Milena Dravić: Dobro mi je kada se sjetim u kojoj bijedi je umro Čkalja

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 15.07.2006. u 20:05

Filmska, televizijska i kazališna glumica Milena Dravić od svoga prvog filma "Vrata ostaju otvorena" - koji je kao tinejdžerka 1959. snimila pod redateljskom paskom izuzetnoga, pokojnoga Františeka Čapa, češkoga emigranta stalno nastanjenog u Sloveniji - izrasla je u miljenicu gledateljstva. I to je ostala do današnjih dana, unatoč tome što su Hrvatska i Srbija već 15 godina jedna drugoj inozemstvo i što je zbog prljavoga rata gotovo desetljeće trajao prekid svake suradnje, pa i kulturne.

Jedna od nebrojenih potvrda njezina nedodirljivoga kultnog statusa na zapadnoj strani Save i Dunava ubrzo će se ponoviti, jer će tjedan dana biti članica žirija filmskoga festivala u Motovunu.

O tome i o još nekim zrncima iz njezina životopisa razgovaramo u sparnome Tivtu, na crnogorskoj rivijeri. Ovdje godinama, svakoga ljeta, sa skupinom beogradskih i podgoričkih glumačkih prvaka Milena Dravić i njen muž Dragan Nikolić igraju u niz predstava. Poslije nedavnoga osamostaljenja Crne Gore, kad su i zrakoplovni letovi sa Srbijom postali međunarodni, i ta suradnja, nekoć začeta kao domaća, prerasla je u kazališnu koprodukciju susjednih država.

• Kako je došlo do zamisli da vas uvrste u motovunski žiri?

- Rajko Grlić snimao je lani u Beogradu televizijski dokumentarni film o dvojici izuzetnih talijanskih režisera Paolu Magelliju i Robertu Culliju, koji odavno rade u hrvatskim, srpskim i slovenskim kazalištima. Tom zgodom smo Dragan i ja govorili o njima, s obzirom na to da smo jedini zajedno igrali u nekoliko komada koje su oni postavili na beogradskim scenama, među ostalima to su 'Priče iz bečke šume' Odona von Horvatha, 'Kod lijepoga izgleda' s Magellijem; Boccacciov 'Decameron' s Cullijem... Na opuštenoj sjedeljci poslije snimanja Rajko me pozvao kao gošću na ljetni festival u Motovun. Bila sam ugodno iznenađena i, dakako, jako počašćena, pa sam mu odgovorila da ću doći čim on to bude smatrao zgodnim. Potom smo se sreli proljetos na beogradskoj premijeri njegova filma 'Karaula' i tada je ponovio poziv. Toga trena nisam pomišljala da ću biti u žiriju, jer na temelju ranijih, istina vrlo rijetkih, iskustava, izbjegavam dijeliti pravdu svojim kolegama. Ali, eto, nikad ne reci nikad...

Milena je uz brojne zajedničke uloge, s Draganom Nikolićem u dugogodišnjoj bračnoj vezi Nakon početnih glumačkih koraka  Milena je postala velika filmska zvijezda
U filmu 'Lito vilovito' i 'Horoskop' (dolje) redatelja Františeka Čapa U legendarnom filmu Krste Papića 'Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja'

• Kako ćete do Motovuna?

- Sve je organizirano. Od Tivta ću se autom odvesti do Dubrovnika, otamo zrakoplovom do Zagreba, gdje će me čekati netko iz festivalske organizacije i dovesti do Motovuna. Tako ću se i vratiti u Tivat, gdje ću do kraja ljeta nastaviti sa svojim ulogama u izvanrednim igrokazima 'Bokeški D mol' i 'Jelena Savojska', obje je napisao Stevan Koprivica, a režirao Milan Karadžić.

• Nakon završetka rata ste više puta bili u Hrvatskoj...

- Sedam puta, i to stalno s kazalištima: tri dana u Zagrebu i zatim u Puli s komadom Dušana Kovačevića 'Larry Thomson, tragedija jedne mladosti' beogradskoga Zvezdara teatra, a ostala gostovanja bila su u Zagrebu, Rijeci i Puli s 'Bokeškim D molom' i 'Jelenom Savojskom' u produkciji tivatskoga Centra za kulturu. Kad već spominjem potonje dvije drame, naš ansambl se s njima, osim u inozemstvu, predstavio u gotovo svim kazalištima u Srbiji i Crnoj Gori.

Premda smo s obje odavno premašili sto izvođenja, zanimanje za njih je nezapamćeno, tako da su ulaznice rasprodane i po mjesec dana unaprijed. Ni u Hrvatskoj nije bilo slobodnih mjesta, pa su ih mnogi odgledali stojeći ili sjedeći na stubištima i naknadno ubačenim stolicama. Moram naglasiti da sam u Hrvatskoj bila obasuta veličanstvenom pažnjom publike, kolega i medija. Napose mi je bio dirljiv susret s Reljom Bašićem, fantastičnim glumcem i velikim gospodinom. Njemu sam, moram i to reći, najmanje u devet filmova bila zakonita supruga. Drago mi je što mogu istaknuti da su sva moja prijeratna prijateljstva s hrvatskim ljudima iz filma, teatra i televizije, unatoč zlu koje nas je snašlo, do danas ostala nepomućena. Svi koji su mogli, došli su na naše predstave.

• Sjećam se događaja iz 1999., kad je vaš suprug Dragan Nikolić trebao doći u Zagreb na premijeru filma 'Bure baruta', ali mu je bila odbijena viza, poslije čega je izbio kulturni skandal. Zašto ga nisu pustili preko granice?

- Problem nije bio politički, nego birokratski. Draganu je krsno ime Dragoslav, tako je upisan u svim dokumentima, i to je presudilo. Iz hrvatskoga veleposlanstva su mu se ispričali, ali na premijeru nije stigao.

• A je li Dragan potom bio u Hrvatskoj?

- Bio je, zajedno smo išli Pulu, on s divnom predstavom 'In nominato' dvojca Koprivica - Karadžić u produkciji Centra za kulturu Tivat.

• Kad se spomene vaše ime, prvo se pomisli na vaš filmski rad. Ali posljednjih godina ste neusporedivo više u kazalištu, nego na filmu i televiziji...

- Ne znam što bih bez teatra. Filmska proizvodnja u Srbiji je uvelike smanjena, novca niotkud i problemi su nepremostivi. K tome, došli su naraštaji novih producenata i režisera, oni imaju svoje glumce, tako da su daleko iza mene vremena nekadašnje Jugoslavije, kad sam išla iz filma u film i nisam stizala prihvatiti brojne ponude kojima su me obasipali iz svih ondašnjih republika i pokrajina. No, ni sada me nisu posve zaobišli. Najprije sam sudjelovala u kratkometražnome filmu izuzetno nadarenoga Stefana Arsenijevića koji je dio omnibusa od pet priča, a radili su ih mladi autori iz Europe. Arsenijević je pokupio glavne nagrade na festivalima u Njemačkoj i Italiji. Sada mi je ponudio ulogu u svome dugometražnom prvijencu koji još nema naslova.

U međuvremenu sam završila snimanje filma 'Agi i Ema', također mladoga Milutina Petrovića. Namijenjen je djeci, ali sa snažnom porukom starijima. Uvjeravam vas da će to biti veliko iznenađenje, a napose devetogodišnji Stefan Lazarević s kojim se pojavljujem u mnogo prizora... Prije toga sam posljednji put, prije dvije i pol godine, surađivala sa Srđanom Karanovićem kad je režirao 'Sjaj u očima' i s njime smo ušli u službenu konkurenciju festivala u Veneciji. I to je - to!  

Na početku karijere 1962. godine u filmu 'Prekobrojna' Branka Bauera S Reljom Bašićem u devet je filmova bila zakonita supruga


• Od početka svoje karijere bili ste slobodna umjetnica...


- Da. Bez jedne sekunde stalnoga radnog odnosa.

• Je li vam taj status uvijek odgovarao?

- U nekim razdobljima nije bilo lako, ali izdržala sam i izgurala sve krize kad bi naišla dvogodišnja stanka bez posla na filmu. Da vam ne govorim o ratnim danima kad je Srbijom harala inflacija nezabilježena u svijetu. No, na sreću, povremeno sam radila za televiziju, a često u teatru, pa se na neki način krparilo i životarilo.

• Vaša filmska karijera je vrtoglavo krenula 1962. nakon što ste odigrali ulogu Malene u filmu 'Prekobrojna' Branka Bauera...

- 'Prekobrojna' mi je bila sedmi film. No, unatoč tome što će broj mojih uloga uskoro dosegnuti stot, 'Prekobrojna' me filmski obilježila, o njoj i danas govorim kao o svome najznačajnijem ostvarenju. Ili životnome djelu, ako ta riječ ne zvuči previše pretenciozno. I da nekoliko dana razmišljam, ne bih mogla pobrojati sve od njih. Čak je i u monografiji, koju je o meni prije deset godina napisao Ranko Munitić, izostavljeno nekoliko filmova u kojima sam igrala. 

• Vas je filmski pronašao František Čap...

- Da, nakon što me vidio u baletnoj školi u Beogradu i odmah mi dao ulogu u svojoj socijalnoj drami 'Vrata ostaju otvorena'. Za njim: Soja Jovanović s 'Diližansom snova', onda uloge kod Voje Nanovića, Veljka Bulajića, Puriše Đorđevića, Boštjana Hladnika i napokon Branko Bauer. Glumci naprave sto, dvjesto uloga, ali im jedna udari trajni pečat. Premda mogu nabrojiti meni vrlo drage uloge, najmanje desetak i više, kad kažu Milena, ipak smjesta pomisle na Malenu iz 'Prekobrojne'.

• Iako su iza vas brojna vrhunska televizijska ostvarenja, odavno niste snimili nešto novo...

- Pa ne mogu reći da mi televizija nedostaje. A gotovo sve što sam napravila, reprizirano je bezbroj puta. Evo sada mi u zračnim lukama u Beogradu i Tivtu prilaze mnogi ljudi, čestitaju mi i kažu da su oduševljeni. Ja se uljudno smješkam, ali ne znam o čemu je riječ, pitam se što je pobogu. Sve dok nisam saznala da prvi program Televizije Srbije za svoje područje, a i preko satelita, u dva sata poslijepodne prikazuje seriju 'Život je lijep', koju sam prije 20 i više godina u režiji pokojnoga Baje Ćorkovića snimala s Radom Markovićem, pokojnom Rahelom Ferari i Reljom Bašićem, a bila sam Jana iz Košutara. I kažem sebi: evo, ne brukam se, imala sam sjajnu seriju, a prigrlili su je i mladi koji je prvi put gledaju. 

• Kad smo prije nekoliko godina posljednji put razgovarali, pričali ste mi o jako loše plaćenim glumcima u Srbiji, koje je održavala fanatična posvećenost poslu. To je bilo osobito nakaradno u vremenima galopirajuće inflacije s početka devedesetih, kad je mjesečna plaća iznosila i nevjerojatne tri-četiri njemačke marke. Je li se stanje danas poboljšalo?

- Bojim se da ću vas razočarati odgovorom. Gotovo se ništa nije popravilo. Moj Dragan je s Ateljeom 212, čiji je stalni namještenik, gostovao u Ljubljani s predstavom 'Posjetilac' o Sigmundu Freudu, u kojoj, među ostaliima, igra s Vojom Brajevićem i Andrijom Miloševićem. Razgovarajući s tamošnjim dramskim prvacima približne dobi: Milenom Zupančič, Radkom Poličem i Borisom Cavazzom, Voja i Dragan su ustvrdili da je njihova plaća najmanje 15 puta viša od naše beogradske. U toj usporedbi zagrebački glumci su negdje između, na sredini.

• Poznati beogradski glumci, a među njima ste, uz Lazara Ristovskoga, Svetlanu Bojković, Batu Živojinovića, Jelisavetu Sablić, naravno Dragan Nikolić i vi, zarađuju od reklama za kavu, pivo i ostale proizvode...

- Od toga se stvorila prenapuhana fama u javnosti. Govori se o stotinama tisuća eura koje smo navodno Dragan i ja dobili od jednoga proizvođača kave. Istina je da smo stavili lice u službu te kave udeseterostručili njenu prodaju, a nismo dobili više od 1000 eura po epizodi.   

• Što ste materijalno dobili od glume?

- Dragan i ja imamo stan u potkrovlju u Beogradu od 48 kvadrata, stan u Baošićima na crnogorskome primorju i svatko od nas po jedan automobil normalne klase. Živjeli smo uglavnom pristojno i nikome nismo dužni. Kad se osvrnem i sjetim se u kakvoj su bijedi umrli nenadmašni komičari Miodrag Petrović Čkalja i Radmila Savićević, onda pokucam u drvo i kažem: dobro je, Milena!

• Od prvih dana diktature Slobodana Miloševića vi ste se, s još priličnim brojem beogradskih glumaca, suprotstavili njegovoj politici...

- Nikad nisam, a i nikada neću, pripadati bilo kojoj političkoj stranci. Ali tada sam dizala glas protiv rata, nasilja i bijede u koju nas je Milošević uvukao. Izlazila sam na ulice u svoje ime, kao obična građanka i prosvjedovala.

• Je li taj vaš otpor utjecao na to da budete glumački zapostavljeni?

- I te kako. Mnogi su poput mene bili stavljeni na led. Povjerovala sam da će poslije svrgnuća Miloševića u listopadu 2000. doći bolji dani za Srbiju. Nade su se ugasile nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića i nisam jedina koja je zabrinuta za našu budućnost. Od tada smo pošli unatrag. Znam i to da sam zbog svoga građanskog stajališta i danas u ladicama u kojima neke utjecajne retrogradne snage drže zaključana imena neposlušnih i buntovnih iz Miloševićevih dana. Drugima pak smeta što sam ostavila traga u doba Titova režima, koji im nije po volji. Kako nisam od onih koji moćnike vuku za rukav, ne čudim se što me ponekad zaobiđu i kad ne bi smjeli.
- Kad se osvrnemo na svoju glumačku prošlost, Dragan i ja zažalimo što nismo imali agenta koji će naše umijeće dobro unovčiti u svijetu. Nedavno je glasoviti hollywoodski producent, Zagrepčanin Branko Lustig na Hrvatskoj televiziji rekao da mu je žao što nas dvoje nismo napravili međunarodnu karijeru koju smo po našoj darovitosti mogli stvoriti. I upravo je Branko Lustig posredovao Radi Markoviću i meni da dobijemo glavne uloge u filmu po romanu Lajosa Zilahyja 'Voda nešto nosi' u korežiji Elmara Klossa i Jana Kadara. Za to sam bila, uz za naše prilike dobrim novcem, na festivalu u talijanskoj Taormini nagrađena kao najbolja europska glumica. Rade Marković mi je rekao da je tim honorarom omogućio školovanje svome sinu Goranu, poznatome režiseru, na prestižnoj filmskoj akademiji u Pragu.

'Branko Lustig je od mene htio napraviti hollywoodsku zvijezdu'

• Snimali ste, međutim, i u inozemstvu...


Iz Tivta Pero Zlatar

Izdvajamo