Tko se “malo zeznuo”, kako to formulira Zoran Milanović - The Economist koji je hrvatsko gospodarstvo svrstao u deset najlošijih na svijetu ili hrvatski premijer koji to demantira, a sve su mu se dosadašnje ekonomske prognoze i najave početka hrvatskog izranjanja iz recesije pokazale totalno promašenim? U posljednju trećinu svog mandata Kukuriku vlada ulazi bez rezultata koji bi mogli slutiti na gospodarski oporavak, ali šef tima sada ima novu taktiku: javnosti se predstavlja kao zaštitnik građana od “bolnih rezova”.
Premijer Milanović u više se navrata javno usprotivio striktnom provođenju europskih direktiva o balansiranju prekomjernog deficita. Iz Bruxellesa mu, kao, nameću radikalna rezanja, ali on je, tvrdi, za umjereniji pristup koji “neće ubiti svaku šansu za rast”. Opire se, veli, oštrom prekomjernom rezanju proračunskih prava jer ne pristaje ugrožavati gospodarski rast. Ali rasta već godinama nema, a znalci tvrde da ga s dosadašnjom politikom neće ni biti. Da Vlada ne pomaže oporavku BDP-a, nego ga svojim mjerama zapravo odgađa.
Nakon što je od svog prkosnog, populistički napumpanog “herojskog” stava pred Bruxellesom prisiljen odustati, jer će se deficit ipak dodatno morati skresati, šef Vlade sada se postavlja na branik nacije od restrikcija koje, po njemu, oštri opozicija. “Ako želite daljnja rezanja i deranja, glasajte za HDZ”, najnovija je Milanovićeva parola, ispaljena u predvečerje europskih izbora, koji su samo prvo poluvrijeme utakmice za osvajanje parlamentarne vlasti u Hrvatskoj. Strašenjem javnosti od rezova koji prijete iz Europe ili od političke konkurencije, postavljajući se kao general bitke protiv nametnute štednje, premijer pokušava nivelirati činjenicu da njegova Vlada u četvrtu godinu svoga mandata ulazi s padom BDP-a i drugim teškim, ubitačnim reperkusijama tog neuspjeha.
Tvrdnja - koja se često može čuti iz Banskih dvora - da Vladi za sanaciju katastrofalnog stanja zatečenog s preuzimanjem vlasti trebaju dva mandata zvuči prilično razumno.
Odnosno, ta bi argumentacija za nove četiri godine na čelu države zvučala razumno kad bi Vlada mogla pokazati da je na pravom putu. Ali, raspolaže li aktualna vlast takvim dokazima? Što je u skoro tri godine Milanovićeva ekipa uradila? Dobro, uvodi red u državi. Krpa javne financije. Sužava prostor porezne evazije. Fiskalizira. Provodi predstečajne nagodbe. Mic po mic smanjuje prekomjerni deficit. Ministar Slavko Linić od međunarodnih financijskih institucija skuplja priznanja, i kredite, za početak nekih restrukturiranja.
Ali, serija nepovoljnih, zastrašujućih vijesti u samo tjedan dana otkriva da je sve to nedovoljno i da je Hrvatska i dalje na putu prema dolje. Međunarodni monetarni fond smanjio je projekcije rasta u ovoj godini za dva posto. Prognozirani rast od 1,5 posto pretvorio je u pad od 0,6 posto. Zatim je tu šokantna tvrdnja The Economista da Hrvatska ide u deset ekonomski najlošijih zemalja. Potom informacija da su inozemna ulaganja u prošloj godini smanjena za nevjerojatnih 60 posto, što je Hrvatsku vratilo u drugu polovicu devedesetih, u 1996., koja je bila prva poratna godina. Takav se pad ne može pravdati nikakvim “kosturima u ormaru”, nego ide na dušu direktno aktualnoj Vladi. Na koncu, zasad, vijest da nam se industrijska proizvodnja strmoglavila najviše u Europi.
Sve to stvara puzzle koji govori o potpunom neuspjehu Vladine ekonomske politike. Ne samo da nije bila kadra potegnuti naviše. U tri godine nije uspjela zaustaviti pad. Propadanje se nastavlja. Vlada u finiš ulazi bez ikakve garancije da će njena politika do kraja mandata osigurati bilo kakav rast BDP-a. S takvim je rezultatima vrlo teško tražiti, i dobiti, povjerenje građana.
A i ta priča da je aktualna Vlada čuvarica građana od neugodnih “bolnih rezova”, zapravo je tek prodavanje magle. Jer, rezovi su u Hrvatskoj zakašnjeli i rade se nasitno, ali nije da ih nema. Mački se rep rezucka u kontinuitetu. Ali neke mečke ostaju nedirnute. Sada se najnovije povećavanje trošarina objašnjava kao mudar potez kojim Vlada štiti stanovništvo od još neugodnijih posljedica. Nije to udar na građane, nego, kažu, izbjegavanje stvarnog udara na njihove džepove, koji bi slijedio kao posljedica daljnjeg pada kreditnog rejtinga. Ali, možda ovdje nije riječ o čuvanju građana, nego o čuvanju nekih drugih zatečenih pozicija. Frapantno je, naime, da Vlada i dalje ne pokazuje nikakvu namjeru da racionalizaciji izloži, primjerice, prekomjerno razgranati i skupi teritorijalni ustroj države ni silno nabujalu administraciju.
Briga o već jako osiromašenim građanima deklaratorne je prirode. Pravi je smisao takve fraze nediranje u državne strukture koje su molokovski gutači para. Milanovićeva zadrška u restrikcijama nije stvar mudre politike, nego je prije posljedica politike nečinjenja, odnosno izostanka reformi.
A tu se onda dodirujemo i krucijalnog pitanja zašto rezovi u Hrvatskoj ne daju rezultate. Zato što nisu povezani s nužnim restrukturiranjem. S reformama koje bi zaista mogle ozdraviti hrvatsko gospodarstvo i financije. Umjesto strukturnih promjena, Vlada se bavi krparenjem proračuna. Prelijevanjem iz šupljeg u prazno.
Zato će vjerojatno i novonajavljene mjere za smanjenje rashoda i povećanje prihoda, baš kao i sve prethodne, djelovati prorecesijski. Što će, kako predviđaju respektabilni ekonomisti, Hrvatsku voditi u situaciju bankrota. Za dvije godine, najavljuju, svoje javne dugove više neće moći plaćati. S takvim pokazateljima i prognozom aktualna Vlada teško da može dobiti novi mandat. Htio to aktualni premijer ili ne, ali Hrvatska će biti osuđena na sve veće rezove. No, hoće li oni značiti i promjenu trenda te izlazak iz krize, posve je drugo te zasad i dalje otvoreno pitanje. Milanovićevo proglašavanje SDP-a nebeskom strankom, za razliku od, po njemu, podzemnog HDZ-a, slabo da će tu pomoći.