Sloboda, to je već u bajkama i narodnim pričama jasno, ne postoji zbog onih koji su u pravu, nego zbog onih koji uvijek griješe. Sloboda je pravo na grešku. Demokracija, čini se da je tako, ne postoji zbog obrazovanih, staloženih, pametnih i dobrih. Demokracija je važna, i bez nje neće ići, zbog neciviliziranih, mahnitih, glupih i zlih.
Možda upravo takvi i predstavljaju većinu, a možda i ne, ali zbog njih treba postojati mogućnost izbora, i zbog njih oni drugi i drukčiji vazda strepe tko će biti izabran. Primjerice, da nema demokracije, ne bismo ni znali kako većinu Švicaraca, tojest onih koji u Švicarskoj izlaze na izbore, čine opasni, prljavi rasisti, kojima su važni samo njihovi novci, te je i ona zastava koja visi na švicarskoj ambasadi u Zagrebu doista prezira vrijedna, jer su pod tom zastavom zabranjeni minareti, kao što su u nacističkoj Njemačkoj bile zabranjene sinagoge. Čak su i argumenti zabrane neobično slični. Ali da u Švicarskoj nema demokracije, kao što je nema u Saudijskoj Arabiji, Siriji, Jemenu, Iraku ili Afganistanu, gdje se o crkvenim tornjevima ne može ni glasati, a ponegdje su i zabranjene sve vjere osim one jedine - prave i ispravne, tada bi se moglo samo reći da su u Švicarskoj rasisti svi, i da su svi do jednoga u pravu. Samo u demokraciji i u slobodi postoje oni koji nisu u pravu.
Za nekoliko su dana predsjednički izbori. Za koga ćete glasati? Kažete da ne odgovarate na takva pitanja, jer ona zadiru u vašu privatnost. U pravu ste: pitanje za koga ćete glasati jednako je pitanju za koga navijate u nogometu.
To je vaša privatna stvar, ali ipak ćete odgovoriti na to bezazleno pitanje. I to čak s nekom vrstom ponosa. Razgovor o nogometnom navijaštvu ulazi, dakle, u prostor vaše javne slobode, dok razgovor o tome tko bi bio predsjednik po vašem ukusu, barem od ovih koji su se ponudili, onaj je dio vaše privatnosti kojega se sramite ili ga smatrate duboko intimnim. Kao da vas je netko pitao brijete li stidne dlačice.
Pisci, novinari, javne osobe raznih vrsta, također ne govore za koga će glasati. Osim u slučajevima kada su bili sigurni tko će pobijediti, pa da se pobjedniku na vrijeme prišmajhlaju. O svojim afinitetima do sada su najotvorenije svjedočile estradne zvijezde, kada bi pjevale svojim političkim kandidatima. Neki su to učinili ne skrivajući svoja uvjerenja, poput Parnoga valjka ili Majki, kada su pjevali za Ivicu Račana, dok bi se drugi femkali i govorili da pjevaju za onoga koji plati. Što je također u redu, pogotovu u zemljama u kojima je prostitucija legalna. Nastup za novce, bilo da se radi o vaginalnom i inom seksu ili o estradno-političkom snošaju, uvijek je prostitucija.
Novinari vam ne žele reći za koga će glasati, jer na takav način, navodno, čuvaju svoju objektivnost. Novine se, pak, u nas ne žele opredjeljivati, premda se na Zapadu slobodno i redovito opredjeljuju, jer se vrlo često bave prostitucijom, a malo je nezgodno prodavati prostituciju kao uvjerenje. Eto, samo zato je u nas stvoren tabu oko glasačkog opredjeljivanja.
Pa onda i obični građani misle kako bi im se moglo nešto ružno dogoditi, misle kako bi im neka buduća politika mogla zamjeriti, ako priznaju za koga će glasati, pa ako još svoj glas daju onome za koga misle da će na kraju izgubiti. Premda nije izgubljen nijedan glas koji se daje iz uvjerenja.
Vaš glas uvijek je stvar vašega privatnog izbora. I dio vaše privatnosti. Ali o privatnosti je katkad korisno i ljekovito govoriti. Taj govor je, prije nego i sam čin glasanja, smisao slobode i demokracije. I to dok god se o tome može, ali i ne mora, govoriti. Nema slobode i demokracije ako se to ne smije, a naš javni bonton, eto, kazuje nam, da ne bi trebali reći za koga ćete u nedjelju glasati.
Ja ću glasati za Vesnu Pusić. Razlozi su više svjetonazorske, nego političke prirode. Osjećam bliskost sa svijetom iz kojega ona dolazi, vjerovao bih joj u književnim ili filmskim preporukama, imao bih što s njom razgovarati da se vozimo u istom kupeu u vlaku prema Ženevi ili Istanbulu, a njezine greške - recimo pravdanje HNS-ove osječke koalicije s Glavašem - zabole me nekako sasvim osobno, dok se prema greškama njezinih protukandidata odnosim više kao prema društveno-političkom fenomenu s kojim u emotivnom smislu nemam ništa.
Glasat ću za Vesnu Pusić, i bližnjima ću, ako me pitaju, kazati neka glasaju za nju. Ako me ne poslušaju, nećemo biti u svađi, nego u zdravoj polemici. O sudbini društva razgovarat ćemo kao o nogometu. Naravno, postoje i kandidati, jedva da ih je trojica, jedan ozbiljan i dvojica ridikula, za koje ne može glasati nitko s kime ću se sutra pozdravljati na ulici. Kao što se ne bih pozdravio ni s jednim Švicarcem koji je glasao protiv minareta.