Jedna od čitanijih vijesti u hrvatskim i srpskim medijima tijekom proteklog tjedna bila je ona o dolasku tzv. party vlaka iz Zagreba u Beograd. Riječ je o već tradicionalnom putovanju sedamstotinjak hrvatskih studenata koji u organiziranom aranžmanu hrvatskih željeznica jednom godišnje stižu u glavni grad Srbije kako bi tamo proveli vikend zabavljajući se i uživajući u bogatoj ponudi beogradskog noćnog života. Specifikum ove manifestacije jest što se odvija već šestu godinu zaredom, a usprkos svim napetostima koje se u političkim odnosima dvaju država periodički javljaju, party vlak - barem koliko je javno poznato - u Beograd stiže, u njemu boravi te iz njega odlazi bez ikakvih incidenata. Dapače, interes studenata za ovakvom formom zabave iz godine u godinu raste, a o kakvoj se tradicionalnoj manifestaciji radi svjedoči i činjenica da vlak u Beogradu uvijek dočekuje isti puhački orkestar. Menadžer orkestra, stanoviti Ivan Melović, srpskim je medijima nahvalio “galantne” goste, otkrivajući pritom kako Hrvati najviše novca muzičarima daju kad ovi sviraju skladbe po imenima “Mesečina”, “Đurđevdan” i “Kalašnjikov”. Kako se posljednje putovanje party vlaka preko Bajakova odvijalo upravo u trenutku kad novi šef hrvatske diplomacije Miro Kovač u združenoj akciji s predsjednicom Republike provodi akciju preorijentacije fokusa hrvatske vanjske politike s mrske regije prema nikad dosanjanoj Mitteleuropi, beogradski “spring break” hrvatskih studenata zapravo je najbolji dokaz koliko su državne strateške politike ponekad udaljene od stvarnog života građana. Politička pozadina proklamirane uspravnice Jadran - Baltik poprilično je jasna. Povezivanjem deset srednjoeuropskih demokratskih država, članica Europske unije, stvara se svojevrsna Maginot linija prema geopolitičkim ambicijama Rusije te, s druge strane, formira čvrst transkontinentalni trgovinski blok i tržište od sto pedeset milijuna ljudi.
Nema nikakve sumnje da Hrvatska ima vrlo konkretnih interesa u tom projektu, prvenstveno gospodarskih, ali i političkih u smislu formiranja neformalne koalicije s kojom lakše može ostvariti svoje ciljeve u sustavu odlučivanja Europske unije. Ipak, čak i da se realizira ta pragma, hoće li u budućnosti vlakovi hrvatskih, zabave željnih studenata, umjesto prema Beogradu voziti prema Varšavi ili Vilniusu? Pitanje je, dakako, vrlo banalno - mnogi Hrvati danas putuju i u Poljsku, no poanta bi trebala biti jasna. Bez obzira na razne ideološke agende, BiH, Srbija, Slovenija i ostale države nastale raspadom Jugoslavije naprosto će uvijek biti najvažnije interesno područje za Hrvatsku. Pritom je suštinski potpuno svejedno naziva li se taj prostor bivšom Jugoslavijom, jugosferom, regijom, regionom, susjedstvom ili komšilukom.
Simbolički ideološki zahvati, poput nedavnog naputka ministra Kovača da se riječ “regija” izbaci iz službene diplomatske upotrebe, ne može derogirati činjenicu da te države, osim zajedničke povijesti - koliko god ona u nekim dijelovima bila krvava - dijele i slične jezike, tradiciju, životne navike, pripadaju istom kulturnom krugu. Negirati tu istinu naprosto znači negirati stvarnost. I ne radi se tu samo o srpskim cajkama i sarajevskim ćevapima u zagrebačkim restoranima i klubovima. Značenje regije vrlo je precizno kvantificirano i u makroekonomskim podacima trgovačke razmjene. Prema podacima koje je u svojem zadnjem broju objavio tjednik Lider, hrvatski izvoz u Bosnu i Hercegovinu u 2014. bio je za gotovo 200 milijuna eura veći od kumulativnog izvoza u Bugarsku, Rumunjsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, Poljsku, Litvu, Latviju i Estoniju. Hrvatski vanjskotrgovinski suficit s državama bivše Jugoslavije u 2015. iznosit će oko 470 milijuna eura. Sa zemljama jadransko-balkanske uspravnice bit će ostvaren deficit od 1,8 milijardi eura. Kako je hrvatska vanjska politika - zahvaljujući visokom stupnju suglasnosti ministra i predsjednice - trenutno jedini dio djelovanja državne politike koji funkcionira, velika je šteta da se taj momentum koristi za simboličke, ali suštinski periferne incijative poput famozne srednjoeuropske vertikale. Odgovorna i realna vanjska politika trebala bi prvenstveno uvažiti zemljopisne realnosti pa se - bez obzira na sva otvorena pitanja - umjesto besmislenom pokušaju bježanja iz regije posvetiti njezinu unapređenju. Aktualna vlada u rukama drži sve alate za to, samo mora napustiti ideološke zablude. Hrvatska iz regije ne može, a nikakve nove asocijacije to neće promijeniti. Party vlak za Beograd, naime, vozit će i preko schengenske granice.