KOMENTAR JUTARNJEG

Molim Vas, prekinite više s porezima! Uzaludno je!

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 28.04.2014. u 08:00

Goran Mehkek/CROPIX

Promocija zemlje kao investicijske destinacije je potreban korak, ali on dolazi tek nakon što se smanji porezna presija, a ne poveća

Nacionalni program reformi pokazuje da Vlada iz dosadašnjih iskustava vođenja fiskalne politike nije izvukla nikakve pouke. Nakon brojnih kritika upućenih konsolidaciji s prihodovne strane, kao i konkretnih prijedloga mjera koje bi trebalo provesti, posebice iz poslovne zajednice i ekonomske znanosti, Vlada i dalje uporno gura istu politiku nadajući se da će iduća godina biti ta u kojoj će se gospodarstvo sâmo oporaviti i početi rasti. I tako već tri proračuna. Kumulira se cijeli niz promašenih Vladinih ideja i mjera. Prvo je stopa zdravstvenog doprinosa dignuta sa 13 na 15 posto, što je podiglo troškove poslodavcima, potom se pokušalo eksperimentirati s ukidanjem drugog mirovinskog stupa, od čega se zasad odustalo pod pritiskom Europske komisije, da bi se na koncu promovirala ideja poreza na kamate na štednju, kao možda i najbesmislenija ideja koju je Vlada predložila. Dva su razloga tome: prvi je da se time destimulira štednja, što će izazvati daljnji pad investiranja i kreditiranja (jer bez štednje nema investicija), a s druge strane ljudi neće vaditi novac iz banaka da ga troše ili investiraju već će ga spremati “u čarape” ili ga iznositi u inozemna utočišta. Drugi razlog je činjenica da se tim porezom planira prikupiti samo 300 milijuna kuna, odnosno zatvoriti tek mali dio ukupnog deficita za iduću godinu (koji trenutno iznosi 14 milijardi kuna). Postiže se najgori mogući efekt za štednju u trenutku velikog nepovjerenja i neizvjesnosti u ekonomiji, a neće se skupiti gotovo ništa za zatvaranje deficita. Teret konsolidacije opet snose građani i poduzetnici od kojih se očekuje povećanje potrošnje i investicija. Pitanje je samo otkud u uvjetima Vladina destimuliranja rasta.

Nacionalni program reformi ponovno aktualizira priču o privlačenju investicija, ali i dalje na potpuno pogrešan način. Uvodi se “povjerenik za investicije” koji bi trebao biti investitorima na raspolaganju “24 sata dnevno”. Kao da nam nedostaje državne birokracije. Bilo bi zanimljivo vidjeti koje su kvalifikacije potrebne da osoba postane povjerenik za investicije. Možda karijera u javnoj upravi? Ako je doista potrebna osoba da se 24 sata dnevno bori s domaćom birokracijom umjesto samih investitora, onda je sasvim jasno u čemu je problem.

Ostali “radikalni potezi” uključuju poticaje za zapošljavanje od 5000 eura po zaposlenome, donošenje famozne Strategije o poticanju investicija, o čemu Vlada priča od prvog dana dolaska na vlast, plus plan privlačenja investicija u izvozno orijentirane sektore, koji dobro zvuči laicima, ali njegovi efekti za povećanje izvoza bit će otprilike jednaki kao i oni hrvatske izvozne ofenzive - nikakvi. Prijedlog je i jačanje promocije Hrvatske kao investicijske destinacije.

Oglasi će se objavljivati u The Economistu, omiljenom časopisu premijera koji, prema svemu sudeći, čita parcijalno, jer da ga doista prati, zasigurno ne bi provodio ovakvu konsolidaciju proračuna i poslušao bi barem neke od kritika.

U Vladi se jedino osvrću na kritike upućene iz oporbe, a potpuno ignoriraju struku. Zato su im polemike politizirane, a potezi besmisleni. Zanimljivo je da hrvatska Vlada, za razliku od uspješnih zemalja, nema povjerenja u ekonomsku znanost i njena istraživanja, ističući da je makroekonomski menadžment stvar politike, a ne eksperata. Trebali bi se raspitati koji stručnjaci i timovi stoje uz uspješne vlade zapadnih zemalja u vođenju ekonomske politike.

Promocija zemlje kao investicijske destinacije je potreban korak, ali on dolazi tek nakon što se porezna presija smanji, a ne poveća i tek nakon što se ukloni cijeli niz regulacija i prepreka koje guše poduzetnike i koje brojni domaći ekonomisti konstantno ističu: racionalizacija neefikasne javne uprave, ukidanje parafiskalnih nameta, smanjenje porezne neizvjesnosti, decentralizacija, pročišćavanje i pojednostavljenje brojnih zastarjelih zakona, reforma pravosuđa itd. Takvi potezi pokreću investicijsku aktivnost, a posljedično i zapošljavanje. Smanjenje troška najbolji je mogući poticaj za poduzeća. Sve ostalo je stvaranje ovisnih i politički odabranih pobjednika.

Iracionalna je ustrajnost Vlade na davanju prednosti tzv. strateškim investicijama, odnosno favoriziranju određenih kompanija naspram drugih. Investicija je najvažnija samom ulagaču, a ne preferencijama Vlade i stoga država treba stvarati okvir za privlačenje investitora bez protežiranja, uz jednake uvjete za sve.

Omogućavanje jednom investitoru da pod lakšim uvjetima uđe i posluje na tržištu je porazna i kratkoročno usmjerena strategija, koja ionako ne daje rezultate. Ista pravila moraju vrijediti i za domaće i za strane investitore - ako je stranom strateškom investitoru omogućeno da dobije sve potrebne dozvole za pokretanje investicije za npr. mjesec dana, onda iste uvjete mora imati i domaći start-up poduzetnik.

Uostalom, strani investitori donosit će odluke o ulaganju u neku zemlju tek kad vide znakove oporavka domaće ekonomske aktivnosti. Tko bi htio investirati u zemlju koja je šestu godinu zaredom u depresiji, gdje potrošnja pada, gdje su porezi visoki i stalno se najavljuju novi, gdje je korupcija dio poslovanja javne uprave, gdje je pravni sustav kronično neučinkovit i gdje je zaštita vjerovnika nikakva?

* Autor predaje političku ekonomiju i osnove ekonomije na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, magistrirao je na London School of Economics and Political Science

Izdvajamo