- Dušooo... ljubavi moja, što radiš tako dugo u kupaonici? – tepam mužu ne bih li ga namamila u dnevni boravak.
- Evo cijedim robu koja ne smije na jaku centrifugu, nakon što sam dio i odvadio da mašini bude lakše sušit, znaš kako je rekao serviser, da smo je preopteretili! – stenjući mi odgovara nadvijen nad kadom.
- Prao si robu? Ne mogu vjerovat. Ja sam jutros zavrtila posteljinu, a znaš da je serviser rekao da je ne bismo smjeli tjerat da radi dva puta dnevno – zvučim ljutito, a zapravo se tresem od straha za Candycu, novu novcatu veš mašinu.
- Ajde, ajde, rekao je serviser, da ako baš moramo prati dva puta u jednom danu da joj damo sat dva pauze, što sam i napravio. Stavio sam minimalno praška – grinta moj muž i pravda se, dok se ja uz popdnevnu kavu prisjećam dana kada je nakon dva mjeseca rada moja jedina, moja predivna Candy perilica sušilica jednstavno crkla.
Taj potez ju je lansirao u najskuplje perilice sušilice pod zagrebačkim suncem uzmemo li u obzir omjer cijene i kvalitete jer koštala je nešto više od pet tisuća kuna, a njezin popravak je stajao oko dvije i pol tisuće. Jamstvo? Iz Candyja rekli: Nula bodova!!! Ne priznajemo! Kaže njihova reklama: «Candy zna kako» ... «Zajebat ljude», dodajem tužno.
Dakle, onako je pošteno crkla u sredini pranja na 90 stupnjeva. Robu koja je ostala zaglavljena unutra morala sam vaditi rukom umotanom u ručnik i ipak me sve peklo.
Bio je petak. Zvala sam ovlašteni servis Platnjak, nakon što je muž najdraži vijećao nad Candycom pola sata i zaključio da je sasvim nemoćan. To vam je jedna od onih veš mašina koje su pametne. Ima tisuću senzora. Sva svijetli kad se upali. Važe robu u bubnju, kažu da prilagodi sama količinu praška težini robe, uglavnom, neprejebiva je! Tako sam vjerovala!
Serviser je naredio da ništa ne diram i došao u roku od nekoliko sati. – Imate 17 grešaka – ustvrdio je ozbiljno nakon što je na moju Candycu spojio neku elektronsku napravu koja je sve veselo očitala.
Diagnoza? Loša. Oporavak? Moguć, ali skup. Da skratim dugu priču, serviser mi je rekao da sam uništila mašinu. Kako? Sa previše praška i prekomjernim pranjem! I da mi Candy neće priznati jamstvo.
Što se dogodilo mašini? Curila joj je voda, prema stručnom objašnjenju, jer je prašak previše pjenio u bubnju. Ta je voda zalijevala elektronsku kontrolnu ploču i motor mašine, pa su tako zaliveni oboje crkli.
Znate kako ono u crtićima likovima ispadaju očne jabučice i drže se na federima?
E, tako su skakale moje očne jabučice, a poskoče i sada svaki put kad se sjetim tog dana.
- Dakle- rekoh, imam strašno pametnu veš mašinu koja ima stotine indikatora, samo nema onaj koji kaže «Curi mi voda, neću radit!»?
Serviser me blijedo gleda. Ja i dalje ne razumijem kako je moguće da je uopće proizvedena veš mašina kojoj je elektronička kontrolna ploča postavljena tako da na nju može curiti voda ako procuri.
Uglavnom, platim ja taj popravak boreći se sa knedlama u grlu dok mi serviser govori da Candy nikada ne priznaje jamstvo za takav kvar.
- Jedan je vlasnik Candyce koja se isto ovako pokvarila nas prijavio gospodarskoj inspekciji, znate, ali nije imao koristi od toga – kaže mi serviser.
- Neću ja vas prijavljivati gospodarskoj inspekciji, nego ću napisati blog o ovoj ljepoti ne priznaju li mi jamstvo – procijedih kroz zube tada, pozdravljajući se sa dvije i pol tisuće kuna unaprijed.
Mjesec dana kasnije komedija se nastavlja. Ustrajnost nam je obiteljska vrlina koju smo primjenili i na Candy, ozbiljno zatraživši od servisa da spomenutoj kompaniji unatoč beznadežnosti pošalju zahtjev za priznavanjem jamstva.
U Candy Hoover Zagrebu radi gospodin Dražen. Čovjek bi pomislio da će Dražen i Dragana vrlo drago razgovarati. No, nakon što je gospodin Dražen Draganinom suprugu rekao «Znam što vam se dogodilo, prali ste zavjese, zato vam je mašina procurila» Dragani je sva dragost iz misli nestala.
- Nemamo zavjese u kući – ponovio je moj suprug nekoliko puta. To ipak nije spriječilo Dražena da još jednom na kraju razgovora u kojem odbija priznati jamstvo napomene da će sve biti u redu ne budemo li prali zavjese. Također je napomenuo taj fini gospodin Dražen da pratimo stanje perilice, pa da se javimo ako se opet pokvari!?
Razgovor s Draženom vam izgleda kao lupanje glavom o zid. I to onaj sa grubom fasadom. Ništa ne pomaže. Zdrav razum posebice.
- Gledajte, na uputstvima za veš mašinu ne piše da se određeni prašak ne smije koristiti, ne piše da se ne smije prati češće od jednom dnevno – rekoh Draženu, a on će meni: - A zar bi mi litanije trebali napisati?.
Stvarno ne bi, gospodine Dražene. Evo, molim vas, oprostite! Svatko normalan bi trebao znati da se prašak namjenjen za strojno pranje ne stavlja u mašinu do razine na kojoj piše «max», a ni zavjese se u njoj ne bi smjele prati.
Uz ustrajnost kao vrlinu, cjepidlačenje mi je mana, pa sam tražila pisano očitovanje o odbijanju priznavanja jamstva. – Da vas mogu tužit! – rekoh. Kaže Dražen da ću dobit za sedam do deset dana. Rekao mi je da sam bahata. A ja njemu da će završit na blogu vrlo posjećenog portala. A on meni da će me tužit poslodavcu za nepristojno ponašanje. Tako smo se na kraju častili riječima, dok je gospodin Dražen korporativno odgovorno u tajnosti držao imena svojih šefova. Htjedoh se naime njima požaliti.
Ali to vam nema smisla. Kida živce. Kao kupac njihova proizvoda osjetila sam se nevažno. Poput mrava na kojeg je naletio mrzitelj mrava.
Ne isplati se lupati glavom o taj zid. Ja nikad više neću kupiti ništa od Candyja, a tko se odluči na to, neka me potraži na Facebooku za dodatna uputstva za korištenje.
U pravilu, mazite po bubnju jednom dnevno.