Već je desetak godina privezana uz invalidska kolica te rijetko izlazi van i istupa u javnosti. No, Goran Jurišić, voditelj Centra za istraživanje komunističkih zločina, optužio ju je, na osnovi "ispovijesti" Sime Dubajića, nekadašnjeg partizana iz Knina i jednog od predvodnika krajinske balvan-revolucije, za sudioništvo u ratnom zločinu koji su krajem Drugog svjetskog rata u Kočevskom rogu u Sloveniji počinili partizani nad zarobljenim i razoružanim ostacima poraženih, uglavnom kvislinških postrojbi - ustašama, srpskim i crnogorskim četnicima, slovenskim belogardejcima, ljotićevcima, nedićevcima, albanskim balistima...
- Ta je optužnica izazvana čistim političkim razlozima. To je politička spekulacija. Moje ime "zvuči". Poznato je - kaže na početku razgovora Milka Planinc. - Naime, godinama sam bila na mnogim odgovornim partijskim i državnim dužnostima u Hrvatskoj i Jugoslaviji te je vrlo privlačno mene optužiti i povlačiti oko stvari s kojima stvarno nemam baš nikakve veze. Osobno se zalažem za to da se stvari istraže te sudski i znanstveno obrade.
Zločin je zločin bez obzira na to tko ga je počinio i kakvi su razlozi postojali. Koliko god pokušavali opravdati ratni zločin, tražeći razloge, kontekst, psihološko stanje počinitelja, ipak uvijek na kraju dođete do jednog zaključka - to je ipak zločin. Nažalost, sve je jasnije da su zločini tada počinjeni i to treba izvesti na čistac, ali se takvim, posve neutemeljenim i izmišljenim optužbama, neće daleko stići.
Time se stvar čini nevjerodostojnom i šlampavom pa sve ide u pogrešnom smjeru. Ta optužba na moj račun ne služi ničemu osim dnevnopolitičkoj upotrebi, odnosno zloupotrebi.
• Spominje se da ste bili komesar u XI. dalmatinskoj brigadi.
- Ma kakav komesar brigade! Bila sam komesar u četi veze u XI. dalmatinskoj brigadi! I da razjasnim, nisam bila oficir za vezu, kako neki svjesno ili nesvjeno iskrivljuju stvarnost. Bila sam u četi veze. Dakle, vezist. Imala sam čin poručnika. Bilo nas je tridesetak. Rastezali smo žicu za telefone i imali kurire. Bili smo vezani uz štab II. bataljuna. Eto, tu sam ja bila komesar, a osim toga, tada sam imala 21 godinu.
Nisam sudjelovala ni u odlučivanju ni u izvršavanju operacija o kojima govori Simo Dubajić. Bila sam daleko od takvih stvari. Koliko sam bila važna, pokazuje i ovaj detalj - u monografiji XI. dalmatinske brigade koja je izašla još sredinom osamdesetih, kada sam još, da tako kažem, "bila na vlasti", objavljena je fotografija nekoliko partizana iz moje čete. Svi su bili potpisani osim mene! Ispod moje slike piše - "nepoznata partizanka". Eto, toliko o mojoj važnosti tih dana.
• Gdje ste bili tih spornih dana u svibnju 1945., nakon službene kapitulacije nacističke Njemačke, kada su se dogodili partizanski zločini?
- Počet ću ispočetka. Živjela sam u Splitu. Čim je počeo rat, angažirala sam se u otporu talijanskom okupatoru. Bila sam skojevka. Bila sam srednjoškolka kad smo 1941. godine pred splitskim HNK demonstrirali smo protiv svjedodžbi na talijanskom jeziku. I danas na zgradi splitskog HNK stoji spomen-ploča u povodu tog događaja. U partizane smo sestra i ja otišle nakon kapitulacije Italije 1943. godine i prvog oslobođenja Splita.
No, Nijemci su ubrzo ponovno zauzeli grad, a ja sam sa svojom jedinicom prebačena na Vis, gdje sam se uključila u XI. brigadu s kojom sam ostala do kraja rata. Komandant bataljuna je bio Antunović. No, razboljela sam se i neko sam vrijeme bila u bolnici u Bariju. Zatim sam se vratila u brigadu s kojom sam prošla mnoga bojišta, od Metkovića, Širokog Brijega, Mostara, Knina, a zatim Rijeke i Trsta.
• Ušli ste u Trst?
- Da. U travnju i svibnju vodile su se velike i teške borbe za Rijeku. No, tada je stigla naredba da se prebacimo u Trst. Vozili su nas kamionima, što je pojačavalo dojam važnosti jer smo do tada išli samo pješice. Brigada je prebačena kao pojačanje. Naime, saveznici su se približavali Trstu i to je bilo veoma važno. Trebali smo prije njih ući u Trst. U Bazovicama, slovenskom selu nadomak Trstu, dočekivali su nas cvijećem i klicanjem. No, u Trstu je bila drugačija, kaotična situacija.
S nekih su prozora na nas bacali cvijeće, a s drugih bombe, metke i granate. Jedna je granata eksplodirala u neposrednoj blizini džipa u kojem sam bila. Nakon što je Trst oslobođen, odmah su nas prebacili dalje, preko Vršiča u Kranjsku goru. Bio je svibanj, a na Vršiču je bilo snijega. Upravo je tih dana rat službeno završio. U Podsdamu je potpisana kapitulacija nacističke Njemačke, ali su se još vodile povremene borbe uz austrijsku granicu. Nijemci su se još povlačili prema Austriji i brigada je to trebala zaustaviti. Željeli smo uzeti oružje i zarobiti Nijemce.
• Smatrate li Bleiburg zločinom?
- Da, to sam vam već rekla. Zločin je zločin. No, ne želim napamet govoriti. Bleiburg treba istražiti i utvrditi što se doista zbilo dok još ima živih svjedoka. Ne znam koliko je ljudi ondje stradalo, ali ako je i jedan čovjek bio ubijen bez suđenja, onako kako se govori da su ljudi ondje bili likvidirani, to je za svaku osudu. Žao mi je što pravih, objektivnih i kompetentnih znanstvenih radova o Bleiburgu još nema. Dalmatinske brigade nisu bile na Bleiburgu. To kaže i general Dušan Korać, komesar 26. divizije, ali i Milan Basta koji je o tome napisao i knjigu.
Jedanput sam razgovarala s Vladimirom Bakarićem o tome. Pitala sam ga otvoreno što je on tada znao o tome. Rekao mi je, a nema razloga da mu ne vjerujem, da o tome tada ništa nije znao. Bakarić je bio potpuno izvan toga. No, nema zemlje koja se nije obračunala sa svojim kvislinzima i na ružan način, od Norveške do Francuske, pa je tako bilo i kod nas. Možda se to radilo brutalnije, na naš balkanski način.
Partijski sekretar skupštine opčine Trešnjevka 1963-65
Gradski sekretar za kulturu 1965 -67
predsjednica Skupštine 1967 -71
predsejednica CK SKH 1971 -82
predsjednica SIV-a ( premjerka Jugoslavije) 1982-86
• Kažete da još ima živih svjedoka. Jeste li i vi svjedok?
- Nažalost, nisam takav da mogu govoriti o konkretnom slučaju. Nisam bila ondje, nisam takvo što vidjela. Pripovijedam vam o onome što sam vidjela i gdje sam tada bila.
• Je li moguće da je postojala naredba, čak i Titova, za te nelegalne likvidacije?
- To stvarno ne znam, ali dopustite da u to posumnjam. Mislim da Tito u to nije bio umiješan.
• Baca li Bleiburg sjenu na partizanski rat, odnosno diskreditira li NOB?
- Ne, iako se to nije smjelo dogoditi. Sjena je bačena, ali mislim da ne diskreditira svu onu veliku, epohalnu borbu koju smo vodili. I drugo, to nije bilo planirano. No, zapitajmo se diskreditira li bombardiranje Dresdena englesku pobjedu i sudjelovanje u ratu? Mislim da ipak ne. Bilo je partizana koji su počinili zločine, ali partizanski pokret nije zato bio zločinački, nego oslobodilački, kao i Domovinski rat.
• Bleiburg je u vrijeme socijalizma bio itekako zabranjena tema.
- Da, slažem se, i to je bila pogreška. No, kako bi se znalo sve što se događalo u Domovinskom ratu i u nesretim ratovima u Hrvatskoj i BiH da nema Haaga? No, ni tada to nije bilo potpuno zataškavano.
Naravno, ružne se stvari nisu rado spominjale. Mnoga su se istraživanja radila i u Institutu za radnički pokret koji je vodio Franjo Tuđman. Postojala je i posebna komisija pri CK SKH koja je proučavala NOB, ali osobno se nikada nisam bavila time. Možda bi bilo dobro da se prouči to što je rađeno i do kakvih su zaključaka istraživači došli. Nije tu upitan samo Bleiburg, nego i kolektivizacija i IB i slučaj Hebrang...
• Zašto mislite da Simo Dubajić optužuje baš vas?
- Za tog sam čovjeka prvi put čula negdje šezdesetih, kada su bili neki problemi na Jadran filmu gdje je tada radio. U ratu nikada o njemu nisam čula, a sumnjam da je i on tada znao za mene. Mislim da je mene "izabrao" samo zbog imena i dužnosti koje sam obnašala, a načuo je da sam krajem rata bila na tom "spornom" području, iako na Kočevskom rogu nikada nisam bila.
Osim toga, još je Dušan Korać u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 1990. rekao da mu je ispod časti govoriti o Simi Dubajiću jer je on jedno obično ništa! Milka Planinc je Dubajiću, rekao je tada Korać, bila potrebna kao poratni političar. I to je tako. Slažem se.
• Jeste li tada ondje viđali zarobljene ustaše?
- Naravno da ih je bilo, kao i četnika, čerkeza, ljotićevaca, i tko zna koga sve ne. Ne znam zašto se sada cijeli taj rat od 1941. do 1945. u Hrvatskoj želi svesti na to da partizani napadaju, a ustaše se brane. Kao da ničega drugog nije bilo, kao da smo mi napadali hrvatsku državu, a ustaše su je branili. Ustaše sam uvijek viđala uz bok Nijemcima, koji su bili okupatori. Mi smo se borili za Hrvatsku. Maštali smo o boljem, pravednijem i socijalnijem svijetu u zajednici s drugima. Zar je to grijeh!? Nismo znali tada u što bi se to moglo, odosno u što se na kraju izrodilo.
• Smeta li vam što danas neki povjesničari govore kako nije bilo hrvatskih, nego samo jugoslavenskih partizana?
- To su gluposti. Ja sam Hrvatica i to nikada nisam skrivala. Dapače. Moj je otac, koji je iz Drniša, bio itekakav Hrvat. Završio je u zatvoru jer je opsovao kralja Aleksandra. U partizanima smo često pjevali i "Lijepu našu", "Još Hrvatska ni propala dok mi živimo" i mnoge druge hrvatske pjesme i budnice. I to ne po direktivi, nego spontano, osjećajno. Pogledajte slike koje pokazuju kako smo pokapali svoje borce u St. Jakobu - pod križem! Jesmo se borili za Hrvatsku, ali i Jugoslaviju, jer smo željeli, kako sam rekla, bolji svijet. Smeta mi kada se želi napraviti razdor između nas, boraca NOB-a, i branitelja iz Domovinskog rata.
Oba su rata bila oslobodilačka i antifašistička. I to je naša veličina. Kod nas se antifašizam povezuje isključivo s komunizmom da bi ga se diskreditiralo. Činjenica jest da su komunisti poveli taj oslobodilački rat. Oni su ga organizirali i vodili. No, među partizanima je bilo mnogo onih koji nisu bili komunisti, ali su se borili protiv okupatora i za bolje sutra. Ni ja nisam znala ništa o komunizmu, osim da se borim za to da svi ljudi budu ravnopravni i zadovoljni. Lako se može provjeriti da je Split dao više partizana i dragovoljaca nego što bi uspjelo bilo kojoj mobilizaciji. Zašto se ne želi priznati da je Tito, odnosno mi partizani, vratio Istru, otoke i Dalmaciju Hrvatskoj?
Borila sam se za Hrvatsku. Kakva bi ta Hrvatska bila da nije bilo partizana? Hrvatska je bila zaostala zemlja. Čitajte Bićanića da vidite kakva je bila Hrvatska prije rata. Imali smo ambiciju napraviti od Hrvatske razvijenu zemlju. Često mi je jedan prijatelj govorio da je komunizam nešto primaljivo na horizontu, ali što mu se više približavaš, sve je dalje. Iako je Titov socijalizam bio, naravno, pun mana, on se ipak ne može onako lakonski, kako se sada radi, poistovjećivati sa svim ostalim socijalizmima.
Jugoslavenski, sovjetski, kineski, kubanski, kampučijski socijalizmi su svi različiti. Ne možete sada zajedno zbrojiti sve žrtve Staljina, Maoa, Pol Pota i reći eto, i mi smo bili komunistička zemlja pa je to sve isto. Osim toga, i komunisti u Jugoslaviji su se razlikovali. Mi u Hrvatskoj bili smo drugačiji od onih u Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji. Nije to sve tako jednostavno.
• Je li vam žao što se Jugoslavija raspala?
- U jednu ruku jest jer je to bila dobra ideja, ali nije mi žao kada vidim što se dogodilo. Ustav iz 1974. godine radili smo razmišljajući i svjesno i podsvjesno o tome da tu državu treba pripremati za rasap, ali ne onakav krvavi koji je slijedio. Znam što govorim jer sam ja pisala mnoge amandmane i prijedloge za taj Ustav, vodeći računa upravo o tome.
- Tada nisam imala pojma što se ondje dogodilo. Moja brigada ondje nije bila. Moji su, a tada tamo nisam bila, pohvatali negdje kod Jesenica ili tako nešto, skupinu ustaških ministara, među njima i Milu Budaka. Ali njemu je bilo suđeno u Zagrebu.
Osobno nisam vidjela ništa što biste vi htjeli da vam kažem. No, prihvaćam da je bilo svega. Osvete. Nekontroliranih izljeva oholosti i sličnoga. No, bilo je i borbi. Mnogi su se i pojedinačno željeli probiti da ne padnu u zarobljeništvo partizana. Kada nakon toliko godina patnji vidite poraženog neprijatelja pod nogama, nekome tko je izgubio nekog svoga teško se kadšto bilo suzdržati. Daleko od toga da opravdavam takvo ponašanje, ali treba shvatiti to vrijeme. Sagledajmo i kontekst i okolnosti u kojima se to događalo. Znam mnoge borce koji su bili u partizanima od 1941. pa su poginuli tih dana. No ponavljam, sve to treba istražiti i vinovnike osuditi.
• Doista ništa o tome niste znali?
- Bili su to zadnji dani rata. Pojedinačne su se borbe vodile svuda oko nas. Već se razmišljalo o odlasku kući. Bio je to veliki metež. Niste mogli znati sve što se događa. Ja sam i o Jasenovcu i o mnogim drugim stvarima doznala tek poslije.
O Jasenovcu tada ništa nisam znala, niti sam išta čula o njemu! Drugo, ja sam sa svojom brigadom već u svibnju 1945. godine bila prebačena u Tetovo i Skoplje u II. tenkovsku diviziju, gdje sam bila sve do 1947. kada sam se demobilizirala i došla u Zagreb.
• Jeste li poslije, tijekom obnašanja dužnosti, doznali nešto o Bleiburgu i Kočevskom rogu?
- Malo, gotovo ništa. Bilo je kolega, poput Jože Vrhovca, koji su stalno "rovali" po arhivima i to ih je zanimalo. Ja se time nisam bavila.
Nisam ni znala što je bilo ondje. Tek sam poslije, osamdesetih, kada se otvorenije o tome počelo govorilo, čitala neke memoare, a i u Startu je izlazio feljton o tome.
Vlado Vurušić
- Ta je optužnica izazvana čistim političkim razlozima. To je politička spekulacija. Moje ime "zvuči". Poznato je - kaže na početku razgovora Milka Planinc. - Naime, godinama sam bila na mnogim odgovornim partijskim i državnim dužnostima u Hrvatskoj i Jugoslaviji te je vrlo privlačno mene optužiti i povlačiti oko stvari s kojima stvarno nemam baš nikakve veze. Osobno se zalažem za to da se stvari istraže te sudski i znanstveno obrade.
Zločin je zločin bez obzira na to tko ga je počinio i kakvi su razlozi postojali. Koliko god pokušavali opravdati ratni zločin, tražeći razloge, kontekst, psihološko stanje počinitelja, ipak uvijek na kraju dođete do jednog zaključka - to je ipak zločin. Nažalost, sve je jasnije da su zločini tada počinjeni i to treba izvesti na čistac, ali se takvim, posve neutemeljenim i izmišljenim optužbama, neće daleko stići.
Time se stvar čini nevjerodostojnom i šlampavom pa sve ide u pogrešnom smjeru. Ta optužba na moj račun ne služi ničemu osim dnevnopolitičkoj upotrebi, odnosno zloupotrebi.
• Spominje se da ste bili komesar u XI. dalmatinskoj brigadi.
- Ma kakav komesar brigade! Bila sam komesar u četi veze u XI. dalmatinskoj brigadi! I da razjasnim, nisam bila oficir za vezu, kako neki svjesno ili nesvjeno iskrivljuju stvarnost. Bila sam u četi veze. Dakle, vezist. Imala sam čin poručnika. Bilo nas je tridesetak. Rastezali smo žicu za telefone i imali kurire. Bili smo vezani uz štab II. bataljuna. Eto, tu sam ja bila komesar, a osim toga, tada sam imala 21 godinu.
Nisam sudjelovala ni u odlučivanju ni u izvršavanju operacija o kojima govori Simo Dubajić. Bila sam daleko od takvih stvari. Koliko sam bila važna, pokazuje i ovaj detalj - u monografiji XI. dalmatinske brigade koja je izašla još sredinom osamdesetih, kada sam još, da tako kažem, "bila na vlasti", objavljena je fotografija nekoliko partizana iz moje čete. Svi su bili potpisani osim mene! Ispod moje slike piše - "nepoznata partizanka". Eto, toliko o mojoj važnosti tih dana.
• Gdje ste bili tih spornih dana u svibnju 1945., nakon službene kapitulacije nacističke Njemačke, kada su se dogodili partizanski zločini?
- Počet ću ispočetka. Živjela sam u Splitu. Čim je počeo rat, angažirala sam se u otporu talijanskom okupatoru. Bila sam skojevka. Bila sam srednjoškolka kad smo 1941. godine pred splitskim HNK demonstrirali smo protiv svjedodžbi na talijanskom jeziku. I danas na zgradi splitskog HNK stoji spomen-ploča u povodu tog događaja. U partizane smo sestra i ja otišle nakon kapitulacije Italije 1943. godine i prvog oslobođenja Splita.
No, Nijemci su ubrzo ponovno zauzeli grad, a ja sam sa svojom jedinicom prebačena na Vis, gdje sam se uključila u XI. brigadu s kojom sam ostala do kraja rata. Komandant bataljuna je bio Antunović. No, razboljela sam se i neko sam vrijeme bila u bolnici u Bariju. Zatim sam se vratila u brigadu s kojom sam prošla mnoga bojišta, od Metkovića, Širokog Brijega, Mostara, Knina, a zatim Rijeke i Trsta.
• Ušli ste u Trst?
- Da. U travnju i svibnju vodile su se velike i teške borbe za Rijeku. No, tada je stigla naredba da se prebacimo u Trst. Vozili su nas kamionima, što je pojačavalo dojam važnosti jer smo do tada išli samo pješice. Brigada je prebačena kao pojačanje. Naime, saveznici su se približavali Trstu i to je bilo veoma važno. Trebali smo prije njih ući u Trst. U Bazovicama, slovenskom selu nadomak Trstu, dočekivali su nas cvijećem i klicanjem. No, u Trstu je bila drugačija, kaotična situacija.
S nekih su prozora na nas bacali cvijeće, a s drugih bombe, metke i granate. Jedna je granata eksplodirala u neposrednoj blizini džipa u kojem sam bila. Nakon što je Trst oslobođen, odmah su nas prebacili dalje, preko Vršiča u Kranjsku goru. Bio je svibanj, a na Vršiču je bilo snijega. Upravo je tih dana rat službeno završio. U Podsdamu je potpisana kapitulacija nacističke Njemačke, ali su se još vodile povremene borbe uz austrijsku granicu. Nijemci su se još povlačili prema Austriji i brigada je to trebala zaustaviti. Željeli smo uzeti oružje i zarobiti Nijemce.
• Smatrate li Bleiburg zločinom?
- Da, to sam vam već rekla. Zločin je zločin. No, ne želim napamet govoriti. Bleiburg treba istražiti i utvrditi što se doista zbilo dok još ima živih svjedoka. Ne znam koliko je ljudi ondje stradalo, ali ako je i jedan čovjek bio ubijen bez suđenja, onako kako se govori da su ljudi ondje bili likvidirani, to je za svaku osudu. Žao mi je što pravih, objektivnih i kompetentnih znanstvenih radova o Bleiburgu još nema. Dalmatinske brigade nisu bile na Bleiburgu. To kaže i general Dušan Korać, komesar 26. divizije, ali i Milan Basta koji je o tome napisao i knjigu.
Jedanput sam razgovarala s Vladimirom Bakarićem o tome. Pitala sam ga otvoreno što je on tada znao o tome. Rekao mi je, a nema razloga da mu ne vjerujem, da o tome tada ništa nije znao. Bakarić je bio potpuno izvan toga. No, nema zemlje koja se nije obračunala sa svojim kvislinzima i na ružan način, od Norveške do Francuske, pa je tako bilo i kod nas. Možda se to radilo brutalnije, na naš balkanski način.
Partijski sekretar skupštine opčine Trešnjevka 1963-65
Gradski sekretar za kulturu 1965 -67
predsjednica Skupštine 1967 -71
predsejednica CK SKH 1971 -82
predsjednica SIV-a ( premjerka Jugoslavije) 1982-86
| Milka Planinc:
|
- Nažalost, nisam takav da mogu govoriti o konkretnom slučaju. Nisam bila ondje, nisam takvo što vidjela. Pripovijedam vam o onome što sam vidjela i gdje sam tada bila.
• Je li moguće da je postojala naredba, čak i Titova, za te nelegalne likvidacije?
- To stvarno ne znam, ali dopustite da u to posumnjam. Mislim da Tito u to nije bio umiješan.
• Baca li Bleiburg sjenu na partizanski rat, odnosno diskreditira li NOB?
- Ne, iako se to nije smjelo dogoditi. Sjena je bačena, ali mislim da ne diskreditira svu onu veliku, epohalnu borbu koju smo vodili. I drugo, to nije bilo planirano. No, zapitajmo se diskreditira li bombardiranje Dresdena englesku pobjedu i sudjelovanje u ratu? Mislim da ipak ne. Bilo je partizana koji su počinili zločine, ali partizanski pokret nije zato bio zločinački, nego oslobodilački, kao i Domovinski rat.
• Bleiburg je u vrijeme socijalizma bio itekako zabranjena tema.
- Da, slažem se, i to je bila pogreška. No, kako bi se znalo sve što se događalo u Domovinskom ratu i u nesretim ratovima u Hrvatskoj i BiH da nema Haaga? No, ni tada to nije bilo potpuno zataškavano.
Naravno, ružne se stvari nisu rado spominjale. Mnoga su se istraživanja radila i u Institutu za radnički pokret koji je vodio Franjo Tuđman. Postojala je i posebna komisija pri CK SKH koja je proučavala NOB, ali osobno se nikada nisam bavila time. Možda bi bilo dobro da se prouči to što je rađeno i do kakvih su zaključaka istraživači došli. Nije tu upitan samo Bleiburg, nego i kolektivizacija i IB i slučaj Hebrang...
• Zašto mislite da Simo Dubajić optužuje baš vas?
- Za tog sam čovjeka prvi put čula negdje šezdesetih, kada su bili neki problemi na Jadran filmu gdje je tada radio. U ratu nikada o njemu nisam čula, a sumnjam da je i on tada znao za mene. Mislim da je mene "izabrao" samo zbog imena i dužnosti koje sam obnašala, a načuo je da sam krajem rata bila na tom "spornom" području, iako na Kočevskom rogu nikada nisam bila.
Osim toga, još je Dušan Korać u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 1990. rekao da mu je ispod časti govoriti o Simi Dubajiću jer je on jedno obično ništa! Milka Planinc je Dubajiću, rekao je tada Korać, bila potrebna kao poratni političar. I to je tako. Slažem se.
• Jeste li tada ondje viđali zarobljene ustaše?
- Naravno da ih je bilo, kao i četnika, čerkeza, ljotićevaca, i tko zna koga sve ne. Ne znam zašto se sada cijeli taj rat od 1941. do 1945. u Hrvatskoj želi svesti na to da partizani napadaju, a ustaše se brane. Kao da ničega drugog nije bilo, kao da smo mi napadali hrvatsku državu, a ustaše su je branili. Ustaše sam uvijek viđala uz bok Nijemcima, koji su bili okupatori. Mi smo se borili za Hrvatsku. Maštali smo o boljem, pravednijem i socijalnijem svijetu u zajednici s drugima. Zar je to grijeh!? Nismo znali tada u što bi se to moglo, odosno u što se na kraju izrodilo.
• Smeta li vam što danas neki povjesničari govore kako nije bilo hrvatskih, nego samo jugoslavenskih partizana?
- To su gluposti. Ja sam Hrvatica i to nikada nisam skrivala. Dapače. Moj je otac, koji je iz Drniša, bio itekakav Hrvat. Završio je u zatvoru jer je opsovao kralja Aleksandra. U partizanima smo često pjevali i "Lijepu našu", "Još Hrvatska ni propala dok mi živimo" i mnoge druge hrvatske pjesme i budnice. I to ne po direktivi, nego spontano, osjećajno. Pogledajte slike koje pokazuju kako smo pokapali svoje borce u St. Jakobu - pod križem! Jesmo se borili za Hrvatsku, ali i Jugoslaviju, jer smo željeli, kako sam rekla, bolji svijet. Smeta mi kada se želi napraviti razdor između nas, boraca NOB-a, i branitelja iz Domovinskog rata.
Oba su rata bila oslobodilačka i antifašistička. I to je naša veličina. Kod nas se antifašizam povezuje isključivo s komunizmom da bi ga se diskreditiralo. Činjenica jest da su komunisti poveli taj oslobodilački rat. Oni su ga organizirali i vodili. No, među partizanima je bilo mnogo onih koji nisu bili komunisti, ali su se borili protiv okupatora i za bolje sutra. Ni ja nisam znala ništa o komunizmu, osim da se borim za to da svi ljudi budu ravnopravni i zadovoljni. Lako se može provjeriti da je Split dao više partizana i dragovoljaca nego što bi uspjelo bilo kojoj mobilizaciji. Zašto se ne želi priznati da je Tito, odnosno mi partizani, vratio Istru, otoke i Dalmaciju Hrvatskoj?
Borila sam se za Hrvatsku. Kakva bi ta Hrvatska bila da nije bilo partizana? Hrvatska je bila zaostala zemlja. Čitajte Bićanića da vidite kakva je bila Hrvatska prije rata. Imali smo ambiciju napraviti od Hrvatske razvijenu zemlju. Često mi je jedan prijatelj govorio da je komunizam nešto primaljivo na horizontu, ali što mu se više približavaš, sve je dalje. Iako je Titov socijalizam bio, naravno, pun mana, on se ipak ne može onako lakonski, kako se sada radi, poistovjećivati sa svim ostalim socijalizmima.
Jugoslavenski, sovjetski, kineski, kubanski, kampučijski socijalizmi su svi različiti. Ne možete sada zajedno zbrojiti sve žrtve Staljina, Maoa, Pol Pota i reći eto, i mi smo bili komunistička zemlja pa je to sve isto. Osim toga, i komunisti u Jugoslaviji su se razlikovali. Mi u Hrvatskoj bili smo drugačiji od onih u Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji. Nije to sve tako jednostavno.
• Je li vam žao što se Jugoslavija raspala?
- U jednu ruku jest jer je to bila dobra ideja, ali nije mi žao kada vidim što se dogodilo. Ustav iz 1974. godine radili smo razmišljajući i svjesno i podsvjesno o tome da tu državu treba pripremati za rasap, ali ne onakav krvavi koji je slijedio. Znam što govorim jer sam ja pisala mnoge amandmane i prijedloge za taj Ustav, vodeći računa upravo o tome.
- Tada nisam imala pojma što se ondje dogodilo. Moja brigada ondje nije bila. Moji su, a tada tamo nisam bila, pohvatali negdje kod Jesenica ili tako nešto, skupinu ustaških ministara, među njima i Milu Budaka. Ali njemu je bilo suđeno u Zagrebu.
Osobno nisam vidjela ništa što biste vi htjeli da vam kažem. No, prihvaćam da je bilo svega. Osvete. Nekontroliranih izljeva oholosti i sličnoga. No, bilo je i borbi. Mnogi su se i pojedinačno željeli probiti da ne padnu u zarobljeništvo partizana. Kada nakon toliko godina patnji vidite poraženog neprijatelja pod nogama, nekome tko je izgubio nekog svoga teško se kadšto bilo suzdržati. Daleko od toga da opravdavam takvo ponašanje, ali treba shvatiti to vrijeme. Sagledajmo i kontekst i okolnosti u kojima se to događalo. Znam mnoge borce koji su bili u partizanima od 1941. pa su poginuli tih dana. No ponavljam, sve to treba istražiti i vinovnike osuditi.
• Doista ništa o tome niste znali?
- Bili su to zadnji dani rata. Pojedinačne su se borbe vodile svuda oko nas. Već se razmišljalo o odlasku kući. Bio je to veliki metež. Niste mogli znati sve što se događa. Ja sam i o Jasenovcu i o mnogim drugim stvarima doznala tek poslije.
O Jasenovcu tada ništa nisam znala, niti sam išta čula o njemu! Drugo, ja sam sa svojom brigadom već u svibnju 1945. godine bila prebačena u Tetovo i Skoplje u II. tenkovsku diviziju, gdje sam bila sve do 1947. kada sam se demobilizirala i došla u Zagreb.
• Jeste li poslije, tijekom obnašanja dužnosti, doznali nešto o Bleiburgu i Kočevskom rogu?
- Malo, gotovo ništa. Bilo je kolega, poput Jože Vrhovca, koji su stalno "rovali" po arhivima i to ih je zanimalo. Ja se time nisam bavila.
Nisam ni znala što je bilo ondje. Tek sam poslije, osamdesetih, kada se otvorenije o tome počelo govorilo, čitala neke memoare, a i u Startu je izlazio feljton o tome.
Ne opravdavam ništa, ali treba shvatiti to vrijeme• Što mislite o Bleiburgu, odnosno onome što simbolizira? |
Vlado Vurušić