ZAGREB - Marianne Ibler, danska arhitektica i publicistica stručnih radova iz arhitekture, u svojoj je profesiji ujedinila dva naslijeđena talenta - arhitekt je, kao i njezin prastric Drago Ibler, ali i publicist, kao pradjed Janko Ibler, novinar, književnik i urednik Narodnih novina.
Kada smo joj, prilikom nedavnog susreta u Zagrebu, u kojem je gostovala u HAZU s predavanjem o suvremenoj danskoj arhitekturi, spomenuli tu očitu fuziju talenata predaka, samo se skromno nasmijala.
Hrvatsku arhitekturu famozni je Drago Ibler zadužio brojnim ostvarenjima, poput Drvenog nebodera u Martićevoj ulici, Vile Blažeković u Zamenhofovoj ulici, zgrade Zavoda za osiguranje radnika, kuće Wellish i drugih bisera moderne. Ujedno je osnivač grupe Zemlja, koja je nastala u njegovu ateljeu, te profesor na katedri za arhitekturu koji je odgojio nekoliko generacija vrhunskih arhitekata, Kauzlarića, Bartolića, Galića, Planića, Bona, Šegvića, Horvata i drugih.
- Kad sam počela studirati, svi su me u obitelji upozorili: moraš se upoznati s radom Drage Iblera. Na neki način uvijek sam se osjećala povezana s Hrvatskom, tako da mi je to bio izazov, i moj diplomski rad bio je na temu projekt danske ambasade u Zagrebu - kaže Marianne Ibler.
Preferira razgovor na engleskom jeziku iako prilično dobro razumije hrvatski.
Učio generacije arhitekata
Njezino obiteljsko stablo je zanimljivo.
Prastic Drago Ibler rođen je 1894. godine u Zagrebu, brat je Stanka Iblera, pneumoftizeologa, Marijanina djeda, a obojica su sinovi Marijanina pradjeda Janka Iblera, rođenog 1862. godine u Staroj Gradiški.
- Pradjed Janko Ibler imao je 11 djece, a sinovi su mu bili Drago i moj djed Stanko - kaže Marianne.
Njezin otac Mladen Ibler bio je liječnik i šezdesetih je godina otišao u Dansku.
- Moj je otac došao u Dansku mlad, kao liječnik iz Zagreba, poslije je bio hrvatski ambasador u Australiji, a danas je u mirovini. Ja sam rođena 1967. godine. Kad sam se odlučila za arhitekturu, otac mi je darovao knjigu Željke Čorak o Dragi Ibleru, kao i članak iz jednih novina objavljen nakon njegove smrti - priča Marianne Ibler.
Taj članak iz 1964. godine imao je naslov “Povodom smrti Drage Iblera, pionira suvremene arhitekture Jugoslavije”. Marianne spominje i kako je njen djed Stanko rado svirao piano s prastricom Dragom Iblerom.
- Djed je svirao klavir s Dragom, to su bili pravi koncerti u dvoje, bili su pravi majstori, ali kad je Drago umro, više nije želio svirati, tako da ga čak niti ja nisam čula. Oni su bili vrlo povezani - priča Marianne. Drago i Stanko Ibler, kako saznajemo od Marianne, kao dječaci stanovali su kod Hrvatskog narodnog kazališta u nakićenoj staroj zgradi daleko od strogih geometrijskih linija, gdje je danas ured Sokol Marića.
Sklad kamena i drva
Prvi arhitektonski rad glasovitog pretka koji je susrela bila je Vila Blažeković, remek-djelo iz 1937. godine, sklad kamena i drvene građe.
- Vidjela sam je prvi put za vrijeme početka studija 1987. godine. Iako sam je imala prilku vidjeti samo s ulice, odmah mi je bilo jasno koliko je posebna, vrlo je moderna. Osobito me se dojmilo kako je kombinirao rustikalni kamen s modernim geometrijskim linijama - sjeća se Marianne.
Sastali smo se na Iblerovu trgu, kod poznatoga Drvenoga nebodera koji je sagrađen 1958. godine.
Neboder je u doista teškom stanju, oko njega je postavljena zaštitna skela kako njegove drvene oplate ne bi pale nekome na glavu.
- Neboder u središtu grada u kojem se koristi drvena građa doista je revolucionarna ideja za to doba. Neboder je fantastičan. Ne znam je li tada igdje u svijetu postojao neboder s drvom. Naravno da se sada raspada s obzirom na to da očito nije dobro održavan, ali ideja korištenja prirodnog materijala vrlo je suvremna i inovativna te imamo slične primjere i danas u suvremnoj danskoj arhitekturi - kaže Marianne, koja je predavala na Arhitektonskom fakultetu u Aalborgu te objavila veći broj stručnih radova iz područja arhitekture.
Godine 1958. u svijetu vjerojatno i nije postojao neboder s drvom
Moderni prozori u neboderu
Koliko je neboder bio “in” u ono vrijeme, pokazuje i to da je u njemu šezdesetih godina stanovala tadašnja elita, primjerice Jure Kaštelan i njegova supruga Nada Subotić, ahitektica Nada Vitić, ministar Ivo Mardešić, kći Jakova Blaževića i drugi. Obišli smo i jedan stan u neboderu, vlasništvo Alanze Jirasek, koji do danas ima sačuvan dio namještaja - originalne drvene police u kuhinji koje je projektirao Ibler, kao i drvom obložene pregradne zidove i isti raspored soba.
U najgorem stanju je lođa s pokrpanim prozorima. Ipak, kako saznajemo od predstavnika stanara Vladimira Marasa, obnova bi napokon trebala početi za koji mjesec.
- Stanari nastoje sami održavati zgradu, što je nemoguće. Sami stanovi su rafinirani, dobra je fleksibilnost prostora, drvo po zidovima... tako gradimo danas ako je moguće. I prozori u hodnicima nebodera vrlo su moderni, slično danas rade svjetski uvaženi nizozemski arhitekti - komentira Marianne Ibler.
Spominje i kako japanski modernist Kenzo Tange, lider japanske arhitektre, koristi imprint drva na betonu, a to je očito i na betonskom dijelu drvenog nebodera iako nije sigurna je li to sada vidljivo zbog dugog razdoblja neobnavljanja ili je tako bilo i u originalu.
- Na betonu se vide tragovi strukture drva s kazeta u kojima je formiran beton i to je dio prirodnog procesa koji Japanci, odnosno Kenzo Tange nastoje također prikazati u arhitekturi - objašnjava Marianne. Drago Ibler unio je u Zagreb progresivna načela arhitektonskog oblikovanja.
I Željka Čorak za Iblerov Drveni neboder u svojoj se knjizi pita: “Što je on sa svojim heretičnim drvetom, što ako ne školski primjer urbanizma novog stila”.
U njegovoj je arhitekturi i Miroslav Krleža prepoznao arhitekta od “ukusa i kulture” i našu graditeljsku vezu s budućnošću.
Osim Vile Blažeković, najdražim Iblerovim djelom smatra i Zaraznu bolnicu, odnosno Upravnu zgradu Higijenskog zavoda u Mirogojskoj i Rockefellerovoj ulici.
San - knjiga o Dragi Ibleru
“Bolnica ima čisti volumen, dobar je primjer modernizma, racionalne i funkcionalne arhitekture”, kaže.
Kao gostujući profesor, Marianne Ibler je održala niz predavanja u inozemstvu, nedavno na sveučilištu Tokai u Japanu.
Za sebe kaže da je veliki ljubitelj modernizma, i to internacionalnog.
Dopredsjednica je međunarodne udruge za modernizam u arhitekturi Docomomo Danmark i osnivač je izdavačke kuće Archipress M i edicije Global Danish Architecture.
U Zagrebu je predstavila svoju knjigu “Global Danish Architecture”.
- San mi je jednom izdati knjigu o Dragi Ibleru - zaključuje Marianne.
- Ne mogu je prepoznati - komentirala je kratko Marianne Ibler novu vilu na mjestu poznate Vile Filipčić na Svetom Duhu. Danski ili damski diskretna Marianne nije se željela fotografirati kod ovog objekta, niti analizirati promjene. Naime, drvena Vila Filipčić srušena je prije godinu dana, što je izavalo skandal u javnosti. Njen je vlasnik, također Filipčić, rekao da je bila u vrlo lošem stanju, da nije imao novca za njezinu skupu obnovu te da će kao uspomenu na to Galićevo i Iblerovo djelo drvenu građu vile staviti na fasadu buduće građevine. Kao što smo se uvjerili, to je i napravio, ali kao što je odmah zaključila i Marianne Ibler - to više nije ta kuća.
Drvena Vila Filipčić iz 1936. postavljena je kao uzorak na zanatskoj izložbi na Zagrebačkom zboru te je trebala poslužiti kao model kako za građane slabijeg financijskog statusa graditi zdrave nastambe. Vila je podignuta od najbolje borovine. Posljednjih je godina prepuštena propadanju do samog rušenja.
Korana Sutlić
Kada smo joj, prilikom nedavnog susreta u Zagrebu, u kojem je gostovala u HAZU s predavanjem o suvremenoj danskoj arhitekturi, spomenuli tu očitu fuziju talenata predaka, samo se skromno nasmijala.
Hrvatsku arhitekturu famozni je Drago Ibler zadužio brojnim ostvarenjima, poput Drvenog nebodera u Martićevoj ulici, Vile Blažeković u Zamenhofovoj ulici, zgrade Zavoda za osiguranje radnika, kuće Wellish i drugih bisera moderne. Ujedno je osnivač grupe Zemlja, koja je nastala u njegovu ateljeu, te profesor na katedri za arhitekturu koji je odgojio nekoliko generacija vrhunskih arhitekata, Kauzlarića, Bartolića, Galića, Planića, Bona, Šegvića, Horvata i drugih.
- Kad sam počela studirati, svi su me u obitelji upozorili: moraš se upoznati s radom Drage Iblera. Na neki način uvijek sam se osjećala povezana s Hrvatskom, tako da mi je to bio izazov, i moj diplomski rad bio je na temu projekt danske ambasade u Zagrebu - kaže Marianne Ibler.
|
|
Preferira razgovor na engleskom jeziku iako prilično dobro razumije hrvatski.
Učio generacije arhitekata
Njezino obiteljsko stablo je zanimljivo.
Prastic Drago Ibler rođen je 1894. godine u Zagrebu, brat je Stanka Iblera, pneumoftizeologa, Marijanina djeda, a obojica su sinovi Marijanina pradjeda Janka Iblera, rođenog 1862. godine u Staroj Gradiški.
- Pradjed Janko Ibler imao je 11 djece, a sinovi su mu bili Drago i moj djed Stanko - kaže Marianne.
Njezin otac Mladen Ibler bio je liječnik i šezdesetih je godina otišao u Dansku.
- Moj je otac došao u Dansku mlad, kao liječnik iz Zagreba, poslije je bio hrvatski ambasador u Australiji, a danas je u mirovini. Ja sam rođena 1967. godine. Kad sam se odlučila za arhitekturu, otac mi je darovao knjigu Željke Čorak o Dragi Ibleru, kao i članak iz jednih novina objavljen nakon njegove smrti - priča Marianne Ibler.
Taj članak iz 1964. godine imao je naslov “Povodom smrti Drage Iblera, pionira suvremene arhitekture Jugoslavije”. Marianne spominje i kako je njen djed Stanko rado svirao piano s prastricom Dragom Iblerom.
- Djed je svirao klavir s Dragom, to su bili pravi koncerti u dvoje, bili su pravi majstori, ali kad je Drago umro, više nije želio svirati, tako da ga čak niti ja nisam čula. Oni su bili vrlo povezani - priča Marianne. Drago i Stanko Ibler, kako saznajemo od Marianne, kao dječaci stanovali su kod Hrvatskog narodnog kazališta u nakićenoj staroj zgradi daleko od strogih geometrijskih linija, gdje je danas ured Sokol Marića.
Sklad kamena i drva
Prvi arhitektonski rad glasovitog pretka koji je susrela bila je Vila Blažeković, remek-djelo iz 1937. godine, sklad kamena i drvene građe.
- Vidjela sam je prvi put za vrijeme početka studija 1987. godine. Iako sam je imala prilku vidjeti samo s ulice, odmah mi je bilo jasno koliko je posebna, vrlo je moderna. Osobito me se dojmilo kako je kombinirao rustikalni kamen s modernim geometrijskim linijama - sjeća se Marianne.
Sastali smo se na Iblerovu trgu, kod poznatoga Drvenoga nebodera koji je sagrađen 1958. godine.
Neboder je u doista teškom stanju, oko njega je postavljena zaštitna skela kako njegove drvene oplate ne bi pale nekome na glavu.
- Neboder u središtu grada u kojem se koristi drvena građa doista je revolucionarna ideja za to doba. Neboder je fantastičan. Ne znam je li tada igdje u svijetu postojao neboder s drvom. Naravno da se sada raspada s obzirom na to da očito nije dobro održavan, ali ideja korištenja prirodnog materijala vrlo je suvremna i inovativna te imamo slične primjere i danas u suvremnoj danskoj arhitekturi - kaže Marianne, koja je predavala na Arhitektonskom fakultetu u Aalborgu te objavila veći broj stručnih radova iz područja arhitekture.
Godine 1958. u svijetu vjerojatno i nije postojao neboder s drvom
|
Slavni neboder
|
Moderni prozori u neboderu
Koliko je neboder bio “in” u ono vrijeme, pokazuje i to da je u njemu šezdesetih godina stanovala tadašnja elita, primjerice Jure Kaštelan i njegova supruga Nada Subotić, ahitektica Nada Vitić, ministar Ivo Mardešić, kći Jakova Blaževića i drugi. Obišli smo i jedan stan u neboderu, vlasništvo Alanze Jirasek, koji do danas ima sačuvan dio namještaja - originalne drvene police u kuhinji koje je projektirao Ibler, kao i drvom obložene pregradne zidove i isti raspored soba.
U najgorem stanju je lođa s pokrpanim prozorima. Ipak, kako saznajemo od predstavnika stanara Vladimira Marasa, obnova bi napokon trebala početi za koji mjesec.
- Stanari nastoje sami održavati zgradu, što je nemoguće. Sami stanovi su rafinirani, dobra je fleksibilnost prostora, drvo po zidovima... tako gradimo danas ako je moguće. I prozori u hodnicima nebodera vrlo su moderni, slično danas rade svjetski uvaženi nizozemski arhitekti - komentira Marianne Ibler.
Spominje i kako japanski modernist Kenzo Tange, lider japanske arhitektre, koristi imprint drva na betonu, a to je očito i na betonskom dijelu drvenog nebodera iako nije sigurna je li to sada vidljivo zbog dugog razdoblja neobnavljanja ili je tako bilo i u originalu.
- Na betonu se vide tragovi strukture drva s kazeta u kojima je formiran beton i to je dio prirodnog procesa koji Japanci, odnosno Kenzo Tange nastoje također prikazati u arhitekturi - objašnjava Marianne. Drago Ibler unio je u Zagreb progresivna načela arhitektonskog oblikovanja.
 |
 |
I Željka Čorak za Iblerov Drveni neboder u svojoj se knjizi pita: “Što je on sa svojim heretičnim drvetom, što ako ne školski primjer urbanizma novog stila”.
U njegovoj je arhitekturi i Miroslav Krleža prepoznao arhitekta od “ukusa i kulture” i našu graditeljsku vezu s budućnošću.
Osim Vile Blažeković, najdražim Iblerovim djelom smatra i Zaraznu bolnicu, odnosno Upravnu zgradu Higijenskog zavoda u Mirogojskoj i Rockefellerovoj ulici.
San - knjiga o Dragi Ibleru
“Bolnica ima čisti volumen, dobar je primjer modernizma, racionalne i funkcionalne arhitekture”, kaže.
Kao gostujući profesor, Marianne Ibler je održala niz predavanja u inozemstvu, nedavno na sveučilištu Tokai u Japanu.
Za sebe kaže da je veliki ljubitelj modernizma, i to internacionalnog.
Dopredsjednica je međunarodne udruge za modernizam u arhitekturi Docomomo Danmark i osnivač je izdavačke kuće Archipress M i edicije Global Danish Architecture.
U Zagrebu je predstavila svoju knjigu “Global Danish Architecture”.
- San mi je jednom izdati knjigu o Dragi Ibleru - zaključuje Marianne.
- Ne mogu je prepoznati - komentirala je kratko Marianne Ibler novu vilu na mjestu poznate Vile Filipčić na Svetom Duhu. Danski ili damski diskretna Marianne nije se željela fotografirati kod ovog objekta, niti analizirati promjene. Naime, drvena Vila Filipčić srušena je prije godinu dana, što je izavalo skandal u javnosti. Njen je vlasnik, također Filipčić, rekao da je bila u vrlo lošem stanju, da nije imao novca za njezinu skupu obnovu te da će kao uspomenu na to Galićevo i Iblerovo djelo drvenu građu vile staviti na fasadu buduće građevine. Kao što smo se uvjerili, to je i napravio, ali kao što je odmah zaključila i Marianne Ibler - to više nije ta kuća.
Drvena Vila Filipčić iz 1936. postavljena je kao uzorak na zanatskoj izložbi na Zagrebačkom zboru te je trebala poslužiti kao model kako za građane slabijeg financijskog statusa graditi zdrave nastambe. Vila je podignuta od najbolje borovine. Posljednjih je godina prepuštena propadanju do samog rušenja.
|
Vila Filipčić - to više nije ta kuća
|
Korana Sutlić