"Mama, nemoj me slati u bolnicu, ja ću se tebi vratiti za tri godine", rekao je Mario Perčin svoj majci Zrinki sredinom 1994. godine. Imao je 21 godinu i već dulje vrijeme bio je povučen u svoj svijet.
"Reci svima da sam lijen, nemoj reći da sam bolestan", nagovarao ju je i održao obećanje. Danas, 13 godina kasnije, Mario je opet onaj "stari". Od bolne i ružne epizode u životu, kreveta u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, velikih doza lijekova od kojih je sam sebi izgledao strašno, prestrašene mame koja nije znala što će biti s njezinim sinom i raspadnutog života, ostala je tek slika u sjećanju.
Ostali su i lijekovi koje mora piti svakog dana, a za svoj svijet koji je tih godina, od 1994. do 1996., stvarao u svojoj glavi i koji mu se činio stvarnijim od vanjskoga sada zna da je bio svijet shizofrenije.
Shizofrenija je psihička bolest, složeni poremećaj funkcije mozga koji oboljeloj osobi otežava, iskrivljuje ili sasvim priječi razlikovanje stvarnih od nestvarnih doživljaja. U Hrvatskoj je, procjenjuje prof. dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče, oko 40.000 oboljelih od shizofrenije iako ih je registrirana tek polovica.
Mario Perčin, 34-godišnjak, jedan je od onih koji već deset godina bolest drži pod kontrolom, nema više psihotičnih epizoda i počeo je novi život u kojem je naučio prihvatiti i živjeti sa svojom bolešću. Danas je njegov cilj borba protiv stigme koja prati oboljele od psihičkih bolesti, borba za prihvaćanje u društvu i borba za svoja prava u okolini kojoj, smatra, mogu puno toga dati. Radi kao informatičar i uključen je u Udrugu korisnika ustanova duševnog zdravlja za unapređenje kvalitete života Sjaj. Udruga će danas, na Svjetski dan mentalnog zdravlja, još jednom pokušati skrenuti pozornost na oboljele apelirajući na društvo da ih ne odbacuje.
Bolest je kao život na drugom planetu. Jezik je nerazumljiv, a osjećaji su nepoznati...
- Osjećam se izuzetno sretan što mogu pomagati ljudima, to mi je sada u mojem 'novom životu' najveći san i najveća želja. Prije svoje bolesti i svog duhovnog ozdravljenja uzimao sam ljude zdravo za gotovo, a sada vidim da je svaki čovjek veliko bogatstvo i da se za svakog čovjeka isplati boriti.
U udruzi Sjaj i u njezinu radu stekao sam i dodatno samopouzdanje i proširio svoja informatička, komunikacijska i druga znanja. A što je najvažnije, stekao sam i predivne prijatelje. Osobno želim i dalje pridonositi radu svoje udruge te pomagati ljudima koji prolaze ono kroz što sam i sam prošao - kaže Mario Perčin.
Bio je jedan od sasvim običnih mladih ljudi, najednom izbačen na drugi planet na kojem je izgled bića sasvim drugačiji, gdje je govor nerazumljiv, osjećaji nepoznati, običaji čudni, a okolina ugrožavajuća. Tako taj svijet opisuju psihijatri, a sami pacijenti ne znaju kako su tamo stigli, koliko će ostati u svijetu u kojem je sve nestvarno, strano i zastrašujuće.
- Meni je to bio velik epski svijet. Sve što sam vidio, čuo ili pročitao dolazilo je u obliku sumanutih misli, imao sam osjećaj da me svi proganjaju i žele mi nanijeti zlo, dva jednaka slova na registracijskim tablicama meni su bila priče i znakovi upozorenja - priča Mario, dodajući da je u to vrijeme studirao na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva te polako uviđao da gubi interes za studij.
Našao se na prekretnici nastaviti studirati ili se zaposliti. Tu dilemu tada nije mogao riješiti. Njegova majka Zrinka kaže da su se simptomi bolesti pojavili i puno ranije, ali ih nije prepoznala. - Mislite da vam dijete ima sasvim uobičajene strahove, normalne reakcije poput odbijanja da nešto napravi. Bio je odličan đak, omiljen u društvu, vrlo druželjubiv, a naš odnos bio je dobar. Sama sam ga odgajala i dobro smo se slagali.
Onda se dogodi domaća zadaća koja je jako depresivna, potom bizaran rukopis, odbija sudjelovati u svakodnevnim aktivnostima, no s druge strane je genijalac, išla mu je informatika. No vidite da je nekako plašljiv, pada mu koncentracija, stalno je umoran i stalno spava. Bila sam jako ljuta na njega zašto je stalno umoran i zašto me ne čuje. A on je zapravo stvorio svoj svijet u kojem je bio sretan. Gubio je interes za fakultet, za posao, za vojsku. Tu nam je komunikacija propala, počele su svađe. Odlučila sam potražiti pomoć psihijatra, ali nije pomoglo - kaže Zrinka Perčin. Očajna i izgubljena razmišljala je što napraviti dalje.
- Otišla sam u knjižnicu i posudila knjigu 'Psihopatologija'. Tisuću stranica knjige pročitala sam od korica do korica. Nalazila sam simptome paranoidne shizofrenije i tu sam prepoznavala ponašanje svoga sina. Bila sam potpuno sama s ogromnim teretom krivnje. Liječnik je rekao da Mario traži oca, osjećate se krivim za to, a potom želite izliječiti svoje dijete. Trajalo je tako tri mjeseca. Gutala sam tu knjigu u potrazi za lijekom, mislila sam da ga mogu sama izliječiti. Gubili smo vrijeme, on se vraćao i bio opet vedar i veseo, potom odlazio u svoj svijet iz kojeg su progovarale nesuvisle rečenice i neobični oblici ponašanja.
Dolazi hitna, vuku ga u bolnicu, u lisicama jer se opire. Tamo dobiva dijagnozu i lijekove koji izazivaju velike nuspojave poput ukočenosti, podbuhlosti i nemira. Sam mi je rekao: 'Pogledaj me, mama, izgledam kao kreten'. Nije želio piti lijekove. Pet je puta odlazio u bolnicu i borio se sam sa sobom i svojom bolešću. Na kraju je pobijedio. Prihvatio je piti lijekove, oni su danas značajno bolji i s manje nuspojava. Postao je religiozan i već deset godina je u remisiji, pronašao je svoje interese i funkcionira u društvu - priča Zrinka dok sjedimo u prostorijama udruge Sjaj u kojoj se oboljeli okupljaju svakog dana od 16 do 20 sati.
Pričaju o svojim željama, potrebama, nadama i ciljevima. Zajedno se bore za povratak u svoja zanimanja, za pravo da rade ono što znaju i da su plaćeni za to, za pravo da mogu reći da su bolesni i da ih društvo ne odbacuje, da imaju pravo staviti svoj potpis na račun u banci, samostalno podići novac i njime raspolagati.
- Svjedočimo strašnoj diskriminaciji u obiteljima i društvu, muževi optužuju svoje supruge da su rodile 'defektnu djecu', roditelji zabranjuju djeci da ikome govore o svojoj bolesti da ih društvo ne bi čudno gledalo. Na radnom mjestu oboljeli se boje reći da imaju shizofreniju jer bi dobili otkaz. Mnogi misle i da su oboljeli sami krivi za svoju bolest, da su glupi, lijeni i da si mogu pomoći, ali zapravo ne žele. To je pogrešno jer je shizofrenija, kao i drugi psihički poremećaji, bolest koja se mora liječiti. U 80 posto slučajeva shizofrenija se može staviti pod kontrolu, a oboljeli mogu nastaviti voditi kvalitetan i ispunjen život - kaže Zrinka Perčin.
Pet je puta
Mario odlazio u
bolnicu, u vozilu
Hitne i lisicama
jer se opirao
Za uspješno kontroliranje bolesti važna je, kaže, interakcija oboljelog, liječnika i cijele obitelji, potom i podrška društva koja oboljelog od neke psihičke bolesti ne smije dehumanizirati i getoizirati već takve osobe treba resocijalizirati u zajednicu.
Mario je uvjeren da oboljeli kad-tad mora naučiti prihvatiti svoju bolest da bi mogao krenuti dalje.
- Bitno je naučiti živjeti s bolešću. Ona je užasno poniženje i najteže je priznati sebi da si bolestan. No dugo sebi nisam želio priznati da sam bolestan, u mom svijetu sve je bilo dobro, no shvatio sam, uz lijekove, liječnike i Božju pomoć da uništavam svoj život, da moj svijet nije realan i da ne može opstati. Prepoznao sam to i odbacio taj svijet, kaže Mario.
U međuvremenu ta dva svijeta egzistiraju paralelno. I genijalni ljudi bolovali su od shizofrenije, od Slave Raškaj, Vladimira Vidrića do Johna Forbesa Nasha prema čijem je životu nastao i fim 'Genijalni um', koji svjedoči o tome da se bolest može pobijediti.
- On je matematički genij koji je došao do zadivljujućeg otkrića, no karijeru mu je zaustavila shizofrenija. Nakon mnogo godina borbe pobijedio je bolest, porazio svoju tragediju i 1994. dobio Nobelovu nagradu. John Forbes Nash radi i danas - priča Mariova mama.
- Mi našu bolest bagateliziramo. Volimo tu shizofreniju i svodimo je na bolest jer mozak je organ kao i svaki drugi i može se razboljeti. Nova istraživanja na mozgu obećavaju i vjerujemo da će jednog dana shizofrenija biti potpuno izlječiva bolest.
U međuvremenu društvo treba omogućiti prava duševnim bolesnicima koja im jamči zakon. Mario i ja možemo pokazati da se s duševnom bolesti može živjeti, no prije toga trebate u našem društvu strašno patiti. Mi smo prošli taj put i putem smo on i ja izgubili jako mnogo prijatelja - kaže Zrinka.
Mario je izgubio gotovo sve svoje prijatelje iz djetinjstva. No počeo je ispočetka. Danas kaže da ima puno prijatelja, i bolesnih i zdravih. Što bi želio postići u životu?
- Fakultet neću završiti, izabrao sam posao. Želim raditi i napisati knjigu - kaže. Bi li se mogao zaljubiti i osnovati obitelj? Ne zna.
- Obitelj traži odgovornost, ne znam bih li mogao to pružiti u zajednici koja ne omogućava zapošljavanje oboljelima od psihičkih bolesti. Očekujemo budućnost koja će nam donijeti, pružiti i otvoriti mnogo novih mogućnosti za naše zdravlje, rast i naš razvoj, kao ravnopravnih članova zajednice, riješiti nas stigme, poštovati naša zakonom zajamčena ljudska prava, kao i pravo na duševni integritet. Samo tako možemo biti korisni društvu i sebi. Uz adekvatnu potporu društva učinili smo jako mnogo, a može se učiniti i više - kaže Mario.
U povodu obilježavanja Svjetskog dana mentalnog zdravlja Centar za mirovne studije i udruga Sjaj organiziraju javnu manifestaciju "Ludi Pride 2007." posvećenu afirmaciji prava i društvenog položaja osoba s duševnim smetnjama.
- Želimo skrenuti pozornost na prava osoba s duševnim smetnjama koje su često u sustavu državne skrbi lišene osnovnih ljudskih prava i prepuštene društvenoj margini - kažu organizatori. Okupljanje počinju danas ispred Psihijatrijske bolnice Vrapče u 11 sati, potom na Trgu bana Josipa Jelačića u 12 sati.
Predsjednica Udruge za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja Lea Bauman upozorava i da u Hrvatskoj ne funkcionira psihijatrija u zajednici - model liječenja oboljelih od psihičkih bolesti kakav u Europi postoji još od 1960. Ističe da je kod nas veliki nedostatak organizacija psihijatrijske službe koja nije krenula prema organizaciji psihijatrije u zajednice, što umanjuje šanse za oporavak te neprovođenje nacionalnog program borbe protiv stigme koji bi smanjio negativne posljedice stigme na rano započinjanje liječenja, omogućio nastavak liječenja i smanjio izolaciju i patnju oboljelih.
Jedan od mogućih uzroka shizofrenije jest nasljeđivanje gena odgovornih za nastanak bolesti. U djeteta koje ima jednog od roditelja oboljelog od shizofrenije rizik za pojavu bolesti je od 9 do 16 posto veći nego u djeteta koje ima oba zdrava roditelja.
Mogućnost da dijete zdravih roditelja oboli od shizofrenije je jedan posto. Ako su oba roditelja oboljela od shizofrenije, rizik obolijevanja djeteta je između 40 do 60 posto. Za djecu osobe koja ima roditelja, brata ili sestru oboljele od shizofrenije rizik obolijevanja od shizofrenije je oko 3 posto. Točan uzrok bolesti nije sasvim poznat, utjecaj ima naslijeđe, ali dijelom i različiti psihološki, interpersonalni, socijalni i kulturološki čimbenici utječu na pojavu i razvoj bolesti.
Naziv shizofrenija prvi je upotrijebio profesor psihijatrije u Zürichu Eugen Bleuler 1911. godine za bolest koja je do tada bila poznata pod imenom dementia praecox. Riječ shizofrenija ima korijen u grčkim riječima "shizo", što znači cijepam, i "fren", što znači duša. Od nje podjednako obolijevaju žene i muškarci, i uglavnom počinje u dobi od 15. do 30. godine života.
Suzana Ciboci
"Reci svima da sam lijen, nemoj reći da sam bolestan", nagovarao ju je i održao obećanje. Danas, 13 godina kasnije, Mario je opet onaj "stari". Od bolne i ružne epizode u životu, kreveta u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, velikih doza lijekova od kojih je sam sebi izgledao strašno, prestrašene mame koja nije znala što će biti s njezinim sinom i raspadnutog života, ostala je tek slika u sjećanju.
Ostali su i lijekovi koje mora piti svakog dana, a za svoj svijet koji je tih godina, od 1994. do 1996., stvarao u svojoj glavi i koji mu se činio stvarnijim od vanjskoga sada zna da je bio svijet shizofrenije.
Shizofrenija je psihička bolest, složeni poremećaj funkcije mozga koji oboljeloj osobi otežava, iskrivljuje ili sasvim priječi razlikovanje stvarnih od nestvarnih doživljaja. U Hrvatskoj je, procjenjuje prof. dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče, oko 40.000 oboljelih od shizofrenije iako ih je registrirana tek polovica.
Mario Perčin, 34-godišnjak, jedan je od onih koji već deset godina bolest drži pod kontrolom, nema više psihotičnih epizoda i počeo je novi život u kojem je naučio prihvatiti i živjeti sa svojom bolešću. Danas je njegov cilj borba protiv stigme koja prati oboljele od psihičkih bolesti, borba za prihvaćanje u društvu i borba za svoja prava u okolini kojoj, smatra, mogu puno toga dati. Radi kao informatičar i uključen je u Udrugu korisnika ustanova duševnog zdravlja za unapređenje kvalitete života Sjaj. Udruga će danas, na Svjetski dan mentalnog zdravlja, još jednom pokušati skrenuti pozornost na oboljele apelirajući na društvo da ih ne odbacuje.
Bolest je kao život na drugom planetu. Jezik je nerazumljiv, a osjećaji su nepoznati...
|
U udruzi Sjaj i u njezinu radu stekao sam i dodatno samopouzdanje i proširio svoja informatička, komunikacijska i druga znanja. A što je najvažnije, stekao sam i predivne prijatelje. Osobno želim i dalje pridonositi radu svoje udruge te pomagati ljudima koji prolaze ono kroz što sam i sam prošao - kaže Mario Perčin.
Bio je jedan od sasvim običnih mladih ljudi, najednom izbačen na drugi planet na kojem je izgled bića sasvim drugačiji, gdje je govor nerazumljiv, osjećaji nepoznati, običaji čudni, a okolina ugrožavajuća. Tako taj svijet opisuju psihijatri, a sami pacijenti ne znaju kako su tamo stigli, koliko će ostati u svijetu u kojem je sve nestvarno, strano i zastrašujuće.
- Meni je to bio velik epski svijet. Sve što sam vidio, čuo ili pročitao dolazilo je u obliku sumanutih misli, imao sam osjećaj da me svi proganjaju i žele mi nanijeti zlo, dva jednaka slova na registracijskim tablicama meni su bila priče i znakovi upozorenja - priča Mario, dodajući da je u to vrijeme studirao na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva te polako uviđao da gubi interes za studij.
Našao se na prekretnici nastaviti studirati ili se zaposliti. Tu dilemu tada nije mogao riješiti. Njegova majka Zrinka kaže da su se simptomi bolesti pojavili i puno ranije, ali ih nije prepoznala. - Mislite da vam dijete ima sasvim uobičajene strahove, normalne reakcije poput odbijanja da nešto napravi. Bio je odličan đak, omiljen u društvu, vrlo druželjubiv, a naš odnos bio je dobar. Sama sam ga odgajala i dobro smo se slagali.
Onda se dogodi domaća zadaća koja je jako depresivna, potom bizaran rukopis, odbija sudjelovati u svakodnevnim aktivnostima, no s druge strane je genijalac, išla mu je informatika. No vidite da je nekako plašljiv, pada mu koncentracija, stalno je umoran i stalno spava. Bila sam jako ljuta na njega zašto je stalno umoran i zašto me ne čuje. A on je zapravo stvorio svoj svijet u kojem je bio sretan. Gubio je interes za fakultet, za posao, za vojsku. Tu nam je komunikacija propala, počele su svađe. Odlučila sam potražiti pomoć psihijatra, ali nije pomoglo - kaže Zrinka Perčin. Očajna i izgubljena razmišljala je što napraviti dalje.
- Otišla sam u knjižnicu i posudila knjigu 'Psihopatologija'. Tisuću stranica knjige pročitala sam od korica do korica. Nalazila sam simptome paranoidne shizofrenije i tu sam prepoznavala ponašanje svoga sina. Bila sam potpuno sama s ogromnim teretom krivnje. Liječnik je rekao da Mario traži oca, osjećate se krivim za to, a potom želite izliječiti svoje dijete. Trajalo je tako tri mjeseca. Gutala sam tu knjigu u potrazi za lijekom, mislila sam da ga mogu sama izliječiti. Gubili smo vrijeme, on se vraćao i bio opet vedar i veseo, potom odlazio u svoj svijet iz kojeg su progovarale nesuvisle rečenice i neobični oblici ponašanja.
Dolazi hitna, vuku ga u bolnicu, u lisicama jer se opire. Tamo dobiva dijagnozu i lijekove koji izazivaju velike nuspojave poput ukočenosti, podbuhlosti i nemira. Sam mi je rekao: 'Pogledaj me, mama, izgledam kao kreten'. Nije želio piti lijekove. Pet je puta odlazio u bolnicu i borio se sam sa sobom i svojom bolešću. Na kraju je pobijedio. Prihvatio je piti lijekove, oni su danas značajno bolji i s manje nuspojava. Postao je religiozan i već deset godina je u remisiji, pronašao je svoje interese i funkcionira u društvu - priča Zrinka dok sjedimo u prostorijama udruge Sjaj u kojoj se oboljeli okupljaju svakog dana od 16 do 20 sati.
Pričaju o svojim željama, potrebama, nadama i ciljevima. Zajedno se bore za povratak u svoja zanimanja, za pravo da rade ono što znaju i da su plaćeni za to, za pravo da mogu reći da su bolesni i da ih društvo ne odbacuje, da imaju pravo staviti svoj potpis na račun u banci, samostalno podići novac i njime raspolagati.
- Svjedočimo strašnoj diskriminaciji u obiteljima i društvu, muževi optužuju svoje supruge da su rodile 'defektnu djecu', roditelji zabranjuju djeci da ikome govore o svojoj bolesti da ih društvo ne bi čudno gledalo. Na radnom mjestu oboljeli se boje reći da imaju shizofreniju jer bi dobili otkaz. Mnogi misle i da su oboljeli sami krivi za svoju bolest, da su glupi, lijeni i da si mogu pomoći, ali zapravo ne žele. To je pogrešno jer je shizofrenija, kao i drugi psihički poremećaji, bolest koja se mora liječiti. U 80 posto slučajeva shizofrenija se može staviti pod kontrolu, a oboljeli mogu nastaviti voditi kvalitetan i ispunjen život - kaže Zrinka Perčin.
Pet je puta
Mario odlazio u
bolnicu, u vozilu
Hitne i lisicama
jer se opirao
|
|
Mario je uvjeren da oboljeli kad-tad mora naučiti prihvatiti svoju bolest da bi mogao krenuti dalje.
- Bitno je naučiti živjeti s bolešću. Ona je užasno poniženje i najteže je priznati sebi da si bolestan. No dugo sebi nisam želio priznati da sam bolestan, u mom svijetu sve je bilo dobro, no shvatio sam, uz lijekove, liječnike i Božju pomoć da uništavam svoj život, da moj svijet nije realan i da ne može opstati. Prepoznao sam to i odbacio taj svijet, kaže Mario.
U međuvremenu ta dva svijeta egzistiraju paralelno. I genijalni ljudi bolovali su od shizofrenije, od Slave Raškaj, Vladimira Vidrića do Johna Forbesa Nasha prema čijem je životu nastao i fim 'Genijalni um', koji svjedoči o tome da se bolest može pobijediti.
- On je matematički genij koji je došao do zadivljujućeg otkrića, no karijeru mu je zaustavila shizofrenija. Nakon mnogo godina borbe pobijedio je bolest, porazio svoju tragediju i 1994. dobio Nobelovu nagradu. John Forbes Nash radi i danas - priča Mariova mama.
- Mi našu bolest bagateliziramo. Volimo tu shizofreniju i svodimo je na bolest jer mozak je organ kao i svaki drugi i može se razboljeti. Nova istraživanja na mozgu obećavaju i vjerujemo da će jednog dana shizofrenija biti potpuno izlječiva bolest.
U međuvremenu društvo treba omogućiti prava duševnim bolesnicima koja im jamči zakon. Mario i ja možemo pokazati da se s duševnom bolesti može živjeti, no prije toga trebate u našem društvu strašno patiti. Mi smo prošli taj put i putem smo on i ja izgubili jako mnogo prijatelja - kaže Zrinka.
Mario je izgubio gotovo sve svoje prijatelje iz djetinjstva. No počeo je ispočetka. Danas kaže da ima puno prijatelja, i bolesnih i zdravih. Što bi želio postići u životu?
- Fakultet neću završiti, izabrao sam posao. Želim raditi i napisati knjigu - kaže. Bi li se mogao zaljubiti i osnovati obitelj? Ne zna.
- Obitelj traži odgovornost, ne znam bih li mogao to pružiti u zajednici koja ne omogućava zapošljavanje oboljelima od psihičkih bolesti. Očekujemo budućnost koja će nam donijeti, pružiti i otvoriti mnogo novih mogućnosti za naše zdravlje, rast i naš razvoj, kao ravnopravnih članova zajednice, riješiti nas stigme, poštovati naša zakonom zajamčena ljudska prava, kao i pravo na duševni integritet. Samo tako možemo biti korisni društvu i sebi. Uz adekvatnu potporu društva učinili smo jako mnogo, a može se učiniti i više - kaže Mario.
U povodu obilježavanja Svjetskog dana mentalnog zdravlja Centar za mirovne studije i udruga Sjaj organiziraju javnu manifestaciju "Ludi Pride 2007." posvećenu afirmaciji prava i društvenog položaja osoba s duševnim smetnjama.
- Želimo skrenuti pozornost na prava osoba s duševnim smetnjama koje su često u sustavu državne skrbi lišene osnovnih ljudskih prava i prepuštene društvenoj margini - kažu organizatori. Okupljanje počinju danas ispred Psihijatrijske bolnice Vrapče u 11 sati, potom na Trgu bana Josipa Jelačića u 12 sati.
Predsjednica Udruge za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja Lea Bauman upozorava i da u Hrvatskoj ne funkcionira psihijatrija u zajednici - model liječenja oboljelih od psihičkih bolesti kakav u Europi postoji još od 1960. Ističe da je kod nas veliki nedostatak organizacija psihijatrijske službe koja nije krenula prema organizaciji psihijatrije u zajednice, što umanjuje šanse za oporavak te neprovođenje nacionalnog program borbe protiv stigme koji bi smanjio negativne posljedice stigme na rano započinjanje liječenja, omogućio nastavak liječenja i smanjio izolaciju i patnju oboljelih.
'Ludi Pride' za podizanje svijesti
|
Jedan od mogućih uzroka shizofrenije jest nasljeđivanje gena odgovornih za nastanak bolesti. U djeteta koje ima jednog od roditelja oboljelog od shizofrenije rizik za pojavu bolesti je od 9 do 16 posto veći nego u djeteta koje ima oba zdrava roditelja.
Mogućnost da dijete zdravih roditelja oboli od shizofrenije je jedan posto. Ako su oba roditelja oboljela od shizofrenije, rizik obolijevanja djeteta je između 40 do 60 posto. Za djecu osobe koja ima roditelja, brata ili sestru oboljele od shizofrenije rizik obolijevanja od shizofrenije je oko 3 posto. Točan uzrok bolesti nije sasvim poznat, utjecaj ima naslijeđe, ali dijelom i različiti psihološki, interpersonalni, socijalni i kulturološki čimbenici utječu na pojavu i razvoj bolesti.
Naziv shizofrenija prvi je upotrijebio profesor psihijatrije u Zürichu Eugen Bleuler 1911. godine za bolest koja je do tada bila poznata pod imenom dementia praecox. Riječ shizofrenija ima korijen u grčkim riječima "shizo", što znači cijepam, i "fren", što znači duša. Od nje podjednako obolijevaju žene i muškarci, i uglavnom počinje u dobi od 15. do 30. godine života.
|
Uzrok bolesti je nepoznat
|
Suzana Ciboci