Naše srpske duše nad Varivodama

Bila je rana jesen 1995, točnije 3. listopad, kada je riječki Novi list objavio da je u Varivodama blizu Kistanja na pravdi Boga pobijeno i masakrirano devetoro ljudi: Jovan Berić (60), Spiro Berić (60), Rajko Berić (69), Mara Berić (70), Mirko Pokrajac (85), Ljubo Dujo Dukić (75), Mara Dukić (70), Milka Berić (71) i Jovan Berić (75). Krivac je istoga časa bio poznat: tadašnji Hrvatski helsinški odbor, koji je zločin otkrio i predočio ga javnosti. Da nije bilo Ivana Zvonimira Čička i njegove ekipe, Hrvatska bi, vjerojatno zauvijek, bila oslobođena tereta, a zločin u Varivodama bi kroz smijeh i šalu voditelja televizijskoga dnevnika i emisije Otvoreno zauvijek bio tretiran kao izmišljotina srpske propagande, Save Štrbca i njegovog Veritasa.

Čim je ovo masovno ubojstvo razotkriveno, organi pravne države stupili su u akciju. Policija je blokirala sve prilaze Varivodama, uz objašnjenje da se na tom mjestu odvija redarstvena vježba, tako da u mjesto novinari nisu mogli ući, bilo što istražiti ili snimiti. Blokada je trajala više dana, taman onoliko koliko je, zlobnici bi primijetili, ubojicama i njihovim ovlaštenim suradnicima trebalo da i najmanji dokaz bude sakriven.

Nad žrtvama iz Varivoda nije provedena obdukcija. Njihova tijela posuta su krečom i bačena u masovnu grobnicu u Kninu. Nije bilo ni balističkoga vještačenja pronađene municije, tako da se može reći kako je istraga provedena vrlo temeljito - s ciljem da počinitelji zločina nikada ne budu pronađeni i kažnjeni.

Premda imamo razloga pretpostaviti kako ubojstvo preostalih stanovnika sela Varivode, koje se nalazi u dalmatinskoj Bukovici, blizu Kistanja, odvajkada naseljeno isključivo Srbima, a bilo je poznato po vrijednim etnomuzikološkim istraživanjima, nije naređeno s visokoga vojnog ili državnog mjesta, činjenica je, kao i u toliko drugih slučajeva, da je hrvatska vlast na svim razinama učinila sve da ubojice ostanu zaštićene. Zaštićenije nego što su nevini ljudi, bilo da su Hrvati, bilo da su Srbi, u Tuđmanovoj i posttuđmanovskoj Hrvatskoj ikada mogli biti.

No, Varivode su, što je posve razumljivo, postale mit, postale su međunarodno poznati amblem i simbol svih zločina koje su hrvatske vojne i redarstvene snage počinile nad Srbima u vrijeme Oluje i poslije nje. U pojedinim je prigodama, u različitim vremenima, i taj mit korišten da bi se u nekom Londonu, Parizu ili Bruxellesu reklo kako Hrvatskoj nije mjesto u društvu civiliziranih zemalja, u institucijama europskoga zajedništva i solidarnosti. Kad bi pritisak te vrste narastao, vlasti su znale učiniti ponešto što bi, makar jednokratno i nakratko, Zapad uvjerilo u suprotno.

Tako su, nakon godina, uhićena šestorica hrvatskih branitelja, koji su optuženi za masakr u Varivodama. Devet ih je mjeseci držalo u pritvoru, situacija se u međuvremenu malo popravila, međunarodni pritisci su oslabili, Hrvatska je usprkos svemu bila primljena u ovo ili u ono vijeće, pa su branitelji bili oslobođeni svih optužbi i pušteni na slobodu na kraju jednoga od brojnih zastrašujućih i sramotnih procesa našega pravosuđa. Mrtvi u Varivodama ostali su jednako mrtvi.

Njihovi sinovi i unuci tužili su hrvatsku državu, tražeći odštetu za svoje ubijene očeve, majke, djedove i bake. Ako je u Hrvatskoj bio rat, ako su postojale regularne vojne i policijske snage i ako je, recimo, na teritoriju koji je kontrolirala Vlada, pobijeno svih devet stanovnika jednoga sela, tada je država dužna, mislili su tužitelji, obeštetiti djecu onih koje nije zaštitila ili koji su u njezino ime likvidirani. No, hrvatski sud ismijao je sinove, kćeri i unuke žrtava iz Varivoda. Umjesto odštete, dosudio je da moraju platiti 58.000 kuna, u ime sudskih troškova. Istovremeno, sud ove države presudio je da se oslobođenim braniteljima ima isplatiti odšteta za ležanje u zatvoru. Nisu se mogli nagoditi samo oko njezine visine, branitelji su tražili po 680.000 kuna, država im nije dala, pa su je tužili sudu u Strasbourgu.

Jučer, 28. rujna, na dan zločina u Varivodama, HTV o tome nije rekao ništa. U Dnevniku i Otvorenom - ni riječi. Šuti i Jadranka Kosor, koja je negdje u to vrijeme, u ljeto i jesen 1995. imala svoju emisiju na radiju o prognanicima i njihovim problemima, pa kad bi joj se, greškom ili vođen očajem, javio neki Srbin, ona bi šutjela, onako s premijerske visine, ili bi mu objasnila da je zaslužio ono što mu se dogodilo. Na ulazu u Varivode mali je spomenik u obliku pravoslavnog krsta, toliko mali da se ne isplati dići ga u zrak ili sprejom napisati U i u to U upisati katolički križ. Duše djedova i baka lebde nad Varivodama. Štiteći ubojice s jeseni 1995, proglasili smo se ubojicama.

Izdvajamo