SUMNJIVO LICE

MILJENKO JERGOVIĆ Vremena kada su Mađari rezali žicu: Orbán je Zoran Vakula europske politike

U vrijeme kada je Mađarska prihvaćala hrvatske izbjeglice Viktor Orbán bio je Sorosev stipendist i za njegov je račun širio liberalne ideje Karla Poppera

Kad god se u ljeto i jesen 2015. u nas začuju, istina rijetki, glasovi grožnje nad ksenofobnom politikom Viktora Orbána i njegove vlade, odnekud se iz prikrajka jave oni koji će nas spomenuti na one dane 1991. i 1992, kada je Madžarska bez suvišnih pitanja i bez međunarodnih pritisaka i intervencija prihvaćala hrvatske izbjeglice iz Slavonije i Baranje. Lijepo je, i iznimno važno, sjećati se dobra koje su nam učinili susjedi, ali radi istine, valja znati kako ti događaji nemaju veze s ovim današnjim, kao što ni ondašnja madžarska vlada nema ama baš nikakve veze s današnjom madžarskom vladom, a pogotovu s Viktorom Orbánom, osobno. Zanimljiva je i poučna priča o tome.

Madžarski premijer iz 1991, i prvi demokratski izabrani premijer te zemlje, bio je József Antall. Profesor, povjesničar i bibliotekar, karizmatična figura antikomunističke opozicije, jedan od onih iznimno rijetkih istočnoeuropskih političara koji nije bio komunist ni komunistički suputnik. Iz situirane obitelji nižeg madžarskog plemstva, život je provodio na strogoj društveno-političkoj margini. Kratko je bio uhićen nakon propasti revolucije iz 1956, nakon čega je bio onaj tihi disident, kakvih je po Madžarskoj, Čehoslovačkoj, a pogotovu Poljskoj, bilo neusporedivo više nego u Jugoslaviji (ili u Hrvatskoj). Na dan 21. listopada 1989. izabran je za predsjednika Madžarskog demokratskog foruma, a 23. svibnja 1990, nakon vrlo nadmoćne pobjede na izborima, za premijera. Predvodio je koaliciju desnice koja je, zahvaljujući i njemu, bila izraženo antinacionalistička. Njegov kratki mandat obilježen je gospodarskom neefikasnošću, rastom nezaposlenosti, inflacijom i padom životnog standarda, te Antallovim sukobima s predsjednikom države, ljevičarem Arpadom Gönczom. Naročito se na njega bio ostrvio István Csurka, disident iz Madžarskog demokratskog foruma, bivši suradnik komunističke tajne policije, aktivni antisemit, neo-fašist i pobornik revizije Trianonskog ugovora i povrata madžarskih teritorija izgubljenjih nakon 1919. (pod kraj života Csurka postat će persona gratissima Orbanova režima). Premijerski mandat Józsefa Antalla obilježen je njegovom bolešću – od ljeta 1990. bolovao je od non-Hodgkinovog limfoma – ali je vrlo sabrano i pomno obavljao svoj posao. Umro je u prosincu 1993. Jedna ulica u Zagrebu, ona koja vodi pored hipodroma, nosi ime Józsefa Antalla. U posljednjih dvadesetak godina bilo je onih koji su se po gradskim rubrikama dnevnih novina znali zapitati zašto se ulica zove po jednom madžarskom premijeru. A malo je ulica koje su nazvane po našim suvremenicima, a da s toliko razloga nose svoje ime, kao što je to slučaj s Ulicom Józsefa Antalla.

Antalla je do kraja njegova mandata zamijenio Péter Boross, prethodni ministar unutarnjih poslova. Vladao je sljedećih sedam mjeseci, kada je na izborima poražen od Gyule Horna, predvodnika Socijalističke partije (nastale transformacijom Madžarske socijalističke radničke partije, dakle bivših komunista). Horn je, na svoj način, pozitivna figura kao i Antall. Posljednji komunistički ministar vanjskih poslova, u vrijeme kada se Kadarov “gulaš komunizam” već neslavno raspao, godinama prije nego što će biti održani prvi demokratski izbori, Gyula Horn zaslužan je za otvaranje Madžarske za izbjeglice iz DDR-a, i za probijanje ograde od bodljikave žice, koja je dijelila Madžarsku od Austrije. Slavna je bila fotografija – sjećamo je se sa stranica zagrebačkog Danasa – na kojoj se vide Alois Mock i Gyula Horn, kako svaki sa svoje strane granice režu bodljikavu žicu. Na premijerskom mjestu Horn ostaje sve do 1998, kada je rat u Hrvatskoj bio već odavno gotov, i nije bilo potrebe za prihvat hrvatskih izbjeglica. Tek tada u premijerski ured ulazi Viktor Orbán. Ali, pazite dobro, ni to nije bio ovaj Viktor Orbán, premda je s njime već dijelio datum i mjesto rođenja, istu kožu i otisak prsta. Ali doista nije bio isti. Evo i kako:

Rođen u Székesfehérváru 31. svibnja 1963, Viktor Orbán već je s petnaest postao sekretar ćelije komunističke mladeži. Za razliku od Jugoslavije, u kojoj je postojao stanoviti automatizam učlanjenja u Savez socijalističke omladine, za članstvo u Magyar Kommunista Ifjúsági Szövetség valjalo se dokazati pred drugovima (samo je 31 posto zaposlene mladeži bilo u KISZ), a sekretarima su postajali samo najprobraniji komsmomolci. Onaj tko nije bio član, teško se mogao upisati na fakultet. Međutim, nakon što je početkom osamdesetih ostarjeli János Kádár počeo iz svojih ruku ispuštati konce vlasti, a ni SSSR više nije bio u stanju da kontrolira zapadu najbližu zemlju iza željezne zavjese, partija i partijski podmladak počeli su se munjevito osipati. Tako je i Viktor Orbán nakon završenog studija prava izgubio interes za komunizam, iako je bio uredno zaposlen pri komunističkom Ministarstvu poljoprivrede.

Kada to više nije bilo ni najmanje rizično, Orbán će se 1988. naći među osnivačima Fidesza (Savez mladih demokrata), čiji su članovi bili, uglavnom, studenti, protivni komunističkom režimu. Nekoliko mjeseci kasnije, 16. lipnja 1989. drži govor na ponovnom ukopu posmrtnih ostataka Imrea Nagyja i mučenika revolucije iz 1956. Tada ga zapaža George Soros, bira ga za svog pulena, šalje u Oxford, na studije kod Zbigniewa Palczyńskog, i projektira za budućega madžarskog premijera. Orbán mu je zahvalan, pa se sljedećih desetak godina služi izrazito liberalnom retorikom, stvara liberalnu stranku, od 1998. vodi liberalnu vladu, zagovara načela otvorenog društva, i postupa po vrlo jednostavnim političkim receptima američkog filantropa. Sorosevi prohtjevi u svemu tome su minimalni. Iako bezmjerno bogat, vješt s novcem i utjecajan, Soros je, gdje god dođe, naivan poput djeteta. Važno mu je da njegovi puleni s njime podijele oduševljenje za Karla Poppera i Isaiaha Berlina, i posve je slijep za prefriganost bivših komunističkih doušnika, batinaša i omladinskih sekretara. U Madžarskoj će sve to biti mnogo gore nego drugdje: Madžarska je draga Soroseva domovina, tu on ima političke ambicije.

Iako je njegov prvi mandat neslavno završio u korupcijskim skandalima, Viktor Orbán je već stvorio snažnu organizacijsku strukturu, pa mu Soros više ne treba. Madžarima izvan Madžarske, nastanjenim na teritorijima izgubljenim nakon Trianona, omogućava madžarsko državljanstvo i sve socijalne povlastice koje u drugim zemljama ne proistječu iz državljanstva, nego iz prijave o stalnom boravku. Time započinje operaciju napuštanja poperovsko-sorosevskog liberalizma, i prelazak na desno-populistička i romantično-nacionalna načela koja je u postkomunističkoj Madžarskoj utemeljio István Csurka. Dojučerašnji sorosevac tako će postati i najbliži saveznik otvorenih i nedvosmislenih antisemita, ali i onih koji snivaju reviziju Trianona i čekaju povijesnu prigodu da je pokušaju provesti. Ta bi revizija iz hrvatske i južnoslavenske perspektive u blažoj varijanti značila povratak Vojvodine, Baranje i Međimurja, a u radikalnijoj ponovni izlazak Madžarske na more i povrat slavne madžarske luke Rijeka (koju su Ugari zvali, kako? Fiume). Uostalom, nije li u Rijeci, pod imenom Giovanni Csermanek, rođen i drug János Kádár?

Za razliku od Józsefa Antalla i Gyule Horna, madžarskih premijera iz vremena kada je se ta zemlja prijateljski odnosila prema Hrvatskoj i hrvatskim izbjeglicama, koji su bili protivnici nacionalizma, voljni da trianonsku frustraciju zauvijek sahrane, koliko god bila teška, i koliko god nepravedna bila podjela teritorija iz 1919, kada su Madžarska svedena na trećinu prethodnog teritorija, Viktor Orbán protagonist je jedne druge politike. Antall je bio kršćanin i politički konzervativac, ali i pobornik otvorenih granica. Orbán je, kažu, dobar sa Crkvom, pobornik je bodljikave žice, i sigurno ga je krivo nazivati konzervativcem. Ono što on zastupa, a naročito ono što on provodi, putem “spontanih” okupljanja naroda, novinskom cenzurom, ukidanjem slobode riječi i patentiranjem “postdemokratskih” društvenih načela, sasvim sigurno nije politički konzervativizam.

Ali ostavimo sad to. Nešto drugo je mnogo zanimljivije. Taj čovjek, ili ta najmanje tri čovjeka koji su se zvali Viktor Orbán i živjeli su u istoj koži, nemaju jedan s drugim nikakve veze. Ne radi se tu o političkim i svjetonazorskim mijenama. Mijenjajući se čovjek se referira na prethodnog sebe. Pavle se referira na Savla. Kod Orbána toga nema. Mladi komunist Viktor Orbán uhapsio bi Soroseva liberala Viktora Orbán, samo da mu se pružila prilika, a današnji bi premijer Viktor Orbán protjerao Viktora Orbána liberala, dok bi premijerovi simpatizeri raskopali grob i razbacali kosti Viktora Orbána komunista. Samo kada Njemačku optužuje za “moralni imperijalizam” Viktor Orbán postaje cjelovit i integralan. On je Zoran Vakula (oprosti Vakula!) europske politike. Po Orbánu se već četrdeset godina zna kakvo će vrijeme biti sutra.

Izdvajamo