nadomak 70-te iz Zvonimira Majdaka izbija stari, "tvrdi" frajer: - Sve one, od Rudanice dalje, koje su sada otkrile seks i sve razgolitile, pa to je sve napisano u Suzani Rog. Prva knjiga Suzane Rog izašla je 1985. Gdje je tada bila ta Čulina, i sve one. Ne da su tu, nego se one hvale svojim knjigama kao da je to kvaliteta, a ja sam to pisao iz čiste zajebancije, iz čiste zabave. Suzana Rog počela je izlaziti stjecajem okolnosti, gotovo na nagovor Igora Mandića, u "Erotici", onoj famoznoj gdje je izašao lijepi broj priča Bukowskog. Vjerojatno niste čitali ovaj zadnji, peti nastavak?

Priznajem, nisam pročitao taj roman.

Novo žensko pismo

- Jer on počinje ovako: "Što mi vrijedi što imam slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, što mi vrijedi demokracija, ako ja nemam vlastiti kurac". (Smije se.) Muž ju je napustio, zbrisao s nekakvom sekretaricom iz Ministarstva useljeništva. Da to ozbiljno napišete, onda bi to bio napad na Hrvatsku, jeste domoljub, jeste bili u osvajanju Knina ili kaj ja znam. Ali kad to stavite u usta jednoj takvoj opajdari, kako bi Srbi rekli, onda to ima drugačiji odzvuk.

Bilo kako bilo, spomenute i nespomenute su autorice aktualnih bestselera, a Majdak i 'Rog' su pomalo zaboravljeni. Ironija je to što stari Majdak loše mišljenje o novom ženskom pismu, pa i ako hoćete chicklitu, dijeli s 'kumom' FAK-a, Radakovićem, koga odveć ne 'šmeka'.

- Danas je bestseler nešto umjetno napuhano. Dobro prodavana knjiga - u pravom smislu te riječi - ne postoji. Tko će kontrolirati, saznati koliko je nakladnik tiskao i koliko je prodao? Onda se je dosta dobro vodila evidencija. Danas ima dosta nakladnika koji imaju svoje tiskare. Može se od jutra do večeri otisnuti knjigu, zahvaljujući ovim novim tehnologijama. Kod nas bestseler ne postoji, a ta se riječ koristi zato što, eto, imaju ga i druge zemlje, i druge sredine.

Stari nostalgičar

Ali istinski, pa i ovaj VBZ koji objavljuje natječaj za najbolji roman, vi ne znate koliko ga prodaju, a objavljuju ga u 100.000 primjeraka, molim vas. To su takve apsurdne pojave koje su se dogodile u ovo zadnje vrijeme. Sve je poremećeno - smatra Majdak.

Možda, ali to su činjenice. A drugo je mit o Sizifu.

- Vidite, šta je ostalo od FAK-a, da tako kažem? A bila je tolika galama, i toliko su se samoreklamirali, i toliko je taj Radaković bio njihov guru. A on je bio zato što je često u Engleskoj. Ja znam izvore njegovih informacija i svega toga. I sve je to prenio ovdje ovima našima i njih kapacitirao, da tako kažem, i sad, evo, vidite kako se društvo raspalo. Nisu svi imali taj interes na duge staze. To se teško i dogodi, svatko pođe svojim putem.

S nekakvim štihom starog nostalgičara Majdak, zapravo, dobro misli o pola stoljeća hrvatske književnosti, koliko u njoj sudjeluje svojim pjesničkim, dramskim i romanesknim djelima. Moglo bi mu se predbaciti da je jedan od onih koji misle da je sve nekoć bilo bolje, i romani, i kavane, i klubovi, i žene, i frajeri.



- Ipak, prevladavala je važnost i kvaliteta literature. Da se kroz literaturu, kroz prozu lakše nego kroz poeziju moglo puno toga reći o onom vremenu, devijacijama i lošim stranama, nego što bi to politika zabranjivala. Idemo konkretno. 'Šoljan je bio stigmatiziran i nije mogao da živi'. Za Boga miloga, to nije točno. On je vrlo komotno i bez problema i objavljivao, i u Novom Sadu, i Beogradu. Dobro, ovdje možda godinu-dvije nije bio eksponiran. Književnost je bila više cijenjena. Vrijednost književnog djela ipak je bila u prvom planu, i sve ono što je bilo dobro napisano to je bilo i tiskano. Ne znam koliko je ostalo rukopisa u ladicama, i sada kad je nastupila sloboda i demokracija, sad se to moglo pojaviti. Pokazalo se da ništa nije ostalo u ladicama, da je sve to bilo objavljeno.

Je li ovo tanka granica ironije i cinizma. Čini mi se da jest. Pa drsko pitam pisca je li se, zapravo, razočarao u ljudima s prvim demokratskim izborima i svime onim, prvenstveno ratom, što je uslijedilo.

- Nažalost, da. Ne mogu nikog imenovati, ali sam se razočarao. I to u onima s kojima sam nekad bio jako blizak i živio, podstanarski život provodio, čak su i međuobiteljske veze bile jake. I onda se to jednostavno, neću reći, raspalo, došlo je do raskida, ne do nesporazuma nego - jednostavno, pokazali su svoju pravu narav. I od onda sam poznanike i prijatelje sveo na uzak krug.

Čini mi se da je Majdaka, uopće, kritika pročitala jednoznačno, na površinskoj razini. Jer, romani Suzane Rog i nisu daleko od Majdakova "Marka na mukama". U svima njima zaživio je svijet butika, modistica, šnajderica i prvih kreatora, iz čega je, valjda, nastala suvremena rubrika Život ili Spektakli. Dakle, svijet između propalog komunizma i nerođenog kapitalizma. Junak Marko bio je prirodno opremljen uvjerljivom 'alatkom', ali on je kao 'muška prostitutka' predstavljao i društvenu kritiku 'razvijenog socijalizma', što tu istu književnu kritiku nije zanimalo. Društveni preokret donio je Majdakovu djelu nova značenja, no istovremeno, bojim se, oteo mu je čitatelje. Film po 'Marku' zvao se "Medeni mjesec" i bio je izuzetno gledan.

Dečko sa sela

- To je film o dečku sa sela koji dolazi u grad i slijedom okolnosti bude uvučen u jedno društvo - nisam ga čitao nikada poslije, samo sam gledao film. Već onda je bio kritika svih devijacija, i svega, što se možda i sada, ali u puno žešćem i puno beskrupuloznijem obliku dešava. Tu postoje likovi koji kradu državu, a Marko se tu nalazi kao muški objekt s muškim oruđem.

 Sve one, od Rudanice nadalje, koje su se razgolitile, misle da su sada otkrile seks. A to je sve napisala Suzana Rog. Prva knjiga Suzane Rog izašla je 1985. Gdje je tada bila ta Čulina i sve one? One se hvale knjigama kao da je to kvaliteta, a ja sam takvu literaturu pisao iz čiste zezancije
"Kužiš, stari moj", međutim, nije dobro prošao kao film.

- To je bilo moje veliko razočaranje. I kad bi bilo sluha, novca, i kad bi se napravio remake toga filma... Budišćak je plakao, jer je to bila uloga za njega. Pa gđe će Ivica Vidović - svaka čast njemu kao glumcu - igrati Glistu? Ne može njemu Klaićev sin, koji je bio lektor na Akademiji, usaditi kajkavski, i da to bude prirodan, nenaučen kajkavski. To je bila jedina šansa da knjiga bude ekranizirana.

Monodrama koju je izvodio pokojni glumac Mladen Budišćak postala je ne samo kultna predstava, već i kultno mjesto onoga nekadašnjega Zagreba.

- Tu je zapravo veliku ulogu odigrao Miro Međimorec, general. On je s Mladenom pročitao taj roman. I onda su me pitali, da l' bi ja dopustio da se to dramatizira, monologizira - jer tu on samo sjedi. A jadni Budilica... njega je taj roman i uspjeh te monodrame uništio. On nikada u kazalištu ništa nije napravio, a bio je član Gavelle. On se toliko uživio u to, on je živio taj život. A budući da je on dečko s Trešnjevke, njemu to uopće nije bio problem. On je to odigrao.

Barem tisuću puta, ubacujem.

Simbol slobode

- Onda je počeo improvizirati, dodavati svoje neke stvari. Tako da to više nije bilo izvorno onako kao 100-tinjak prvih predstava. Ja imam ploču, to je snimio Jugoton, to je zaista divno čudo. Čuju se oni okretaji, znate ono rum-rum - i to onaj koji je pretvarao u CD nije uspio da se izbriše. Imam tu ploču i ne znam šta - ništa.

Odavno se Majdak riješio uspomena. Sve knjige koje je tiskao tijekom godina kao urednik darovao je jednoj knjižnici u Podravini - oko 700 primjeraka knjiga. Požutjele članke, napise, intervjue, sve je to nesmiljeno strpao u vreće i bacio. Poklonio je i svoje omiljene pisce - Bellowa, Durrella ili Poljaka Hlaszka. Valjda i Flakerovu "Prozu u trapericama".

- Da, traperice su bile kao simbol slobode, otklanjanja od socrealizma i svega skupa. To je samo jedna poštapalica, ili pretinac u koji su nas stavljali. Ne znam tko danas piše nešto takvo od svih ovih mladih koji su imena, hvaljeni, dobivaju nagrade - dobro, uvijek se dobivalo nagrade.

Majdak je imao svoje mjesto u antologijama pjesništva, ali ga je izgubio. Zbog zajedničke knjige "Pjesme" (1960.) dugo je tvorio tercet s vjenčanim kumom Alojzom Majetićem i Branislavom Glumcem. No, danas je doslovce samac, ne samo književni, otac dvoje odrasle djece, kojima je posvetio svoja netom izašla izabrana djela ("Frajerski nokturno", Mozaik knjiga 2006.).

- Čujte, svaki sastavljač... gdje bi se moj svjetonazor, i moja poetika mogla susresti s poetikom Mrkonjića? To je nemoguće. On je đak ne znam koje struje, i vrlo visoko sebe cijeni, on i Željka Čorak.

Pitam ga gdje je nestao njegov Zagreb, njegovi frajeri, štemeri i zavodnici.

 - Odgovor na prvu loptu, da li su ga prepravili ti pridošlice ili dotepenci, ili su se oni uspjeli toliko infiltrirati i uništiti taj zagrebački duh i sve to skupa, pa čak i fizički skoro, ili je to jedno povlačenje ispred tih snaga koje su nahrupile, kako Crnogorci kažu, sa koca i konopca, sa planina i kamenjara. Ni ja nisam došao iz nekakvih, da li uopće postoje elitna područja u Hrvatskoj...

Došao je iz sela Zrinjska u Podravini, na pola puta između Virovitice i Bjelovara. Zagreb je zavolio kao gimnazijalac i dinamovac. Obvezno pitanje za kraj: jeste li bili prestari da se kao pisac saživite s preokretom?

Pripadanje krdu

- Ja sam odmah poslije raketiranja Dvora, možda godinu poslije, dakle još je sve to bilo krvavo, napisao taj roman "Umrijeti u Tuškancu". U njemu opisujem to vrijeme, i ljude, i opet te likove malograđanske, i hohštaplere. Ima dijalog, pa kaže: 'O kako je lijepo živjeti u Tuškancu'. A drugi dodaje: 'Sigurno je tu lijepo i umrijeti'. Do toga sam došao, to bi bila 1995. Onda sam napisao zadnju 'Suzanu Rog' i radio na drami "Hrvatska kuhinja", nadopisao sam peti čin po želji Mustafe Nadarevića i Kerempuha. A sada imam neke bilješke, zapise, što bi trebalo razraditi. Ono što me sprečava, možda je to i lijenost, bojim se ako niste, ako ne pripadate krdu, ako niste član klape, sve ono što ćete objaviti kao sam nema nikakvog odjeka, nikoga to zapravo ne dira.

Razgovarali smo na Sesvete u Gradskoj kavani, jednom od mitskih mjesta Majdakova romanesknog svijeta. Drugo je bilo Klub književnika.  

- Otkud meni poznavanje tih ljudi s margine, iz kafića? Jer ja sam se najviše s takvim družio. Nikada nisam vodio rasprave o ovoj struji u književnosti, analizirao ovoga autora ili onoga - razgovarao sam, da budem prizeman, s kumicama na placu, konobarima, o sportu - rekao je Majdak na izlazu. Ili ulazu u jesensku kišu.

Mnogi, mnogi su vodili slične razgovore, no samo je Zvonimir Majdak od toga napravio vlastitu književnost.

Majdak je gimnaziju završio u Virovitici, Filozofski fakultet u Zagrebu. Uređivao časopise 'Republiku' i 'Polet'. Još prije završetka faksa počeo raditi u 'Zori' kao urednik, potom je uređivao strane pisce u 'Mladosti. Prvenstveno romanopisac, autor je brojnih TV, radijskih i kazališnih drama. Primjerice, prije dvije godine nadopisao je za Mustafu Nadarevića 'Hrvatsku kuhinju' za 'Kerempuh', praizvedenu prije dva desetljeća. Autor je više od 40 knjiga, među kojima su najbrojniji - više od 25 - romani.

'Kužiš, stari moj' (1970) bio je prodan u više od 70.000 primjeraka. Po njemu je V. Kljaković snimio film, a pokojni Mladen Budišćak odigrao više od 1000 puta monodramu. Po romanu 'Marko na mukama' Nikola Babić je snimio izuzetno gledan film (Medeni mjesec). Prva Majdakova knjiga bile su pjesme 'Tip na zelenoj livadi' (1960). U povijestima književnosti povezuje se s Branislavom Glumcem i Alojzom Majetićem, i zbog njihove zajedničke knjige pjesama. Otac je dvoje djece kojima je posvetio nedavno izašla izabrana djela u jednome svesku.

Uspješne ekranizacije Majdakovih romana

Prizor iz filma "Kužiš, stari moj"


Željko Ivanjek

Izdvajamo