Simptomatično je da svaka hrvatska vlada - s koje god strane političkog spektra došla - čim zasjedne u kabinet zasuče rukave i krene rješavati problem Ine. Dapače, nekadašnji prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić taj teški zadatak preuzeo je i prije nego što je formalno postao ministar, pa je još kao kandidat za člana Vlade čelnicima mađarskog MOL-a slao pismo u kojem ih obavještava da će sve daljnje pregovore oko dioničarskog ugovora i odnosa u hrvatskoj kompaniji voditi s njim, potpuno ignorirajući pritom činjenicu da je u tom trenutku u Mađarskoj bio optužen za ozbiljno kazneno djelo. Četiri godine kasnije povijest se ponavlja, pa je ovaj put HDZ-ov ministar vanjskih poslova požurio posjetiti svog mađarskog kolegu i s njim početi “ozbiljne razgovore” o rješavanju otvorenih pitanja o Ini. Poput Čačića i Miro Kovač pritom je odlučio ignorirati činjenicu da je ključno otvoreno pitanje između Zagreba i Budimpešte rezultat odluke mađarskih vlasti da skandaloznim rješenjem o “zaštiti nacionalnih interesa” sačuvaju šefa MOL-a Zsolta Hernadija od pojavljivanja pred hrvatskim sudom, gdje je u legitimnom i zakonitom postupku optužen da je bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu isplatio milijune eura mita kako bi mađarskoj tvrtki dao nepripadajuća upravljačka prava u Ini. A tada je - treba to istaknuti - na vlasti bio HDZ, a sastancima Hernadija i Sanadera prisustvovao tadašnji član Uprave Ine, današnji MOL-ov lobist i intimus šefa HDZ-a Josip Petrović. Da bi dojam deja vua bio potpun i sada se - kao i prije četiri godine - iz neslužbenih Vladinih izvora pojavljuju inicijative o prodaji dodatnog paketa državnih Ininih dionica MOL-u. I ratio takvih inicijativa je isti: Hrvatska ionako nema nikakvog utjecaja na poslovanje Ine, pa je onda bolje da izađe iz cijele priče i zaradi neki novac kojim bi sanirala prenapregnuti proračun. Kao zagovornik te ideje sad se opet pojavio i neumorni Radimir Čačić lamentirajući o tome kako Hrvatska nema novca da ponovno postane većinski vlasnik, pa je onda logično da se spusti na razinu od 25 posto i zadrži “kontrolni paket”. Nejasno je samo što bi to točno taj paket kontrolirao. Naime, Hrvatska i danas s vlasničkim udjelom od 44 posto - tek par postotnih poena manje od MOL-a - faktički nema nikakve kontrole nad Ininim poslovanjem, osim u segmentu radikalnih poslovnih odluka, poput promjene sjedišta tvrtke, naziva ili veće prodaje imovine.
Ridikulozno je vjerovati da bi se hrvatska prava u Ini povećala smanjenjem vlasničkog udjela. Upravo suprotno, ona bi se smanjila. Baš zato, potrebno je jasno reći što u ovom trenutku daljnja prodaja dionica Ine MOL-u znači. Kao prvo, radi se o potpunom odustajanju od utjecaja hrvatske države nad poslovanjem nacionalne naftne kompanije i najveće energetske tvrtke u državi. Kao drugo, radi se prepuštanju potpune kontrole i vlasništva u toj kompaniji stranoj tvrtki kojom se upravlja uz snažni utjecaj Vlade jedne susjedne države. Kao treće, tu je riječ i o de facto legalizaciji stanja koje je nastalo aranžmanom za koji postoje ozbiljne indicije da je sklopljen u okvirima goleme međunarodne korupcije. Kao četvrto, takva bi transakcija bezvrijednim učinila i arbitražni proces koji je Hrvatska pokrenula s ciljem poništenja spornih ugovora.
Kao peto, sklapanje ugovora s tvrtkom koju vodi bjegunac od hrvatskog pravosuđa, uz posredovanje institucije koja taj bijeg omogućava, bio bi teška derogacija sustava vladavine prava i pozicije sudske vlasti od strane politike. Kao šesto, prodaja državne imovine u trenutku kad je ključni faktor determinacije vrijednosti te imovine - cijena nafte - na najnižoj razini u zadnjih petnaestak godina naprosto je loš biznis. Hrvatska vlada možda će naći i šest jednako snažnih razloga zašto je prodaja dobra ideja, no već i ovi argumenti daju joj obvezu da svoje stavove i planove prezentira te podvrgne javnoj i stručnoj raspravi. S obzirom na sve kontroverze i sumnje u bližoj prošlosti transparentnost procesa pregovora apsolutni je prioritet, a više nikad se ne smije dogoditi da se sudbina Ine dogovara na tajnim sastancima ili ručkovima u mondenim zagrebačkim restoranima. Nažalost, prve najave iz nove Vlade upravo su suprotne, pa se već najavljuju razgovori daleko od očiju javnosti, bez ikakve informacije o tome tko pregovara, o čemu, s kojim ovlastima i na kojim pozicijama. Ta netransparentnost dodatni je problem s obzirom na to da se bliži kraj arbitražnog spora, koji bi - prihvati li se hrvatska tužba - mogao imati katastrofalne posljedice po MOL, koji bi poništenjem ugovora ostao bez operativne kontrole nad Inom, ali i bio prisiljen hrvatsku tvrtku dekonsolidirati iz svoje bilance - što bi bio velik gubitak za dioničare i poprilična međunarodna sramota. Hoće li takav ishod i biti poprilično je neizvjesno, no sama činjenica da MOL ozbiljno razgovara o otkupu novih dionica govori da i oni takav scenarij vide kao realnu mogućnost. Ta situacija dobro je okruženje za dogovor, ali ne u okvirima izlaska države iz Ine, već ojačanje njezine pozicije i osiguranje strateških nacionalnih ciljeva. Jer, ako je MOL kroz osobu njegova čelnog čovjeka - Zsolta Hernadija - proglašen faktorom nacionalne sigurnosti Mađarske, kako Ina može biti išta manje bitna od toga. A nacionalna sigurnost, ipak, ne bi trebala imati cijenu...