KOMENTAR

MILJENKO JERGOVIĆ Hoće li ljudi Bandiću vraćati ono što su mu privatno dužni

Dragan Matić/CROPIX

Njegova je strategija bila da ljudski zaduži što više pojedinaca. Tako se stječe ugled u svakom tradicionalnom društvu. Možda i politička moć

Učini mi se da sam živio u neka jako davna vremena. Kada je 1972. umro djed, na žalost su u kuću dolazili svakakvi ljudi, i među njima, dan za danom, hauzmajstor i podvornik Rudo iz zgrade gospođe Hajm, i Sulejman Fočak, bivši računovođa u Željezničarskoj kreditnoj zadruzi. Obojica: da vrate dug. Novci su bili sitni, djed im posudio Bog zna kad, a njih obojica vraćaju, iako više nema onoga kojem su dužni, niti na zemlji ima ikoga tko bi za dug znao. Tako se to radilo, među vjerujućim i nevjerujućim, uvijek bi na žalost naišao poneko takav, i onda bi se pamtilo i prepričavalo, a da se nikada ne zapitamo koji je stvarni smisao takvog razduživanja.

Hauzmajstora Rudu i Sulejmana Fočaka nikada više nismo vidjeli. Ustvari, Rudu jesmo, početkom osamdesetih, na predzadnjoj stranici Oslobođenja: smrtovnicu su potpisali komšije iz Naselja solidarnost, na Alipašinom. Rudo se nije ženio, niti je imao rođaka, a kako i bi kada se malo prije Velikog rata, trbuhom za kruhom, doselio iz Galicije. Nije bio za vojske, jer je prebolio dječju paralizu, pa mu se “osušila” jedna ruka, ali onom je drugom sve znao i mogao. A kad je umro Sulejman Fočak, to ne znamo. Sigurno je jedno: nikome oni nisu ostali dužni. Takav je to bio svijet.

Milan Bandić barem će po ovome ostati upamćen: zadužio je, i to lično, poimence, najveći broj Zagrepčana u povijesti ovoga grada. U proteklih četrnaestak godina, koliko je vladao Zagrebom, ili u pet tisuća dana, barem petnaestak tisuća ljudi, potrebitih i bespotrebitih, bogatih i siromašnih, pametnih i blesavih, bez obzira na vjeru, naciju i svjetonazor, od Bandića je zatražilo pomoć, i on bi im, neprebrojivoj većini, i pomagao. Na te ljude potrošio bi djelić svog vremena i životne energije, te ponešto javnog novca. Ako mu novac i ne duguju, jer je taj novac njihov koliko i njegov, dužni su mu za vrijeme i energiju. Do prije nekoliko dana takav dug nije bilo moguće konvertirati u nešto opipljivo ili izgovorivo, u kakvu metaforičnu valutu. Danas, međutim, jest. Barem petnaesetak tisuća Zagrepčana dužno je svome gradonačelniku isto ono što su podvornik Rudo i računovođa Sulejman Fočak dugovali djedu. Iako im nitko taj dug neće utjerivati, mnogo što na ovom svijetu i u ovom društvu ovisi od njegova vraćanja.

Milan Bandić radio je tako da svakodnevno zadužuje ljude. Tako je shvaćao svoj posao. I zbilja, takav i jest posao gradonačelnika. On je bio svedostupni patrijarh svoga grada. Analitičari i stručnjaci za tabloidni redizajn biografija i ocrnjivanje posrnulih vladara vjerojatno će u svemu tome pronalaziti zadnje namjere. I neka im bude. Ali u Bandićevom zaduživanju ljudi, zapravo, nije bilo nikakve duboke strategije, populizma, smjerane koruptibilnosti: on je tako radio, jer je potekao iz tradicije u kojoj se dug pamti i u kojoj dug nešto vrijedi, iz tradicije u kojoj se ne duguje nekoj imaginarnoj sili, instituciji ili zajednici, nego se duguje, uvijek, pojedinom čovjeku. Ali zajednica i zavisi od toga hoće li pojedincu dug biti vraćen. Čovjek se pretvori u životinju kada prestaje vraćati svoje privatne dugove. Tabloidi od ljudi stvaraju životinje, jer im pomažu da ništa ne pamte.

One nedjeljne večeri kada je hapšen Milan Bandić, pred njegovim vratima našla su se tek dvojica-trojica onih koji mu ponešto duguju. Dragovoljac, pisac i ekspert za kataklizme Pavle Kalinić. Ramo Delić, Rom. A tu je negdje u blizini svoj stari raspadnuti volkswagen s reklamom za Noćnu moru parkirao i Braco Cigan. Ta trojica ljudi, i još poneki - dušu da ne griješimo - našli su se da Milanu Bandiću vraćaju dugove. Oni su u posljednju miholjsku nedjelju ono najbolje i najčestitije u belom Zagreb gradu: Pavle i dva crna Ciganina. A opet, malo što o zagrebačkom gradonačelniku toliko pozitivno govori kao činjenica da su ga baš oni pošli braniti od svekolikog sramoćenja. I to bezuvjetno pozitivno. Mora da u tom čovjeku nečega ima, kada su mu od petnaestak tisuća dužnika, među kojima i gotovo cjelokupna gradska kulturna, gospodarska i politička elita, došli takvi ljudi: Pavle, Ramo, Braco... U fanjevačkom duhu govoreći, od Rame i Brace boljih i pristalijih u Zagrebu i nema.

O Bandiću sam u proteklih desetak godina objavio dvadesetak članaka, prosječno dva godišnje, a jedva u dva ili tri nije Bandić bio loš momak. Recimo, branio sam ga od rasističkih invektiva onoga zlatnog Radija 101 s početka dvijetisućitih, čije su šale na račun Hercegovaca njihovom slušateljstvu, možda, i bile smiješne, ali što ću kad me je Bog stvorio bez smisla za humor. Mimo toga, Milan Bandić mi je išao na živce, ili su mi, možda, na živce išle kohorte njegovih dužnika koji su se istovremeno šalili na račun Hercegovaca i od njega tražili intervenciju. Drago mi je sjetiti se članka pod naslovom “Ćeraj popa, druže episkope”, što sam ga objavio u Globusu, jedne od već davnih zagrebačkih godina, koji je počinjao ovako: “Ćeraj popa, druže episkope!, arlauknuo je gradonačelnik Zagreba i cele Italije. Ali episkop Jovan umjesto da smijeni oca Milenka, paroha zagrebačkog, još je i potvrdio novinarima da se Milan Bandić odvažio tražiti od njega ono što u svoje vrijeme ne bi Tuđman, ama ne bi ni Tito, ni sam Staljin, a to je da smijeni svešteno lice koje je otkazalo poslušnost svjetovnoj vlasti, nakon što ga je svjetovna vlast, da prostite, pošteno zajebala.” U tom članku bila je i ova rečenica: “Samo bankomati rade u Zagrebu duže od Milana Bandića.” I ove dvije: “On se hvali svojom skromnošću, pa kaže da je sluga svakom Zagrepčaninu, naročito onim najsiromašnijim i najpotrebitijim. Kada svjedoči o svojoj časti i poštenju, o svojoj vjeri u Boga i u socijaldemokraciju, on progovara onim unjkavim, Balkancu posve neprimjerenim, nazalnim glasom katoličkog biskupa.” A onda i ovih nekoliko: “Znam nekoliko ljudi kojima je takav Bandićev diskurs neuvjerljiv do bola, ali golema većina Zagrepčana mu vjeruje, i to na način na koji se vjeruje Sai Babi i Maharishi Mahesh Yogiju u vrijeme njegove najveće slave. Pokušajte samo takvima reći kako je nedostojno varati paroha, ili kako je ludo od episkopa tražiti da ga smijeni, većinski građani Zagreba gledat će vas s onom karakterističnom miroljubivom tupošću tapira. Oni jednostavno ne uspijevaju shvatiti zašto se manjina toliko pjeni na tog marljivog čovjeka, koji je od jutra do mraka na usluzi svojim sugrađanima.”

Nakon takvih riječi, Milan Bandić nije me ćerao iz svoga grada, nego bi me, pri slučajnom viđenju, pristojno i dovoljno srdačno pozdravio. Na tome sam mu dužan. Samo na tome, jer drugo ništa nisam tražio. Ali dug je, ipak, dug. Do neba velik, ako se u pravom trenutku ne vrati. A pravi je trenutak onaj u kojemu se “miroljubiva tupost tapira” pretvara u bijes i mržnju prema čovjeku koji po prvi put u svome životu postaje - manjinac.

Izdvajamo