U životu - pokazalo se to već mnogo puta - ne uspijevaju oni koji znaju, već oni koji ne odustaju. Sukladno toj maksimi i najuporniji hrvatski borac za promjenu monetarne politike Ivan Lovrinović ovih je dana napokon uspio ishodivši od premijera Tihomira Oreškovića obećanje o promjeni Zakona o HNB-u. Temeljem tih promjena trebali bi se povećati mehanizmi kontrole Sabora nad poslovanjem središnje banke, iako bez ‘utjecaja na njezinu neovisnost’. Mala pobjeda za Lovrinovića, a velika za Hrvatsku? Možda ipak obratno... Rasprava koja se proteklih dana vodila oko pozicije i politike hrvatske centralne banke u mnogočemu se može smatrati lakmus papirom na kojem se prikazala sva nesposobnost hrvatskog društva da stvori uvjete za argumentiranu raspravu, čak i o najozbiljnijim temama. Rad Hrvatske narodne banke neosporno je takva tema, no veći dio proteklog tjedna u Saboru se raspravljalo o financijskom izvještaju HNB-a i navodnom luksuzu koji uživaju njezini čelnici i djelatnici, trošeći stotine tisuća kuna godišnje na ribu, rakove, alkohol i unajmljivanje terena za skvoš i tenis. Koliko god bila sugestivna vizija HNB-a kao utvrde dokonih likova koji jedu jastoge i piju šampanjac dok radni narod - kojeg bi trebali štititi - stenje pod čizmom pohlepnih bankara, troškovi HNB-a u kontekstu rasprave o adekvatnosti njegove politike suštinski su nebitni. Odnosno, oni koji smatraju da HNB vodi lošu politiku, neće o toj instituciji misliti ništa bolje ako pritom njezini čelnici umjesto šampanjca počnu piti vodu. Oni koji HNB podržavaju, pak, vjerojatno će troškove rada te institucije vidjeti perifernima u odnosu na društvenu korist koju svojim djelovanjem stvara. Dakle, ako u HNB-u postoji problem, onda to sigurno nisu troškovi njegovog poslovanja. A o tome bi se mogla voditi racionalna rasprava. Aktualna zakonska regulativa HNB-u osigurava praktički apsolutizam u formiranju monetarne politike i ostalom djelovanju, onemogućavajući tijelu izabranih zastupnika građana čak i da službeno izrazi svoj stav o tome.
Ta razina neovisnosti iznimno je velika, usporediva samo statusu pravosudnih tijela, pa je posve opravdano raspravljati o njezinoj primjerenosti, naročito u mladom demokratskom sistemu koji se tek razvija i čija stabilnost uvelike ovisi o unutarnjim mehanizmima uzajamne kontrole (checks and balances). Kako monetarna politika nije zasebna doktrina, već tek jedna od komponenti cjelokupne nacionalne ekonomske politike, sasvim je razumno propitkivati njezinu usklađenost s fiskalnom politikom koju formira Vlada, pa i zagovaranjem reformi kontinuirano poticati raspravu o njezinoj opravdanosti.
Naprosto, vrijeme prolazi, okolnosti se mijenjaju, pa je stoga logično i da se politike revidiraju u skladu s novim postavkama. Bivši guverner Željko Rohatinski krajem 2014. tako je predložio da HNB započne s provođenjem famoznih ‘operacija na otvorenom tržištu’ i tako otkupom dijela javnog duga utječe na njegovo smanjenje.
Takvu nekonvencionalnu politiku Rohatinski u svom mandatu nije ni razmatrao, no očito je zaključio da se u međuvremenu situacija promijenila. Rasprava, dakle, posve je logična, a dogme potencijalno iznimno štetne. Britanski Bank of England, vjerojatno jedna od najuglednijih i najmoćnijih institucija te vrste na svijetu, uživa potpunu operativnu neovisnost, no odgovorna je parlamentu i njezini čelnici redovno nastupaju pred nadležnim parlamentarnim odborom objašnjavajući svoje poteze i politike. U raspravi o potrebi povećanja utjecaja Sabora nad radom HNB-a mogli su se, dakle, koristiti i razumni argumenti.
Nažalost, Lovrinović i družba njegovih podupiratelja pokazali su kako nisu kadri takvu raspravu voditi. Pa se priča u konačnici svela na mehaničko nabrajanje dokaznih faktura HNB-ove tobožnje rasipnosti. U aktualnoj političkoj geometriji, nažalost, i to se pokazalo dovoljnim, a premijer Orešković - dokazani guvernerov saveznik - bio je prisiljen reterirati i u zamjenu za podršku državnom proračunu Lovrinoviću obećati zakonske promjene koje će Saboru omogućiti da dobije mogućnost kontrole poslovanja centralne banke. I što sada? Lovrinović će sada imati institucionalno pravo da i dalje prekapa po Vujčićevim troškovima, zloupotrebljavajući nalaze za vođenje populističkog rata protiv guvernera na čiju poziciju intimno cilja, ali bez mogućnosti da utječe na politiku HNB-a.
Suočeni s takvim napadima Vujčić i njegovi suradnici iz vrha HNB-a dodatno će se konsolidirati, inzistirajući na nastavku postojeće politike i zazirući od bilo kakvih prijedloga promjena koji dolaze izvana, čak i kad su vrijedni razmatranja. Pojednostavljeno rečeno, onome koji je želio postići neke promjene u monetarnoj politici ovakav scenarij ne odgovara. Onome koji je želio požeti publicitet i realizirati osobni kapric, vjerojatno i da. A za ostvarenje tog cilja upornost je neosporno važniji preduvjet od znanja.