SMISAO POLITIKE

MILJENKO JERGOVIĆ Ulica čiji su se stanovnici borili protiv beskućnika

Niksa Stipanicev / CROPIX;

Šibenski je gradonačelnik neki dan pokušao sugrađane učiniti društvenijim i solidarnijim. Ne zna se je li u tome uspio, ali u takvim je pokušajima smisao bavljenja politikom

Gledam u novinama fotografiju to dvoje ljudi: žena u šezdesetima i muškarac, njezin vršnjak, brkati Dalmatinac zabrinuta izraza lica. Pred njima gradonačelnik: tamnoplava kravata, svijetla košulja, a preko kožna jakna; uredan na način naših provincijskih političara. Snimljeni su u prostoru davno napuštenog laboratorija socijalističke stomatološke ambulante, u Ulici braće Polića, u Šibeniku.

Tu bi, u toj kući, prema zamisli gradskih vlasti i biskupijskoga Caritasa trebao nastati dom za desetak “stalnih i povremenih” beskućnika, koliko ih danas ima u Krešimirovu gradu, kako Šibenik Hrvati zovu kada mu požele ukrasiti ime. Kada je hladno, padaju kiše i snjegovi, kada su bolesni i kad im je teško, ti ljudi će se sklanjati u stotinu i dvadeset četvornih metara ovoga javnog doma, koji će biti Šibeniku na čast taman koliko i Knjižnica Jurja Šižgorića, to zavjetno djelo blage nam uspomene knjižara Milivoja Zenića.

Tako je to, barem, bilo zamišljeno i to je kanio provesti gradonačelnik Željko Burić, koji je - ne budimo hulje, pa ne prešutimo - na vlasti skupa s HDZ-ovom koalicijom.

Stanovnici Ulice braće Polića, dvoje ih vidimo na slici, usprotivili su se, međutim, ovoj ideji. “Smjestite ih u svoju ulicu!”, podviknuli su na Burića, onako mediteranski otvoreno i glasno, protivno svakom autoritetu. Eto, baš kao u Fellinijevom filmu, kao u Goldonijevom komadu, kako bi ih usporedbama počastio neki naš splitski Sredozemac. Nema sumnje, sušta mediteranska kultura, masline, limuni, naranče, i taj nenadjebivi smisao za humor, pride.

A kada im se smiri vrela južnjačka krv, i ohladi se do sibirskoga leda, ovako gradonačelniku govore ti stanovnici šibenske Ulice braće Polića: “Nismo protiv beskućnika, samo ne želimo da budu ovdje, neka ih gradonačelnik smjesti u svoju ulicu ili neka ih pošalju nekako na periferiju, ima vojarni koliko ti srce želi i praznih prostora.”

Građani to nisu izgovorili, ali nekako se podrazumijeva da bi te vojarne koliko ti srce želi, kao i ti prazni prostori, sve na periferiji, trebali biti opkoljeni bodljikavom žicom, jer bi se moglo dogoditi da neki od njih, tako udomljenih šibenskih beskućnika, pobjegne ovamo i, ne daj Bože, probije se sve do centra grada, i do živoga srca kralja Petra Krešimira Četvrtoga. I tko zna što bi tamo mogao učiniti!

Upravo zato su Nijemci, a svi znamo koliko su oni i pametniji, i napredniji, i organiziraniji od nas Hrvata, centre za beskućnike podizali izvan svojih lijepih i drevnih Krešimirovih gradova. Eto, naprimjer, Weimar, grad Johanna Wolfganga Goethea, Goetheov Krešimirov grad, 1937. riješio je problem sa svojim beskućnicima tako što ih je poslao u kasarnske barake, malo izvan grada.

I ne samo njih, nego i besposlene Rome, lutalice i čergare, a za njima i još neke individue koje je, je l’ te, nezgodno viđati po gradskim središtima, u svim tim ulicama braće Polića. Projekt se pokazao tako dobrim da su ubrzo u isti taj kolektivni smještaj dovođeni i beskućnici, lutalice i čergari, izopaćenici koji se nisu mogli snaći u obitelji, ili oni koji su se Bogu molili na jeziku koji nisu razumjeli, iz cijele Njemačke.

Na kraju, to je mjesto zasjenilo slavu Weimara, tako da mu je ime slavnije od imena Goetheova grada. To mjesto zvalo se Buchenwald. Možda i zbog te vrste asocijacija, a možda i zbog elementarne ljudskosti, gradonačelniku Željku Buriću nije na um palo da beskućnike smjesti negdje u barakama izvan grada.

Kako stanovnici Ulice braće Polića u Šibeniku obrazlažu svoju užasnutost beskućnicima? Kažu da se žele baviti turizmom, pa se boje da im nitko neće dolaziti ako tu budu nekakvi problematični, prljavi tipovi. Nema sumnje, nešto slično su misliti i stanovnici Weimara 1937. Istina, oni nisu toliko imali na umu turizam, nego su im samo smetali ti nekakvi problematični, prljavi tipovi.

I u Šibeniku, kao ni u onodobnom Weimaru, ne postoji svijest o tome da bi oni, možda, mogli biti problematični i prljavi, te da bi to, na kraju krajeva, mogao biti razlog što im posao s turizmom baš i ne ide najbolje. Turisti ne vole takva mjesta s kojih je potrebno sklanjati beskućnike tamo negdje u kasarne na periferiji, u barake opkoljene bodljikavom žicom.

Oni se, naime, plaše da bi i njih mogla zadesiti takva sudbina, da jednom postanu beskućnici u logorima. To je ona vrsta kulturne samosvijesti kakva nije postojala u Weimaru 1937, i kakva ne postoji danas, u Ulici braće Polića u Šibeniku.

Evo što im je, pišu novine, rekao gradonačelnik Burić: “Ovo je sad moja kuća jer ja imam mandat za upravljanje Šibenikom i ti ljudi bez doma bit će smješteni ovdje prema najvišim standardima. U čemu je problem, recite mi?” - pitao je gradonačelnik susjede.

“Ja bih bio sretan da u svojoj ulici mogu smjestiti te ljude, a vaša percepcija da su beskućnici nekakvi sumnjivi tipovi, apsolutno mi je neprihvatljiva. Ne mogu vjerovati da imate takve predrasude i da itko danas može tako nehumano razmišljati. Nije vam godinama smetala ta zapuštena zgrada u kojoj se pred vašim vratima miševi kote, a sad ste protiv naših socijalno najugroženijih građana.”

Na stranu svaka politička demagogija, na stranu i to kako tko sebe titulira, pozicionira, opisuje, ali u ovim je riječima sadržan djelatni antifašizam. Nemam, zapravo, pojma tko je Željko Burić, kakav je inače, kakvim se poslovima bavi i što misli o manjinama, ovim i onim, ali oko prve važne stvari koja je doprla do naših, vazda vrlo udaljenih, ušiju i očiju, on se pokazao kao bolno ispravan čovjek.

Mnogo, recimo, ispravniji od notornoga Vlahušića, dubrovačkoga ljevičara i liberala, čovjeka koji je, međutim, po mjeri ljudskosti i po odnosu prema turističkim prioritetima vrlo blizak stanovnicima Ulice braće Polića, za koje ne bih rekao da su osviješteni fašisti, ali njihov je odnos prema beskućnicima i prema ideji da bi trebali živjeti zajedno s njima, a pogotovo argumentacija koju koriste protiv njih, kao prepisan iz povijesnog iskustva i svakodnevice europskog fašizma.

Naravno, Šibenik je samo jedan obični, nimalo poseban, nastran ili nakaradan hrvatski grad. A svi mi koji nismo Šibenčani, zapravo, živimo u nekoj svojoj Ulici braće Polić, među ljudima koji, možda, osuđuju te ljude, ali, ipak, ne bi beskućnike u svom susjedstvu. Ne bi ih zbog turizma. Ili ih ne bi zbog svoje djece, pa da svakoga jutra idući u školu prolaze pored beskućnika. Svi smo mi, zapravo, takvi. I svi stanujemo u Ulici braće Polić. To prestajemo biti tek kada svoga malog fašizma slučajno postanemo svjesni. Kada nas zadesi neka velika životna nesreća, ili kada i sami postanemo beskućnici.

Tagovi

Izdvajamo