KOMENTAR JUTARNJEG LISTA

Mihanović je znao da je Bog stvorio Lijepu našu, a ostalo se može pripisati Hrvatima

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 08.03.2015. u 19:03

Za stolom u Kavani Paradiso hvali se Bog koji je dobro raspoložen: “Kada sam stvarao Zemlju pazio sam na suprotnosti. Stvorio sam vodu i vatru na primjer. Pa mužjaka i ženku, smrt i život. Stvorio sam jednu lijepu i poštenu zemlju. Fantastično. Moje remek-djelo. Zove se Hrvatska”. “Gdje je suprotnost?”, pita neki čangrizav svetac kojeg muči astma i koji je pod gasom. “Hrvati”, odgovori Bog.

1835. u Gajevom književnom časopisu Danica u Zagrebu, Antun je Mihanović, pravnik i pjesnik, objavio pjesmu Horvatska domovina. Pjesmu je 1846. uglazbio tada mlad momak Josip Runjanin, kadet u Desetoj graničarsko-pješačkoj pukovniji u Glini pod zapovjedništvom Josipa Jelačića. Na otvorenju Hrvatsko-slavonske izložbe 1891. u tadašnjem Zagrebačkom zboru na livadi ispred današnjeg rektorata Zagrebačkog sveučiišta, mješoviti je zbor sastavljen od Hrvatica i Hrvata izvodio pjesmu i ostao dužan Havcu jer nije tražio od Havca prava za izvođenje ni platio do danas. Kuen Hedervari, Mađar i hrvatski ban, navodno je tijekom pjesme ustao misleći da se pjeva hrvatska himna.

Od toga trenutka “Lijepa naša” prihvaćena je kao hrvatska himna. Prve su riječi Mihanovićeve pjesme: lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila, stare slave djedovina, da bi vazda sretna bila. Pjesnik ima pravo napisati što mu padne na pamet ako mu padne. To se zove umjetnička sloboda. Ali, Mihanović je slučajno, što se može matematički dokazati, prepisao riječi i ideju Božju kao da je sjedio u kavani Paradiso. O tekstu se pjesme može diskutirati. Ima tu svega. O hrvatskom junaštvu, staroj slavi i sreći, ali o ljepoti naše domovine ne može.

Birokrati u ministarstvu hrvatskog turizma, slijepi na sve osim na svoje plaće i privilegije, dvadeset pet godina razmišljaju kako naći čarobni slogan koji će umjesto njih turistima od bilo gdje prodati Hrvatsku i usput produljiti turističku sezonu. Kada imaš slogan, imaš asa u rukavu. Sjediš, putuješ, daješ intervjue, a broj prodanih kreveta se povećava, zna svaki ministar iz bilo koje stranke.

Kao slijepa kokoš kljucaju nervozno po dvorištu tražeći crve, a ne vide debelog crva koji im se sunča pred nosom. Smatrajući domaće snage kao i domaće turiste mizerijama, nalaze negdje, navodno u Engleskoj, agenciju za intelektualne usluge. Ne gube vrijeme i troše lovu putujući i snimajući ratobornu curu kako svira čelo kao za vrijeme bivše vlade, nego elegantno vade tristo tisuća eura i plaćaju slogan koji će 100 posto, kada to već nije Hrvatska, postati brend. Imati Kornate i Brijune, a nemati brend, to je kao da ih i nemaš. U vrijeme globalizacije brend je zakon.

Krajolik je slika naroda kojem pripada i obratno. To u velikoj većini krajolika u svijetu vrijedi, ali to se ne može reći za Hrvate i njihov krajolik. Hrvatski je krajolik jedno, a Hrvati drugo. To je ta suprotnost o kojoj je govorio Bog u kavani Paradiso. Google je prepoznao ljepotu Hrvatske. Google je napravio kartu Europe u kojoj je uz svaku zemlju stavio prvu asocijaciju. Dok recimo uz Njemačku i Austriju stoji riječ bogata, uz Češku su googleovci stavili riječ ateistička, uz Ukrajinu siromašna, a uz Hrvatsku stoji riječ: lijepa!

Google je hrvatskoj turističkoj eliti ponudio na pladnju slogan. Problem je samo što je besplatan. A kada je besplatan nije interesantan. Treba proći od Zagreba preko Gorskog kotara do Rovinja, spustiti se do Rijeke pa magistralom uz Velebit i Biokovo doći do Trogira, prenoćiti u Splitu i preko ušća Neretve doći u Dubrovnik. Od Rijeke preko Trogira i Splita do Dubrovnika. Preko Like vratiti se u Zagreb, proći Slavonijom do Vukovara ili kroz Zagorje do Varaždina. Putovati od Mediterana, preko šuma Gorskog kotara do slavonskih ravnica. U bilo koje godišnje doba. Po bilo kakvom vremenu. Kiši, buri, snijegu, vrućini. Gledat ćete neobično lijepu zemlju.

Ali i vidjeti neobrađena polja, puste livade i suprotnost, gradove koji zrače ljepotom, Dubrovnik, Varaždin, Trogir, hrvatske otoke i primorske gradove koji su kao i metropola Zagreb kada padne prvi mrak pusti i mrtvi. Samo prvi stih Mihanovićeve himne nije laž. Ljepota naše domovine zasluga je Boga. Ostalo se može pripisati Hrvatima.

Naravno da je poslovna tajna kako je izgledao račun koje je dobilo Ministarstvo turizma za novi slogan od tri riječi. Koliko koštaju tri riječi slogana. Bi li slogan od jedne riječi bio jeftiniji ili skuplji? Tri riječi: Zemlja puna života. 2,500.000 kn. Navodno je autor slogana vrlo talentiran John, navijač Arsenala i engleske reprezentacije. Ministar hrvatskog turizma, kada je pročitao Johnovu umotvorinu, nije oklijevao. Izvadio je dva i pol milijuna od kojih se ne zna kako su raspoređeni, ali to nije važno. Važan je slogan. Taj će slogan, pred TV kamerama bio je jasan ministar, biti komunikacijska platforma s koje će poteći priča o Hrvatskoj. Navodno je honorar Johna bio 1200 funti, na koje naravno John mora platiti porez engleskoj kraljici. Na engleskom otoku nije kao na Šolti. Ostalih 2,498.800 kuna kako je otišlo i kome poslovna je tajna između hladnih Engleza i Hrvata punih života iz Ministarstva turizma.

Slogan je Bog bogova. Zahvaljujući njemu i Johnu moći će cijelo ministarstvo putovati po svijetu, a turisti iz Kine, Filipina, Eskimi, čitava plemena iz centralne Afrike će kao muhe na muholovku padati u Hrvatsku. Slogan se, naravno, može promijeniti. Pa svako dijete u Hrvatskoj zna da se sve može mijenjati po potrebi. Od Ustava do bilo kojeg zakona.

Austrijanci, Nijemci, Englezi, Talijani koji svake godine navale sa svojom djecom, punicama i maltezerima na Jadran ne dolaze zbog živosti Hrvatske, nego ljepote, prestat će dolaziti. Vrlo važno, i tako ćemo zatvoriti plaže i otvoriti bušotine nafte.

Izdvajamo