Predsjedniku SDP-a Zoranu Milanoviću dogodila se komunikacijska i politička inverzija koja bi, da se izbori održavaju za mjesec dana, a ne za tri mjeseca, mogla opasno naštetiti ambicijama socijaldemokrata da se vrate na vlast.
Zorana Milanovića, nakon njegova intervjua ultralijevom, ali relavantnom i zabavnom portalu H-Alter, odrekao se veći dio hrvatske lijeve i liberalno orijentirane javnosti, dok ga, s druge strane, brani Milan Ivkošić, jedan od istaknutijih tuđmanofila u hrvatskim medijima.
Nadalje, dva radikalno desna tjedna lista, Hrvatsko slovo i Hrvatski list (u kojem je svojedobno surađivao Milanovićev kandidat za premijera Ljubo Jurčić), u novim brojevima nisu objavili ništa ozbiljno protiv Milanovića, ali su zato tiskali uobičajeni niz paskvila protiv Sanadera i Mesića.
Trenutno, dakle, novog šefa SDP-a tolerira i brani krajnja desnica, dok ga zbog njegovih nedvojbeno spornih izjava o ustašama i Gotovini žestoko kritiziraju oni za koje se očekivalo da bi trebali biti njegovi saveznici. Iznimka je jedino Novi list, koji strastveno zagovara Milanovića, baš kao što je do prije godinu dana strastveno pisao u prilog predsjedniku Mesiću.
"Vjerujte mi, ne računam niti na jedan glas s desnice. Ne vjerujem da SDP ima bilo kakve šanse na desnici", rekao mi je Zoran Milanović krajem prošlog tjedna, prije nego što se suočio s lavinom najoštrijih mogućih kritika. Moram priznati da mi je djelovao iskreno.
S druge strane, njegove su izjave o ustašama i Gotovini više nego sporne.
Osude
Da je bilo koji desni političar rekao kako razumije one koji su odlazili u ustaše, bio bi izložen još žešćim napadima nego što ih Milanović sada doživljava. Kada je, pak, pokojni Franjo Tuđman (koji je po svojim ideološkim ishodištima bio neusporedivo tvrđi ljevičar od Milanovića), izricao slične teze, Hrvatska je redovito dospijevala pod baražu međunarodnih osuda.
U redu, okolnosti su se promijenile, i Milanović nipošto ne nosi iza sebe nacionalistički teret Tuđmanova HDZ-a, što, međutim, njegovu izjavu o ustašama čini tek manje opasnom, ali ne i manje spornom.
Tvrdnja o Gotovininoj nevinosti u stanovitom je smislu još problematičnija od rečenice o ustašama (koju, usput, ne mogu doživjeti iskreno: naime, otprilike istih dana kada je davao intervju za H-Alter, Milanović mi je, dok smo razgovarali o knjizi ratnih sjećanja Slavka Goldsteina, s istinskom zgroženošću i povišenim tonom rekao: "Ta knjiga savršeno pokazuje kakvi su zlikovci bili ustaše!").
Tvrdnja o Gotovininoj nevinosti, osim što doista predstavlja, svjesno ili nesvjesno, traženje glasova desnice i što šalje pogrešne poruke prema međunarodnim institucijama, prije svega je intelektualno suspektna. Kako, uopće, bilo tko ozbiljan može unaprijed tvrditi da je netko nevin ili kriv?
Ovdje, međutim, valja reći da navodno SDP-ovo skretanje udesno nipošto nije nova pojava. Još prije nego što se Račan bio razbolio, SDP je angažirao generala Kotromanovića i aktivirao Savjet za branitelje, što je u ono vrijeme izazvalo opravdan zazor većeg dijela hrvatske javnosti.
Sadašnja Milanovićeva izjava o Gotovini samo je na tragu takvog djelovanja SDP-a, kojem očito jest cilj da razbije imidž jugokomunističke stranke.
Problem je, međutim, u tome što kod središnjih birača i birača ljevice SDP već dugo nije operećen takvim imidžem, a sam Milanović tvrdi da ga birači desnice ne zanimaju.
Dapače, sasvim je moguće da koketiranjem s radikalnim nacionalizom i sentimentima ljudi vezanih bilo uz Gotovinu, bilo uz ustaštvo, Zoran Milanović odbije dio svojih prirodnih birača, koje je mobilizirao vrlo dobrim vođenjem stranke u prva dva mjeseca svoga mandata.
No, Milanovićeve izjave o ustašama i generalu Gotovini zapravo su problem manjeg ranga od njegove izjave o NATO-u.
Predsjednik SDP-a rekao je, podsjetimo, da bi se u Hrvatskoj trebao provesti referendum o ulasku u NATO, iako hrvatski Ustav takvo što ne zahtijeva.
Bilo bi posve legitimno da se SDP suprotstavlja ulasku u NATO; riječ je, ionako, o još neosvojenom političkom prostoru, koji treba artikulirati, i u kojem se mogu prepoznati mnogi hrvatski birači.
Međutim, posve je nelegitimno da se SDP načelno zalaže za ulazak u NATO, a da istodobno traži referendum koji bi, ustvari, bitno prolongirao proces učlanjenja Hrvatske u tu organizaciju. Krajnje je nevjerodostojno načelno biti za NATO, a istodobno građanima nuditi opciju koja zapravo značajno otežava ulazak u NATO.
Riječ je o tipičnom primjeru dvostruke politike, nadahnute isključivo borbom za glasove (jer Milanović zna da velik dio lijevih birača ne želi NATO), koja je lišena svakog stvarnog sadržaja.
I tu dolazimo do glavnog problema novog šefa SDP-a.
Prepotencija
Hrvatska javnost, naime, još ništa ne zna o sadržaju njegove politike, o njegovim stvarnim političkim stavovima o ključnim državnim pitanjima, kao ni o njegovim specifičnim politikama (ako ih ima) za upravljanje zemljom. Dosadašnji javni nastupi predsjednika SDP-a, koji su do spornog intervjua uglavnom bili vrlo efektni i uspješni, iskazivali su, prije svega, njegov karakter, strast i drukčiji stil komunikacije u odnosu na sve hrvatske političare, ali nisu pokazivali nikakvu sustavnu političku orijentaciju.
Hrvatska javnost ne zna za što se Milanović zapravo zalaže, stoga je normalno da se Milanovića prosuđuje po nizu kontroverznih istupa s posve različitim, često međusobno konfliktnim predznacima.
Milanovićeva je verbalna agresivnost dobro funkcionirala u prvim mjesecima njegova mandata, jer se vidjelo da je novi šef SDP-a doista novi protagonist na hrvatskoj političkoj sceni, i da se u nastupu drastično razlikuje od svog pokojnog prethodnika (kojeg Milanović iznimno poštuje i na kojeg se često poziva).
Međutim, kada komunikacijska agresivnost prerasta u osobnu i ideološku isključivost, to nipošto nije dobar znak za veliku političku stranku i za političkog lidera koji se obraća milijunima birača. A Zoran Milanović vrlo često jest isključiv; bilo da se radi o ostrašćenim političkim prosudbama, pa tako HDZ naziva isključivo sektom, a ne strankom, bilo da se radi o neopravdanoj i naivnoj intelektualnoj prepotenciji. Primjerice, razgovarali smo što je tko čitao ovog ljeta, pa sam mu spomenuo knjigu Georgea Teneta, bivšeg direktora CIA-e, koja se može kupiti i u Zagrebu. Milanović je samo odmahnuo rukom i kazao: "To nikada ne bih čitao".
Dakle, čovjeka koji bi želio voditi državu uopće ne zanima što misli direktor CIA-e, kao što, valjda, Dinamova trenera ne bi trebalo zanimati što misli sir Alex Ferguson. Bojim se da je ovdje riječ o gotovo tipičnom primjeru hrvatske bahatosti i neprofesionalizma, posve neobičnom za čovjeka relativno mladih godina i više nego solidnog obrazovanja.
Zoran Milanović dospio je u težak politički klinč prije svega zahvaljujući svom karakteru, a ne svojoj ideologiji ili specifičnom politikama.
Međutim, tri mjeseca uoči izbora, ovdje nije u pitanju samo Milanovićev imidž i viši ili manji rejting, nego je u pitanju status SDP-a.
Najvažniji dio zaostavštine Ivice Račana jest da je od SDP-a stvorio mainstream stranku, koja je kontinuirano prihvatljiva velikom dijelu hrvatskih birača.
Radikalizacija SDP-a, i to istodobno u lijevom i u desnom smjeru, može izazvati kratkoročni pozitivni učinak, ali dugoročno ugrožava središnji status SDP-a, što nije opasno samo za SDP, nego i za hrvatsku politiku u cjelini.
Sretna okolnost za Zorana Milanovića jest da se izbori ne održavaju sutra, da mu se mnogo toga što se dogodilo prošlog tjedna stigne zaboraviti te da ima dovoljno vremena za jasnije i hladnije artikuliranje odgovorne socijaldemokratske politike.
Davor Butković
Zorana Milanovića, nakon njegova intervjua ultralijevom, ali relavantnom i zabavnom portalu H-Alter, odrekao se veći dio hrvatske lijeve i liberalno orijentirane javnosti, dok ga, s druge strane, brani Milan Ivkošić, jedan od istaknutijih tuđmanofila u hrvatskim medijima.
Nadalje, dva radikalno desna tjedna lista, Hrvatsko slovo i Hrvatski list (u kojem je svojedobno surađivao Milanovićev kandidat za premijera Ljubo Jurčić), u novim brojevima nisu objavili ništa ozbiljno protiv Milanovića, ali su zato tiskali uobičajeni niz paskvila protiv Sanadera i Mesića.
Trenutno, dakle, novog šefa SDP-a tolerira i brani krajnja desnica, dok ga zbog njegovih nedvojbeno spornih izjava o ustašama i Gotovini žestoko kritiziraju oni za koje se očekivalo da bi trebali biti njegovi saveznici. Iznimka je jedino Novi list, koji strastveno zagovara Milanovića, baš kao što je do prije godinu dana strastveno pisao u prilog predsjedniku Mesiću.
"Vjerujte mi, ne računam niti na jedan glas s desnice. Ne vjerujem da SDP ima bilo kakve šanse na desnici", rekao mi je Zoran Milanović krajem prošlog tjedna, prije nego što se suočio s lavinom najoštrijih mogućih kritika. Moram priznati da mi je djelovao iskreno.
S druge strane, njegove su izjave o ustašama i Gotovini više nego sporne.
Osude
Da je bilo koji desni političar rekao kako razumije one koji su odlazili u ustaše, bio bi izložen još žešćim napadima nego što ih Milanović sada doživljava. Kada je, pak, pokojni Franjo Tuđman (koji je po svojim ideološkim ishodištima bio neusporedivo tvrđi ljevičar od Milanovića), izricao slične teze, Hrvatska je redovito dospijevala pod baražu međunarodnih osuda.
U redu, okolnosti su se promijenile, i Milanović nipošto ne nosi iza sebe nacionalistički teret Tuđmanova HDZ-a, što, međutim, njegovu izjavu o ustašama čini tek manje opasnom, ali ne i manje spornom.
| Hrvatska javnost još ne zna za što se Milanović zapravo zalaže |
Tvrdnja o Gotovininoj nevinosti, osim što doista predstavlja, svjesno ili nesvjesno, traženje glasova desnice i što šalje pogrešne poruke prema međunarodnim institucijama, prije svega je intelektualno suspektna. Kako, uopće, bilo tko ozbiljan može unaprijed tvrditi da je netko nevin ili kriv?
Ovdje, međutim, valja reći da navodno SDP-ovo skretanje udesno nipošto nije nova pojava. Još prije nego što se Račan bio razbolio, SDP je angažirao generala Kotromanovića i aktivirao Savjet za branitelje, što je u ono vrijeme izazvalo opravdan zazor većeg dijela hrvatske javnosti.
Sadašnja Milanovićeva izjava o Gotovini samo je na tragu takvog djelovanja SDP-a, kojem očito jest cilj da razbije imidž jugokomunističke stranke.
Problem je, međutim, u tome što kod središnjih birača i birača ljevice SDP već dugo nije operećen takvim imidžem, a sam Milanović tvrdi da ga birači desnice ne zanimaju.
Dapače, sasvim je moguće da koketiranjem s radikalnim nacionalizom i sentimentima ljudi vezanih bilo uz Gotovinu, bilo uz ustaštvo, Zoran Milanović odbije dio svojih prirodnih birača, koje je mobilizirao vrlo dobrim vođenjem stranke u prva dva mjeseca svoga mandata.
No, Milanovićeve izjave o ustašama i generalu Gotovini zapravo su problem manjeg ranga od njegove izjave o NATO-u.
Predsjednik SDP-a rekao je, podsjetimo, da bi se u Hrvatskoj trebao provesti referendum o ulasku u NATO, iako hrvatski Ustav takvo što ne zahtijeva.
Bilo bi posve legitimno da se SDP suprotstavlja ulasku u NATO; riječ je, ionako, o još neosvojenom političkom prostoru, koji treba artikulirati, i u kojem se mogu prepoznati mnogi hrvatski birači.
Međutim, posve je nelegitimno da se SDP načelno zalaže za ulazak u NATO, a da istodobno traži referendum koji bi, ustvari, bitno prolongirao proces učlanjenja Hrvatske u tu organizaciju. Krajnje je nevjerodostojno načelno biti za NATO, a istodobno građanima nuditi opciju koja zapravo značajno otežava ulazak u NATO.
Riječ je o tipičnom primjeru dvostruke politike, nadahnute isključivo borbom za glasove (jer Milanović zna da velik dio lijevih birača ne želi NATO), koja je lišena svakog stvarnog sadržaja.
I tu dolazimo do glavnog problema novog šefa SDP-a.
Prepotencija
Hrvatska javnost, naime, još ništa ne zna o sadržaju njegove politike, o njegovim stvarnim političkim stavovima o ključnim državnim pitanjima, kao ni o njegovim specifičnim politikama (ako ih ima) za upravljanje zemljom. Dosadašnji javni nastupi predsjednika SDP-a, koji su do spornog intervjua uglavnom bili vrlo efektni i uspješni, iskazivali su, prije svega, njegov karakter, strast i drukčiji stil komunikacije u odnosu na sve hrvatske političare, ali nisu pokazivali nikakvu sustavnu političku orijentaciju.
Hrvatska javnost ne zna za što se Milanović zapravo zalaže, stoga je normalno da se Milanovića prosuđuje po nizu kontroverznih istupa s posve različitim, često međusobno konfliktnim predznacima.
Milanovićeva je verbalna agresivnost dobro funkcionirala u prvim mjesecima njegova mandata, jer se vidjelo da je novi šef SDP-a doista novi protagonist na hrvatskoj političkoj sceni, i da se u nastupu drastično razlikuje od svog pokojnog prethodnika (kojeg Milanović iznimno poštuje i na kojeg se često poziva).
Međutim, kada komunikacijska agresivnost prerasta u osobnu i ideološku isključivost, to nipošto nije dobar znak za veliku političku stranku i za političkog lidera koji se obraća milijunima birača. A Zoran Milanović vrlo često jest isključiv; bilo da se radi o ostrašćenim političkim prosudbama, pa tako HDZ naziva isključivo sektom, a ne strankom, bilo da se radi o neopravdanoj i naivnoj intelektualnoj prepotenciji. Primjerice, razgovarali smo što je tko čitao ovog ljeta, pa sam mu spomenuo knjigu Georgea Teneta, bivšeg direktora CIA-e, koja se može kupiti i u Zagrebu. Milanović je samo odmahnuo rukom i kazao: "To nikada ne bih čitao".
Dakle, čovjeka koji bi želio voditi državu uopće ne zanima što misli direktor CIA-e, kao što, valjda, Dinamova trenera ne bi trebalo zanimati što misli sir Alex Ferguson. Bojim se da je ovdje riječ o gotovo tipičnom primjeru hrvatske bahatosti i neprofesionalizma, posve neobičnom za čovjeka relativno mladih godina i više nego solidnog obrazovanja.
Zoran Milanović dospio je u težak politički klinč prije svega zahvaljujući svom karakteru, a ne svojoj ideologiji ili specifičnom politikama.
Međutim, tri mjeseca uoči izbora, ovdje nije u pitanju samo Milanovićev imidž i viši ili manji rejting, nego je u pitanju status SDP-a.
Najvažniji dio zaostavštine Ivice Račana jest da je od SDP-a stvorio mainstream stranku, koja je kontinuirano prihvatljiva velikom dijelu hrvatskih birača.
Radikalizacija SDP-a, i to istodobno u lijevom i u desnom smjeru, može izazvati kratkoročni pozitivni učinak, ali dugoročno ugrožava središnji status SDP-a, što nije opasno samo za SDP, nego i za hrvatsku politiku u cjelini.
Sretna okolnost za Zorana Milanovića jest da se izbori ne održavaju sutra, da mu se mnogo toga što se dogodilo prošlog tjedna stigne zaboraviti te da ima dovoljno vremena za jasnije i hladnije artikuliranje odgovorne socijaldemokratske politike.
Davor Butković