Još je antički mislilac Platon spoznao da se dobra odluka ne temelji na brojkama, već na znanju. Pa, ipak, evo nekoliko brojeva. Dvije tvrtke koje upravljaju hrvatskim autocestama, HAC i ARZ, kumulativno su dužne oko 4,3 milijarde eura, a veći dio tog duga na naplatu dolazi tijekom sljedeće četiri godine. Ove godine tako se mora otplatiti 593 milijuna eura, sljedeće 767 milijuna, 2018. godine 718 milijuna, pa 2019. godine 834 milijuna eura. Ukratko, aktualna vlada svake će godine svojeg mandata za autoceste morati pronaći prosječno 728 milijuna eura, otprilike tri puta veću svotu od one koju će na temelju svojih vlastitih prihoda - cestarina - autoceste u tom periodu prihodovati.
Da bude jasno: kada domaće autoceste ne bi imale nijedne kune rashoda, kada ne bi imale nijednog zaposlenog, kada ni lipa ne bi bila uložena u dovršetak započetih dionica ni održavanje postojećih, da bi poslovale rentabilno, do 2020. morale bi utrostručiti svoje prihode. Nejasno je još ima li novi ministar prometa Oleg Butković znanja za rješavanje problema autocesta, no kakvo god to rješenje bilo, ove će brojke biti iste. Problem novog ministra, doduše, seže još u razdoblje dok je bio u oporbi. Tada se oštro i glasno protivio planovima Kukuriku koalicije da problem prezaduženosti cestarskih tvrtki riješi kroz proces monetizacije, odnosno koncesije. Sada kada je na vlasti, manevarski prostor mu je sužen, a suočen s čudovištem, koje je dijelom i sam uzgojio, Butković kupuje vrijeme pokušavajući javnost okupirati raznim modusima pretakanja iz šupljeg u prazno. Jedna od takvih inicijativa je i nedavno najavljena analiza uvođenja plaćanja vinjetama, koje bi - ako je vjerovati zagovornicima tog poteza - trebala rezultirati golemim porastom prometa autocesta, uz smanjenje troškova u vidu otpuštanja zaposlenih na naplati cestarine.
Dijelom je ta logika ispravna, no vjerovati da će izmjena modela naplate korištenja cesta izvući HAC i ARZ iz dugova poprilična je ekonomska ludost. Čak kada vinjetni sustav i ne bi podrazumijevao značajna ulaganja u gradnju novih pristupnih čvorova autocestama, čak i kada ne bi doveo do kanibalizacije ljetnih turističkih prihoda autocesta te čak i kada bi rezultirao golemim porastom domaćeg prometa, iz podataka navedenih na samom početku teksta jasno je da je realno nemoguće na taj način učiniti ceste rentabilnima, barem uz ovoliku razinu duga. Na koncu, čak i najvatreniji zagovornik uvođenja vinjeta, profesor Ivan Dadić, koji sam proriče da se tako mogu ostvariti milijarde kuna novih prihoda, u svojoj vrlo opsežnoj studiji o toj tematici iz 2008. zaključio je kako bi “uvođenjem vinjeta prihodi autocesta ostali na sličnoj razini”.
Dakle, vinjete su možda dobra vijest za građane, no neće spasiti autoceste. Mogućnosti za to vrlo su ograničene. Prva je monetizacija - kojoj se građani i stranke vladajuće koalicije protive - a druga, neka forma poreznog ili neporeznog davanja kojim bi se ojačali prihodi HAC-a i ARZ-a. Te tvrtke i danas primaju novac od trošarine na motorna goriva te naknade koju vlasnici automobila plaćaju pri registraciji vozila. Možda i sretna okolnost za novu vladu jest to da je riječ o dvije stavke čija je cijena u posljednjih godinu i pol dana znatno pala. Zbog vrlo niskih cijena nafte gorivo je danas dosta jeftino, a liberalizacija tržišta autoosiguranja doslovno je prepolovila cijenu registracije. Ekonomski gledano, prostora za posebni porez tu ima. U Hrvatskoj se godišnje proda oko 2,7 milijardi litara motornog goriva.
Uz novu taksu od pedesetak lipa po litri ceste bi mogle dobiti novih 1,35 milijardi kuna prihoda. Nadalje, uz povećanje naknade za registraciju vozila - kojih je četrdesetak tisuća svake godine - moglo bi se prikupiti još stotinjak milijuna kuna. Uz dodatnih 1,5 milijardi kuna te restrukturiranje postojećih dugova na dulji rok, čime bi se smanjili anuiteti - autoceste bi možda mogle funkcionirati na “pozitivnoj nuli”.
No, dakako, ta činjenica sa sobom nosi i niz negativnih posljedica - skuplje gorivo, veće troškove prijevoznika i industrije, rast cijena potrošačkih roba, slabiju profitabilnost svih onih poduzeća gdje su troškovi motornih goriva značajan udjel u rashodima te, na koncu, i mogući gubitak radnih mjesta u takvim kompanijama. Rješenje kompleksnog problema autocesta stoga je, zapravo, vrlo jednostavno. Ili koncesija ili skuplje gorivo. Taj binarni izbor građanima bi trebalo tako i predstaviti, a onda i prepustiti odluku na referendumu. Vrijeme je da i žitelji Hrvatske konačno nauče kako demokracija znači i odabir između dvaju loših opcija, a svaki takav odabir na koncu i - košta.