Naši problemi s EU nisu u vezi s izborima u Srbiji

U  ponedjeljak nakon srpskih izbora Ivo Sanader održao je sastanak s ministrima članovima HDZ-a, na kojem je najavljen Akcijski plan za ubrzanje pregovora Hrvatske i EU.



Teletekst državne televizije tu je vijest objavio pod naslovom "Petom brzinom u EU". Drugi su mediji više pozornosti obratili činjenici da je premijer Sanader prvi put izravno optužio Sloveniju za blokadu pojedinih poglavlja u pregovorima Hrvatske i EU. Ovdje se prvo mora postaviti pitanje što znači Akcijski plan za dovođenje pregovora u "petu brzinu"?  Naime, budući da je u Hrvatskoj na vlasti ista, Sanaderova Vlada, kao i prije dvije godine kada su pregovori otvoreni, zašto se sada donosi Akcijski plan za ubrzanje pregovora?

Želi li sadašnja Sanaderova Vlada reći da bivša Sanaderova Vlada nije učinila dovoljno da bi pregovori s EU tekli što je brže moguće? I zašto Sanader tek sada javno kaže da je Slovenija prije više od godinu dana blokirala pregovore? Zašto nas je naša Vlada sve donedavno uvjeravala da nam je  Janšina vlada saveznica u procesu pristupa EU? Naposljetku, i najvažnije, zašto je Hrvatska odustajala od ključnih reformi, ili zavlačila ključne reforme, prije svega reformu pravosuđa?



Da je Sanaderova Vlada tu bila efikasnija i odlučnija, danas ne bi trebala zavaravati javnost Akcijskim planom za nešto što je počelo prije više od dvije godine. Jedan od razloga za Sanaderovu neodlučnost u provedbi poteza potrebnih da bi ušli u EU jest njegova gotovo mistična vjera u načelo višeg političkog razloga. Sanader je, dakle, bio uvjeren da je Hrvatska dovoljno politički jaka, kao jamac stabilnosti na području bivše Jugoslavije, da u EU može ući i bez ispunjenja svih zadanih preduvjeta. Taj se rizik, koji se u nekim prijašnjim slučajevima bio isplatio, sada, nažalost, pokazuje neutemeljenim.

Bez obzira na pozitivne izjave o Srbiji iz Bruxellesa, Beograd nije ozbiljan kandidat za članstvo u EU

Posebno je zanimljivo da se načelo višeg političkoga razloga opet javlja u našoj javnosti, ali u povodu rezultata srpskih predsjedničkih izbora. Čini se kao da je pola Hrvatske odjednom uvjereno da će Srbija ući u EU po hitnom postupku, da će nas dostići, i da ćemo se svi mi osjećati prevareno i frustrirano zbog takvog, navodno neizbježnog ishoda. Sve su to, naravno, potpune besmislice. Iako, nedvojbeno, valja pozdraviti pobjedu Borisa Tadića na srpskim predsjedničkim izborima; iako Tadićeva pobjeda Srbiji otvara međunarodnu, a ne samo rusku perspektivu, o članstvu Srbije u EU preuranjeno je govoriti iz čitavog niza razloga. Prvo, Srbija još nije potpisala SSP, što je tehnički preduvjet za bilo koji idući korak približavanja Uniji.  Drugo, Srbija još nije počela razvijati cijelu mrežu institucija potrebnih za članstvo u EU. O prilagodbi zakonodavstva da ne govorimo. Treće, većina srpskih građana srpske nacionalnosti glasovala je za Tomislava Nikolića, a ne za Borisa Tadića, koji je pobijedio zahvaljujući glasovima nacionalnih manjina. To znači da većina Srba, nažalost, i dalje odbija proeuropsku opciju. Četvrto, srpki politički sustav nije predsjedničlki, nego parlamentarni.



Dakle, usprkos Tadićevoj pobjedi, na vlasti je i dalje tvrdi nacionalist, premijer Vojislav Koštunica, koji je i u jednoj jučerašnoj izjavi odbacio bilo kakve srpske ambicije prema brzom ulasku u EU. Stvarni srpski politički problem nije, dakle, predsjednik Republike, nego premijer Koštunica koji, očito, odražava masovno političko raspoloženje u toj zemlji. Posve je jasno da se Srbija ne može približiti Europskoj Uniji dok je ondje na vlasti politička struja koju reprezentiraju ljudi poput  Koštunice. Srbija zasad nema temeljne političke ni "tehničke" preduvjete da se uopće govori o njenom skorom  članstvu  u EU.  Utoliko je uistinu irelevantno raspravljati o tome da će Srbija dostići Hrvatsku, ili da bi bilo dobro da Srbija puše za vrat Hrvatskoj, kao što je to izjavio, uz već uobičajeni nedostatak kućnog odgoja, slovenski političar Jelko Kacin.



Besmisleno je i da se hrvatska javnost uzbuđuje zbog povoljnih bruxelleskih izjava prema Beogradu. Te su izjave prije svega u funkciji odvraćanja Srbije da postane prečvrst ruski saveznik. No, važnije od svega toga jest da se Hrvatska mora posvetiti, želimo li ući u Uniju, ispunjavanju potrebnih kriterija za članstvo u EU, a ne iskompleksiranom lamentiranju nad navodnom europskom sklonošću prema Srbiji.

Davor Butković