Znači li porazna konstatacija Angele Merkel da je propao model multikulturalnosti za koji se zauzimala u Njemačkoj istodobno i kraj bilo kakvog koncepta multikulturalnosti u svijetu?
U siječnju 1993., ima tome gotovo 18 godina, papa Ivan Pavao II. se u novogodišnjoj poruci veleposlanicima akreditiranima pri Svetoj Stolici zauzeo za to da Jeruzalem i Sarajevo ostanu multikulturni gradovi. Papa nije nepogrešiv (jer ni za Crkvu nema takvoga dok je živ), a nije ni nezabludiv (osim za Katoličku crkvu, a i za nju samo ex cathedra). A ipak sam i onda i sada smatrao da je Ivan Pavao II. u tom pogledu savršeno u pravu.
Rimsko Carstvo
Napokon, on je to govorio u Rimu, gradu koji je u svojoj povijesti dvaput bio izrazito mulikulturan: u doba Carstva, kad su tu obitavali građani sa svih strana imperija. Ali i u tom gradu i u Carstvu, osobito u krizama, kažnjavali su i ubijali građane koji, pored kulta svog boga, nisu prihvaćali i kult cara kao obogotvorene države.
Kršćanima je vjera branila prihvaćati ijedno božanstvo osim trojednog Boga. Zato su pretrpjeli nekoliko valova progona, najviše pod Decijem i Dioklecijanom.
Rezultat je bio poučan, ali pitanje je li i ponovljiv: vrag je odnio multikulturalnost i toleranciju, uvedeno je religijsko jednoumlje - ali prevladali su baš oni koji su bili progonjeni, netom se država oslonila na njih a ne više na kult cara. Naime, umjesto da bude jedan u beskrajnom šarenilu bogova, makar s vojskom (ali ne baš pouzdanom), car je odabrao sići stubu niže i biti zastupnik, ali samo jednog Boga, bez konkurencije (osim povremeno u papi, odakle i shizma 1054., a i Heinrich u Canossi). Na kraju ni taj model nije opstao. Najdulje je trajao u Carigradu, gdje je nakon cara zavladao padišah, istodobno i kalif. Kad ga je pomelo, pomelo je i fes i feredžu. A Istanbul je multikulturalan - više negoli Beč, ako mene pitate.
Važnost komunikacija
U društvu koje se mijenja kroz povijest, nepovijesno je očekivati da će ijedan model opstati zavazda - ali, s druge strane, nema niti jedne kulture koja je ostala čista, istovetna kroz stoljeća, koja nije bila rezultat i imigracija i utjecaja - utoliko prodornijih i bržih ukoliko je društvo izloženije komunikacijama. Kada se podižu zidovi i izriču zabrane obično je to znak da je (a) kriza i da je (b) vrag već odnio kulturu koja se brani.
Što će za pedesetak godina ostati od Geerta Wildersa, Jörga Heidera ili Umberta Bossija? Javite mi to na grob. Ono što ostane, kladim se, bit će preobučeno, kao što se i Mussolini presvukao malo u Bossija, a malo u Berlusconija. Kulturu nekog društva određuje suviše mnogo faktora - počam od tržišta rada i usluga - a da bi se to moglo regulirati dekretima, barem ne dulje od sedamdesetak godina. Ako se multikulturalnost zamišlja kao niz paralelnih geta - frikcija među njima je neizbježna. Tako zamišljen model ne može potrajati ni u Njemačkoj.
Zavičajni klubovi
U društvima koja funkcioniraju kao melting pot, privid multikulturalnosti ostaje u zavičajnim klubovima, folklornim sekcijama, restoranima. Na kraju samo nazivi svjedoče gdje je bila Mletačka, a gdje Vlaška ulica.
A Metropolitan nije više paradigma Kluba ljubitelja talijanske opere, nego element zajedničke (multi)kulture kao i rap.