Ne dirajte mi Maru i crnog Roka

Bilo je to prije nekoliko dana, jednog vrućeg, lijenog splitskog prijepodneva. Lipanj je, vruće je i dan je produžio, pa su se tako i djeca u mojoj ulici odlijepila od Call of Duty i Playstationa i počela opet igrati po dvorištu. Slušao sam tako kroz prozor dječju urlačinu, sve dok se u jednom trenutku, dolje sa zidića, nije začulo pjevušenje. “E da mi je cimentati more, da moj dragi ne plaća vapore”, zatulio je neki dječji sopranić, podražavajući reklamni napjev. Kulturno je dobro, rekli bi etnolozi, potonulo: neki je neznani kopirajter tvrtke Digitel i ne hoteći obogatio našu klapsku baštinu.

Digitelova reklama za HT u kojoj Ivana Kindl pjeva ovu developersku himnu samo je posljednja i najpopularnija u nizu reklama za mobilnu telefoniju u kojima su glavni junaci turistički poduzetnik Crni Roko (Duško Modrinić) i njegova desna ruka, “šefica marketinga” Mare (Anica Kovačević). Reklame s Crnim Rokom i Marom posljednjih su godina doživjele takvu popularnost i društveni uspjeh da se teško sjetiti bilo kojeg lika domaćeg filma i televizije koji se ljudima tako omilio kao Crni Roko. Tome se nimalo ne čudim. Serija o Crnom Roku, naime, ponajprije je silno duhovita. Način na koji su prikazani Roko i Mare začuđujuće je i potpuno nekolonijalan. Za razliku od većina hrvatskih reklama koje Dalmatince i primorce prikazuju kao polinezijske maloumnike isključene iz moderniteta, Digitelov serijal reklama prikazuje ih kao kruhoborce, ljude koji streme boljem i mijenjaju onako kao i svi ljudi uključeni u kovitlac moderne ekonomije. No, ono u čemu je serija o Roku i Mari dirljiva i utopistička jest prikaz hrvatskog malog poduzetništva. Iz Crnog Roka i Mare isijava onaj “just do it” mentalitet koji je zakratko bljesnuo u počecima hrvatskog kapitalizma, da bi ga pojeli korupcija i nelikvidnost. Crni Roko i Mare prikazuju nevini, nerealni svijet malog i srednjeg poduzetništva, svijet u kojem nema potkupljivih inspektora ni prebijanja dugova, nefunkcionalnih sudova ni reketa, u kojem Konzum ne plaća za 150 dana, država ne gnječi PDV-om i u kojem se uknjižba ne čeka pola desetljeća. 

Od svih reklama Roko & Mare ni jedna, međutim, nije tako omilila ljudima kao ova s klapskim napjevom. Pretpostavljam da je to zato što je istinita. Jer, priča o djevojci koja bi “cimentala more” da bi smanjila prijevozne troškove na kamionima cementa, artmature i nule, haikovski je koncizan i točan prikaz hrvatske priobalne kulture šalunga i mistrije. S manjim varijacijama, ona je ista od Molunta do Jorasove “meje”: od juga do sjevera, tisuće malih i velikih Roka dali su se u posljednjih trideset godina na velike i male rađe, sazidali apartmane, pansione, stancije, bungalove i “tradicijske vile”, a ne bi li izbili za sebe komadić obećana eldorada zvanog turizam. U zemlji u kojoj je sve propadalo i venulo, jedino je taj turizam pupao poput pretile voćke i mamio mirisom soka vrijedne pčelice. A način - najčešće jedini - kako je naš čovjek odgovorio na taj eldorado bio je cimenat i armatura. Tako smo, u jednom trenutku, počeli “cimentati more”.

Luksuzne vile na Srđu

Kao što danas više ne kupujemo u kvartovskoj butigi nego u outletu, tako će i Roka i Maru zbrisati resortski mamuti
Posljedice se vide. Vide se na Viru i u Brodarici, na Verudeli, Čiovu i Crikvenici. Vide se u obličju desetaka tisuća šljaštećih apartmana, redova balkona od ytong blokova, bizarnih kubusa u cijeloj lepezi fasadeks boja, od zagasito ljubičaste do limun žute. Trideset godina nakon što je počela ta slavna “apartmanizacija”, cijele su fleke jadranske obale popasli ti pojasi “cimentanog mora”, a danas, kad ih gledamo i zgražamo se, ne smijemo imati na umu da iza svake te roza fasade, iza svake lođe za lažnim baroknim stupićima i iza svakih garažnih vrata sa salonitnim lavom stoji nekakav Roko i Mare koji su oko tog komada građevinskog šunda sagradili egzistenciju. To je prokletstvo jadranske ekonomije: širimo ružnoću, a ta nas ružnoća hrani, kao što neki industrijski grad hrani njegova prljava voda i smogom oprljeni zrak.

A onda je, u jednom trenutku, prije deset godina, netko razborito zaključio da tako više ne može. Ta odluka donesena je s visoka i autoritativno. Na olimpijskim visinama nacionalne strategije zaključeno je da za Roka i Maru nema više mjesta. Vikendaška su naselja zbrisana iz planova, apartmani maknuti iz kreditnih linija, jer da nisu, rečeno nam je, cijeli bi Jadran postao Čiovo i Vir. Era cementnih stupića je završila, a na Jadran su uprkos recesiji i kaotičnoj državi ušli - veliki igrači. Kao što danas više ne kupujemo u kvartovskoj butigi nego u outletu, tako će i Roka i Maru zbrisati resortski mamuti.

A kako to izgleda kad su ti veliki igrači posrijedi, saznali smo ovih dana. Saznali smo zahvaljujući činjenici što se u Dubrovniku, najzamamnijem od svih jadranskih tolkienovih prstena, promijenila vlast. A kako se promijenila vlast, doznalo se i za enormne kvadrate prostora na brdu Srđ što ga je izraelski investitor kupio od Grada Dubrovnika da okrupni zemljišni posjed. Na tom komadu kamenjara - rečeno nam je - trebao je niknuti golf. No, oni koji su govorili o golfu “propustili” su spomenuti uzgred i “sitnicu” za koju je hrvatska javnost doznala iz web oglasa. Iz tog oglasa - čitamo u Jutarnjem, razotkriva se jedna druga zbilja, toliko nadrealno pretjerana da je nisam sposoban niti prepričati, nego samo citirati izvor. Po oglasu Lloyd’s Property Investmentsa, na Srđu bi trebalo niknuti ništa manje nego, pazi sad: “19 ultra luksuznih vila okruženih vrtovima, zatim 82 super luksuzne vile, 70 ultra raskošnih vila, 105 deluxe vila, te 144 ultra luksuzna apartmana čiji bi interijer osmislio svjetski poznati dizajner Giorgio Armani. Predviđena je i izgradnja 264 raskošna stana dizajnirana po Porsche dizajnu, te butique hotel u kategoriji plus pet zvjezdica”.

Posao čeka Tajlanđane

Da sam na ovaj opis naišao izvan konteksta, istinski bih povjerovao da je riječ o komadu prefrigane satire, nekoj feralovskoj zajebanciji ili podvali Đive Dražića i družine Nazbilj. No, trljam oči, čitam i zbrajam: to je zbilja to, 276 vila, 144 apartmana, 264 stana trebali su okružiti golf-teren s desetak grupa, eto tek da tih šačica golfera ima gdje prileći i svući tenisice nakon naporne partije.

Kad čovjek vidi ovaj originalni prinos “održivom razvoju”, jasno shvati dvije stvari. Prvo, da zakon o golfu nikad nije bio zakon o golfu, nego zakon u prevarantskoj, podmukloj eksproprijaciji kojem je cilj da tvrdoglave Gubece i Ivaniće slomi i podčini “de luxe apartmanima”. Drugo, shvati da svaki Roko i svaka Mare na svijetu nikad neće moći sjebati Jadran onako kako će to napraviti krupni kapital pod ruku s prošupljenom, potkupljenom državom. Jer, kad bi kohorta Mara i Roka sazidala 276 vila i 144 apartmana, njihovo bi “cimentano more” zauzelo prostor velik - pa valjda otprilike koliko Lopud ili Kalamota. Njihove “de luxe vile” ne bi dizajnirao Armani, ne bi bile u “Porscheovu dizajnu” nego bi ih dizajnirali zidar crnotravac i lokalni bloketar. Ali, od te nagrde koja bi proizišla živjeli bi kako-tako 200-300 Roka i 200-300 Mara, koji bi od ta tričava tri tjedna cimer fraja i malo maslina kupili auto na kredit, poslali dijete na studij, pomogli mu da nauči jezik i otisne se u svijet. A od 419 “Armanijevih vila” u “Porscheovu dizajnu” korist će imati samo gospodin investitor Frankel i par njegovih menadžera, a posao će tamo naći samo šaka sezonaca koji će insekticidom trovati tlo i mijenjati ručnike. Umjesto heroja reklama mobilne telefonije, zaposlenici ovih “de luxe vila” bit će tajlandska služinčad koja će rađati novu tajlandsku služinčad. 

I zato mi ne dirajte ni Maru, ni Crnog Roka. Tri smo se desetljeća zgražali nad njima, užasnuti što su napravili od Jadrana. Danas, kad vidimo što nam se sprema, njihovo “cimentano more” čini se tek kao blagi, dječji nestašluk.


Jurica Pavičić

Izdvajamo