Štafetu Josipu Brozu Titu, tijekom 42 godina slavljenja Dana mladosti, nosilo je više od 30 milijuna ljudi. Po broju onih koji su to danas spremni priznati moglo bi se zaključiti da je nije nosio gotovo nitko.
Nekoliko ondašnjih omladinaca po sjećanju nam je nabrojalo brojne javne osobe za koje su sigurni da su nosili štafetu ili sudjelovali na sletu. Među nabrojanima bilo je i nekoliko sadašnjih ministara. Gotovo svi čija smo imena zapisali, kada smo ih pristojno pitali jesu li nosili štafetu, odmah su to negirali. Većina je uz taj odgovor dodala da se toga ne sjeća.
Ministar zdravstva Darko Milinović u telefonskom razgovoru priznao nam je kako je u Gospiću na sletu “skakao salto pred tri ili četiri tisuće ljudi”. Dan kasnije dogovorili smo se za sastanak kako bismo popričali o tome. Drugi dan više nije bio raspoložen za razgovor. Poručio je da o tome ne želi govoriti i da se ne možemo sastati. Po Gospiću se inače priča da je Milinović nosio i štafetu. On je to demantirao uz nezaobilazne prijetnje tužbom.
Šurbek kao ministar
Ne mogu opisati koliko sam bila uzbuđena kad mi je profesorica priopćila da ću nositi štafetu. Majka mi je tada kupila nove cipele, prisjeća se Olga Ramljak koja je bila u omladini, ali je išla i na vjeronauk. Oboje je neslavno završilo
Dragutin Šurbek ponio se slično kao Milinović. Proslavljeni stolnotenisač sa štafetom je trčao po Frankopanskoj ulici. Nakon što je pristao sve ispričati, Šurbek se poslije više nije javljao na naše pozive.
Takvo ponašanje, kojim kao da se želi sakriti dio prošlosti, začudilo je mnoge. Među njima i Olgu Ramljak, Vjerana Zuppu, Gorana Radmana, Hloverku Novak Srzić, Denisa Latina, Nikolu Plećaša i Nikolu Dragaša.
Svi oni odmah su priznali da su nosili štafetu ili plesali na sletu. Za njih nošenje štafete znači priznanje i potvrdu da su već kao mladi bili uspješni u onome što su radili.
Inače stroga i ozbiljna, Olga Ramljak odmah se raznježila na spomen štafete. Poznata bivša novinarka i urednica kaže da je obožavala biti pionirka.
- Ja sam jedno čudno biće koje je išlo i na vjeronauk i bilo u omladini. Prvo su me izbacili s vjeronauka jer su mislili da ih provociram. Kasnije sam odbila ući u Partiju pa sam iz filozofije imala naglo dovoljan - opisuje Ramljak situaciju u kojoj je nosila štafetu.
Prisjeća se kako je to bilo pred kraj osnovne škole. Imala je 14 godina i bila je jako uzbuđena što je dobila takvu priliku.
- Štafetu su nosili oni koji su imali literalnog dara. Pisali smo kemijskom olovkom sastav koji je trebao stati na jednu stranicu. Odluku tko će ići trčati štafetu donosili su profesori u zbornici na temelju sastava i ocjena. Očekivalo se da ću biti izabrana, ali ne mogu opisati kako sam bila uzbuđena kada mi je profesorica priopćila da sam među izabranima - govori Ramljak.
Dragaš: Bio sam ponosan
U školi su ih propitivali imaju li sve potrebno za obući - plave hlače, bijelu košulju, crvenu maramu i plavu kapu s petokrakom.
- Majka mi je tada kupila nove cipele, a ostalo sam već imala. Za one koji nisu imali potrebnu odjeću u školi su se pobrinuli preko Crvenog križa.
Iako se ne može sjetiti gdje je točno nosila štafetu, misli da je to bilo negdje na potezu Marmontove ulice.
- Bila sam malo zavidna što nisam u finišu, na sletu. No i ova dionica koju sam trčala bila je dovoljna da me ispuni osjećaj ponosa. Lijepo smo srednjim tempom trčali, a jedino kritično bila je primopredaja. Štafeta ne smije ispasti, stalno su nas upozoravali - s nostalgijom priča bivša glavna urednica Slobodne Dalmacije. Tremu prije štafete nije imala. Večer prije zaspala je bez problema.
Tremu je ipak imao Nikola Dragaš. Trostruki svjetski prvak u kuglanju više je puta nosio štafetu, u rodnom Zemuniku i Zagrebu. Prvi put kada je nosio kao osmogodišnjak nije spavao dva dana uoči dolaska štafete u njegovo mjesto.
- To je bio velik praznik, a ja sam bio jako ponosan što sudjelujem. Nije svatko mogao nositi štafetu tamo u Zemuniku. Ja sam taj privilegij dobio jer sam bio sportski razvijen i mogao sam izdržati napor. Za razliku od Zagreba, trčala se puno veća dionica jer nas je bilo puno manje. A put je bio težak, neasfaltirani makadam, a temperatura vrlo visoka. Na poziciju bismo došli i po dva sata ranije i u stavu mirno čekali, bez vode i hrane - kaže Dragaš.
Majka mu je taj dan iz ormara izvadila najbolju odjeću, među ostalim i košulju u kojoj je išao samo u crkvu. Trčao je uvijek s momcima koje je poznavao, pa su tada uspješno držali ritam. Puno bi teže bilo kada su uz njega morale trčati djevojčice. Pripreme za tih pretrčanih dva, tri kilometra trajale su i po mjesec dana.
- Po nekoliko puta nosili smo klip kukuruza putem kojim smo morali trčati štafetu. Kukuruz je predstavljao štafetu pa smo ga jako čvrsto držali. Svi su nas čudno gledali sa strane, a profesoru nije bilo nimalo drago što kukuruz predstavlja tekovinu revolucije - sa smiješkom priča Dragaš koji je šest godina zaredom bio izabran za drugog sportaša Jugoslavije. Zbog toga je redovno trčao u Zagrebu, u Maksimirskoj ulici prije samog sleta.
- Bile su manje dionice, manji napori. Pripreme su bile iste, ali sve je bilo uhodanije - kaže Dragaš. Danas nema ni jednu materijalnu uspomenu na te dane.
- Krivo mi je zbog toga. Svaki put kada bi me iznova izabrali da nosim štafetu bio bih jako počašćen jer je to značilo da sam istaknuti član društva.
Koliko se uspio sjetiti, nikada nije vidio nikoga da je odbio nositi štafetu. Danas se čudi kako svi to zaboravljaju.
- Zar je štafeta lebdjela na svim tim dionicama - ironično pita Dragaš na kraju.
Bivši košarkaš Cibone Nikola Plećaš tijekom srednje škole više je puta nosio štafetu od svoje gimnazije u Križanićevoj do Trga.
Hloverka u trikou
- Nošenje štafete značilo je da sam dobar pionir, a u to dobar riječ dobar značila je zapravo uspješan. U Zagrebu je uvijek sve bilo puno ljudi. Ruta nije bila nimalo teška. Čekali smo deset do petnaest minuta, uzeli bismo štafetu i otrčali. Tempo su držali oni koji su bili slabije građe - govori Plećaš kojem nošenje štafete nije bilo toliko uzbudljivo kao plesanje na sletu na stadionu JNA pred maršalom.
- Više je to bila gimnastika nego ples. Nazovimo to stilskim vježbama - odmah nas ispravlja.
U Beogradu je bio dva puta. Za točku koju su izvodili pripremali su se nekoliko mjeseci. Najveći problemi nastajali su kada je netko iz grupe izostajao. Drugi odlazak na slet pamti po velikoj kiši na kojoj je morao plesati.
- Susret s predsjednikom bio je veliko ushićenje, ali to bismo shvatili tek kada bismo se vratili u Zagreb. Nama je slet bilo interesantan zbog druženja s vršnjacima iz cijele Jugoslavije. Spavali bismo u ferijalnim savezima i tamo smo upoznavali druge kulture. Prvi put kada sam bio na sletu bilo je jako sparno, no drugi put nas je oprala kiša na kojoj smo stajali tri sata i plesali kao da je sve u redu - dodaje.
Radman umjesto Tita
Glavna urednica HRT-a Hloverka Novak Srzić tada je također s veseljem plesala, ali na lokalnom sletu u Makarskoj. Prisjeća se kako se njezina točka sastojala i od ležanja na travi, koluta naprijed i nazad i sličnih gimnastičkih vježbi.
- Nisam tada znala da plešem diktatoru. Bila sam premlada da bih znala za Bleiburg. Da su mi rekli da sudjelujem u sletu u trećem ili četvrtom razredu srednje, sumnjam da bih prihvatila - govori Hloverka. U sjećanju joj je posebno ostao triko koji je imala na sebi, posebice zato što je i njoj i njezinim kolegicama otkrivao noge.
- Bila sam jako zgodna kao djevojčica pa sam stavljena u prvi red. Dečki su nas stalno gledali, a bogme i mi njih. Zato smo zapravo i koristili probe - govori Hloverka. Tremu pred cijelim Makarskim primorjem nije imala. No, tih je dana ipak spavala puno manje.
- Družili bismo se svi, stalno smo tulumarili. Ja sam ipak morala među prvima doma - dodaje Hlo koja štafetu nije nosila jer “ipak nije bila tolika odlikašica”.
Nakon Titove smrti, štafeta u bivšoj Jugoslaviji više nije imala toliku važnost. Denis Latin u tom je periodu dva puta trčao u Vodicama kao tamošnji predsjednik omladine. Štafetu za vrijeme života Josipa Broza Tita promatrao je kao prolaznik. Prisjeća se da je sve bilo iznimno organizirano, za razliku od ostalih stvari u bivšoj Jugoslaviji.
- Za Titova života svugdje je bila velika gužva. Sve je bilo tome podređeno. Nakon smrti više nije bilo te napetosti, sve je polako zamrlo. Bilo je puno manje ljudi, više to nije bio praznik kao prije. Kako se to nošenje štafete raspadalo, tako je počela i država nestajati - kaže Latin koji je ponosan što je nosio štafetu.
Nekadašnji predsjednik Microsofta za istočnu i srednjoistočnu Europu i bivši predsjednik omladine Jugoslavije Goran Radman bio je 1984. godine osoba kojoj je štafeta uručena na stadionu JNA u Beogradu. Naime, nakon Titove smrti, štafetu su dobivali predsjednici Predsjedništva SRFJ, a kasnije predsjednici omladine. I Radman se nasmijao na našu opasku da je mnogo ljudi zaboravilo da su nosili štafetu.
- To je zanimljivo. Ima ljudi kojima je sjećanje na štafetu potisnuto zbog ideološke amnezije. Kulturološki, bio je to tada društveno prihvatljiv, a ponekad i zanimljiv oblik isticanja uspješnih mladih ljudi - kratko je komentirao Radman.
Sanjin Španović
Nekoliko ondašnjih omladinaca po sjećanju nam je nabrojalo brojne javne osobe za koje su sigurni da su nosili štafetu ili sudjelovali na sletu. Među nabrojanima bilo je i nekoliko sadašnjih ministara. Gotovo svi čija smo imena zapisali, kada smo ih pristojno pitali jesu li nosili štafetu, odmah su to negirali. Većina je uz taj odgovor dodala da se toga ne sjeća.
Ministar zdravstva Darko Milinović u telefonskom razgovoru priznao nam je kako je u Gospiću na sletu “skakao salto pred tri ili četiri tisuće ljudi”. Dan kasnije dogovorili smo se za sastanak kako bismo popričali o tome. Drugi dan više nije bio raspoložen za razgovor. Poručio je da o tome ne želi govoriti i da se ne možemo sastati. Po Gospiću se inače priča da je Milinović nosio i štafetu. On je to demantirao uz nezaobilazne prijetnje tužbom.
Šurbek kao ministar
Ne mogu opisati koliko sam bila uzbuđena kad mi je profesorica priopćila da ću nositi štafetu. Majka mi je tada kupila nove cipele, prisjeća se Olga Ramljak koja je bila u omladini, ali je išla i na vjeronauk. Oboje je neslavno završilo
Takvo ponašanje, kojim kao da se želi sakriti dio prošlosti, začudilo je mnoge. Među njima i Olgu Ramljak, Vjerana Zuppu, Gorana Radmana, Hloverku Novak Srzić, Denisa Latina, Nikolu Plećaša i Nikolu Dragaša.
Svi oni odmah su priznali da su nosili štafetu ili plesali na sletu. Za njih nošenje štafete znači priznanje i potvrdu da su već kao mladi bili uspješni u onome što su radili.
Inače stroga i ozbiljna, Olga Ramljak odmah se raznježila na spomen štafete. Poznata bivša novinarka i urednica kaže da je obožavala biti pionirka.
- Ja sam jedno čudno biće koje je išlo i na vjeronauk i bilo u omladini. Prvo su me izbacili s vjeronauka jer su mislili da ih provociram. Kasnije sam odbila ući u Partiju pa sam iz filozofije imala naglo dovoljan - opisuje Ramljak situaciju u kojoj je nosila štafetu.
Prisjeća se kako je to bilo pred kraj osnovne škole. Imala je 14 godina i bila je jako uzbuđena što je dobila takvu priliku.
- Štafetu su nosili oni koji su imali literalnog dara. Pisali smo kemijskom olovkom sastav koji je trebao stati na jednu stranicu. Odluku tko će ići trčati štafetu donosili su profesori u zbornici na temelju sastava i ocjena. Očekivalo se da ću biti izabrana, ali ne mogu opisati kako sam bila uzbuđena kada mi je profesorica priopćila da sam među izabranima - govori Ramljak.
Dragaš: Bio sam ponosan
U školi su ih propitivali imaju li sve potrebno za obući - plave hlače, bijelu košulju, crvenu maramu i plavu kapu s petokrakom.
- Majka mi je tada kupila nove cipele, a ostalo sam već imala. Za one koji nisu imali potrebnu odjeću u školi su se pobrinuli preko Crvenog križa.
Iako se ne može sjetiti gdje je točno nosila štafetu, misli da je to bilo negdje na potezu Marmontove ulice.
- Bila sam malo zavidna što nisam u finišu, na sletu. No i ova dionica koju sam trčala bila je dovoljna da me ispuni osjećaj ponosa. Lijepo smo srednjim tempom trčali, a jedino kritično bila je primopredaja. Štafeta ne smije ispasti, stalno su nas upozoravali - s nostalgijom priča bivša glavna urednica Slobodne Dalmacije. Tremu prije štafete nije imala. Večer prije zaspala je bez problema.
Tremu je ipak imao Nikola Dragaš. Trostruki svjetski prvak u kuglanju više je puta nosio štafetu, u rodnom Zemuniku i Zagrebu. Prvi put kada je nosio kao osmogodišnjak nije spavao dva dana uoči dolaska štafete u njegovo mjesto.
- To je bio velik praznik, a ja sam bio jako ponosan što sudjelujem. Nije svatko mogao nositi štafetu tamo u Zemuniku. Ja sam taj privilegij dobio jer sam bio sportski razvijen i mogao sam izdržati napor. Za razliku od Zagreba, trčala se puno veća dionica jer nas je bilo puno manje. A put je bio težak, neasfaltirani makadam, a temperatura vrlo visoka. Na poziciju bismo došli i po dva sata ranije i u stavu mirno čekali, bez vode i hrane - kaže Dragaš.
Majka mu je taj dan iz ormara izvadila najbolju odjeću, među ostalim i košulju u kojoj je išao samo u crkvu. Trčao je uvijek s momcima koje je poznavao, pa su tada uspješno držali ritam. Puno bi teže bilo kada su uz njega morale trčati djevojčice. Pripreme za tih pretrčanih dva, tri kilometra trajale su i po mjesec dana.
- Po nekoliko puta nosili smo klip kukuruza putem kojim smo morali trčati štafetu. Kukuruz je predstavljao štafetu pa smo ga jako čvrsto držali. Svi su nas čudno gledali sa strane, a profesoru nije bilo nimalo drago što kukuruz predstavlja tekovinu revolucije - sa smiješkom priča Dragaš koji je šest godina zaredom bio izabran za drugog sportaša Jugoslavije. Zbog toga je redovno trčao u Zagrebu, u Maksimirskoj ulici prije samog sleta.
- Bile su manje dionice, manji napori. Pripreme su bile iste, ali sve je bilo uhodanije - kaže Dragaš. Danas nema ni jednu materijalnu uspomenu na te dane.
- Krivo mi je zbog toga. Svaki put kada bi me iznova izabrali da nosim štafetu bio bih jako počašćen jer je to značilo da sam istaknuti član društva.
Koliko se uspio sjetiti, nikada nije vidio nikoga da je odbio nositi štafetu. Danas se čudi kako svi to zaboravljaju.
- Zar je štafeta lebdjela na svim tim dionicama - ironično pita Dragaš na kraju.
Bivši košarkaš Cibone Nikola Plećaš tijekom srednje škole više je puta nosio štafetu od svoje gimnazije u Križanićevoj do Trga.
Hloverka u trikou
- Nošenje štafete značilo je da sam dobar pionir, a u to dobar riječ dobar značila je zapravo uspješan. U Zagrebu je uvijek sve bilo puno ljudi. Ruta nije bila nimalo teška. Čekali smo deset do petnaest minuta, uzeli bismo štafetu i otrčali. Tempo su držali oni koji su bili slabije građe - govori Plećaš kojem nošenje štafete nije bilo toliko uzbudljivo kao plesanje na sletu na stadionu JNA pred maršalom.
- Više je to bila gimnastika nego ples. Nazovimo to stilskim vježbama - odmah nas ispravlja.
U Beogradu je bio dva puta. Za točku koju su izvodili pripremali su se nekoliko mjeseci. Najveći problemi nastajali su kada je netko iz grupe izostajao. Drugi odlazak na slet pamti po velikoj kiši na kojoj je morao plesati.
- Susret s predsjednikom bio je veliko ushićenje, ali to bismo shvatili tek kada bismo se vratili u Zagreb. Nama je slet bilo interesantan zbog druženja s vršnjacima iz cijele Jugoslavije. Spavali bismo u ferijalnim savezima i tamo smo upoznavali druge kulture. Prvi put kada sam bio na sletu bilo je jako sparno, no drugi put nas je oprala kiša na kojoj smo stajali tri sata i plesali kao da je sve u redu - dodaje.
Radman umjesto Tita
Glavna urednica HRT-a Hloverka Novak Srzić tada je također s veseljem plesala, ali na lokalnom sletu u Makarskoj. Prisjeća se kako se njezina točka sastojala i od ležanja na travi, koluta naprijed i nazad i sličnih gimnastičkih vježbi.
- Nisam tada znala da plešem diktatoru. Bila sam premlada da bih znala za Bleiburg. Da su mi rekli da sudjelujem u sletu u trećem ili četvrtom razredu srednje, sumnjam da bih prihvatila - govori Hloverka. U sjećanju joj je posebno ostao triko koji je imala na sebi, posebice zato što je i njoj i njezinim kolegicama otkrivao noge.
- Bila sam jako zgodna kao djevojčica pa sam stavljena u prvi red. Dečki su nas stalno gledali, a bogme i mi njih. Zato smo zapravo i koristili probe - govori Hloverka. Tremu pred cijelim Makarskim primorjem nije imala. No, tih je dana ipak spavala puno manje.
- Družili bismo se svi, stalno smo tulumarili. Ja sam ipak morala među prvima doma - dodaje Hlo koja štafetu nije nosila jer “ipak nije bila tolika odlikašica”.
Nakon Titove smrti, štafeta u bivšoj Jugoslaviji više nije imala toliku važnost. Denis Latin u tom je periodu dva puta trčao u Vodicama kao tamošnji predsjednik omladine. Štafetu za vrijeme života Josipa Broza Tita promatrao je kao prolaznik. Prisjeća se da je sve bilo iznimno organizirano, za razliku od ostalih stvari u bivšoj Jugoslaviji.
- Za Titova života svugdje je bila velika gužva. Sve je bilo tome podređeno. Nakon smrti više nije bilo te napetosti, sve je polako zamrlo. Bilo je puno manje ljudi, više to nije bio praznik kao prije. Kako se to nošenje štafete raspadalo, tako je počela i država nestajati - kaže Latin koji je ponosan što je nosio štafetu.
Nekadašnji predsjednik Microsofta za istočnu i srednjoistočnu Europu i bivši predsjednik omladine Jugoslavije Goran Radman bio je 1984. godine osoba kojoj je štafeta uručena na stadionu JNA u Beogradu. Naime, nakon Titove smrti, štafetu su dobivali predsjednici Predsjedništva SRFJ, a kasnije predsjednici omladine. I Radman se nasmijao na našu opasku da je mnogo ljudi zaboravilo da su nosili štafetu.
- To je zanimljivo. Ima ljudi kojima je sjećanje na štafetu potisnuto zbog ideološke amnezije. Kulturološki, bio je to tada društveno prihvatljiv, a ponekad i zanimljiv oblik isticanja uspješnih mladih ljudi - kratko je komentirao Radman.
Sanjin Španović