A što ako ona misli da je u Gardalandu, da joj je netko kupio kartu s brzim prolaskom kroz redove i sada može ostvariti svaku svoju želju? Može biti...može biti, ako hoće, vozačica kombajna. Možda postavljati pločice, maljati zidove, može si postrojavati vojne jedinice, može, ako hoće, voziti i brodove. Naravno, to svatko može. Nije riječ o podvizima Supermana ni Wonder Woman, to svaki dan rade obični ljudi od krvi i mesa, žive tu pokraj nas i nemaju posebnih vanjskih obilježja. Ali, ipak, njoj to predstavlja neko uzbuđenje, izaziva poriv da se pokaže svijetu baš u kombinaciji s poslom za koji je plaćena - biti predsjednicom Hrvatske. To bi trebao biti ozbiljan i odgovoran posao, osobito kada smo u osjetljivom trenutku da se stalno dijelimo s potrebom okrivljavanja onih drugih. S obzirom na to da je predsjednica pozivala na zajedništvo, izgledalo je da i ona to razumije. No, bio je to privid.
Stiglo je njenih pet minuta, došao je onaj trenutak koji je Kolinda Grabar Kitarović mogla sanjati kao djevojčica koja se trošnim stepenicama svakoga dana uspinje do svog doma. To je predsjednici bila prva uspomena i tu je napravila životnu filozofiju jer, kako je opisala, uspomena na te stepenice obilježit će cijeli život, pun izazova, uspona, a ponekad i posrtanja, ali neprestanog uspinjanja. Svaki je pad novi uspon, nova stepenica - napisala je. Sjećamo se njene biografije, priče o djevojčici koja je odrastala u skromnim uvjetima, plašila se poskoka, igrala na livadama... “Bila sam dijete prirode. Vješto se penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice, uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra”, napisala je u svojoj prvoj biografiji kao predsjednica Hrvatske.
Sada je na vrhu, popela se na najvišu stepenicu i sada joj je sve dopušteno, može učiniti što želi i svi će se rastrčati da joj ispune želje. Maknula je bistu Josipa Broza Tita kojeg prezire, a onda se, jer je to bilo korisno, pohvalila partizanskim pokretom otpora i obiteljskim antifašizmom. Promijenila je tepih u svom uredu samo zato jer je to poželjela. Napravila je svoj kartonski lik kako bi bila popularnija, smislila si putovanja kojima se približava ljudima koji su je izabrali, obećava im da ih sluša i da će učiniti sve što može kako bi im pomogla. Ne pomaže im. Ne može, nije u njenoj funkciji, nema nikakvu realnu moć pomoći ljudima u problemima, ali joj to ne smeta da putuje Hrvatskom i osmjehuje se građanima. I pritom se zabavlja, kao Alisa 21. stoljeća.
Ne, predsjednica nije upravljala trajektom. Samo se slikala i držala ruke na komandama, a brod je bio na autopilotu - demantirala je Jadrolinija da je predsjednica stvarno mrdala kormilom lijevo-desno i nišanila pramcem kako pogoditi željeni put. Jadrolinija je to napravila kako bi spasila predsjednicu od prozivki da se neki dan igrala životima putnika na brodu i da je upravljala bez vozačke i dopuštenja, što bi je inače moglo koštati novca i kaznenog progona. Nitko, istina, ne zna kako bi opravdao taj neobjašnjivi poriv da upravlja grdosijom od broda, kako to učiniti pred svima i čemu to služi kada se ne može ni ispričati kao štos ili zanimljivo iskustvo - vozila sam trajekt. Ne, to je baš ona blesasta situacija u kojoj se uzme malo dijete u krilo i ponudi mu se da okreće volan dok je automobil u pokretu. Nikakva korist od takvog poteza, nikakvo opravdanje zašto je predsjednici bilo bolje da se slikala kao da upravlja brodom umjesto da samo razgovara s posadom i drži ruke na svom tijelu. Zar stvarno ne razumije da se to jednostavno ne radi - da to nikako nije u skladu s onime što je pričala u svom predavanju na vatikanskom sveučilištu. Tamo se, naime, i nakon iskustva u NATO savezu žalila da je i danas ženama teško i da žena mora odigrati tri uloge - ponašati se kao dama, izgledati kao djevojčica i raditi kao konj. Tko zna, možda postoji nešto o njenom poslu u NATO savezu o čemu ne znamo, a vrlo je važno?
Već je tada, nakon predavanja, bilo jasno da nije baš osoba koja može odvesti Hrvatsku u bilo kakvu budućnost koja uključuje moderan život, jer razmišlja u stereotipima, govori u frazama i ignorira stvarnost, ali uz gomilu savjetnika je imala priliku makar prikriti nedostatke. U stvari je Jadrolinija demantijem onoga što se vidi rekla kako izgleda stvarnost predsjednice. Ona vjeruje da upravlja sudbinama, ali se realno bavi banalnostima i zabavom dok je sve već namješteno na autopilotu.
Predsjednica se može mirno slikati za fotoalbum. I to je u stvari formula kako biti sretna (predsjednica) u društvu na rubu živčanog sloma. Jer, realno, predsjednica je jedina sretna žena u ovoj zemlji, kao da sve što radi, radi kako bi zadovoljila svoje želje. Još nedostaje samo da pljesne ručicama i zapjeva onu pjesmicu “kad si sretan...”