U ponedjeljak nakon srpskih izbora
Ivo Sanader održao je sastanak s ministrima članovima HDZ-a, na kojem je najavljen Akcijski plan za ubrzanje pregovora Hrvatske i EU.
Teletekst državne televizije tu je vijest objavio pod naslovom "Petom brzinom u EU". Drugi su mediji više pozornosti obratili činjenici da je premijer Sanader prvi put izravno optužio Sloveniju za blokadu pojedinih poglavlja u pregovorima Hrvatske i EU. Ovdje se prvo mora postaviti pitanje što znači Akcijski plan za dovođenje pregovora u "petu brzinu"? Naime, budući da je u Hrvatskoj na vlasti ista, Sanaderova Vlada, kao i prije dvije godine kada su pregovori otvoreni, zašto se sada donosi Akcijski plan za ubrzanje pregovora?
Želi li sadašnja Sanaderova Vlada reći da bivša Sanaderova Vlada nije učinila dovoljno da bi pregovori s EU tekli što je brže moguće? I zašto Sanader tek sada javno kaže da je Slovenija prije više od godinu dana blokirala pregovore? Zašto nas je naša Vlada sve donedavno uvjeravala da nam je
Janšina vlada saveznica u procesu pristupa EU? Naposljetku, i najvažnije, zašto je Hrvatska odustajala od ključnih reformi, ili zavlačila ključne reforme, prije svega reformu pravosuđa?
Da je Sanaderova Vlada tu bila efikasnija i odlučnija, danas ne bi trebala zavaravati javnost Akcijskim planom za nešto što je počelo prije više od dvije godine. Jedan od razloga za Sanaderovu neodlučnost u provedbi poteza potrebnih da bi ušli u EU jest njegova gotovo mistična vjera u načelo višeg političkog razloga. Sanader je, dakle, bio uvjeren da je Hrvatska dovoljno politički jaka, kao jamac stabilnosti na području bivše Jugoslavije, da u EU može ući i bez ispunjenja svih zadanih preduvjeta. Taj se rizik, koji se u nekim prijašnjim slučajevima bio isplatio, sada, nažalost, pokazuje neutemeljenim.
Bez obzira na pozitivne izjave o Srbiji iz Bruxellesa, Beograd nije ozbiljan kandidat za članstvo u EU |
Dakle, usprkos Tadićevoj pobjedi, na vlasti je i dalje tvrdi nacionalist, premijer Vojislav Koštunica, koji je i u jednoj jučerašnoj izjavi odbacio bilo kakve srpske ambicije prema brzom ulasku u EU. Stvarni srpski politički problem nije, dakle, predsjednik Republike, nego premijer Koštunica koji, očito, odražava masovno političko raspoloženje u toj zemlji. Posve je jasno da se Srbija ne može približiti Europskoj Uniji dok je ondje na vlasti politička struja koju reprezentiraju ljudi poput Koštunice. Srbija zasad nema temeljne političke ni "tehničke" preduvjete da se uopće govori o njenom skorom članstvu u EU. Utoliko je uistinu irelevantno raspravljati o tome da će Srbija dostići Hrvatsku, ili da bi bilo dobro da Srbija puše za vrat Hrvatskoj, kao što je to izjavio, uz već uobičajeni nedostatak kućnog odgoja, slovenski političar Jelko Kacin.
Besmisleno je i da se hrvatska javnost uzbuđuje zbog povoljnih bruxelleskih izjava prema Beogradu. Te su izjave prije svega u funkciji odvraćanja Srbije da postane prečvrst ruski saveznik. No, važnije od svega toga jest da se Hrvatska mora posvetiti, želimo li ući u Uniju, ispunjavanju potrebnih kriterija za članstvo u EU, a ne iskompleksiranom lamentiranju nad navodnom europskom sklonošću prema Srbiji.
Davor Butković