'Ne stidim se članstva u Savezu komunista'

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 20.01.2008. u 12:00

GRAD - Neki se ljude stide od kuda su i što su radili. Ja ne. Ja se time ponosim - kaže Luka Bebić, novi predsjednik Sabora.

Od djeteta palog borca, preko partijskog kadra i socijalističkog gospodarstvenika do lojalnog HDZ-ovca i zaljubljenika u masline i mandarine. Skica je to životnog puta Luke Bebića, kuma i starog stranačkog suborca Vladimira Šeksa, kojeg je upravo zamijenio na mjestu čelnog čovjeka parlamenta.

S Bebićem smo razgovarali u njegovu starom kabinetu potpredsjednika Sabora. Selidbu kat niže, u donedavni Šeksov ured, očekuje ovih dana. Njegova tajnica, Marija, na zaslonu svojeg kompjutora ima idiličnu fotografiju - njezin šef, Luka Bebić, među svojim klementinama. Znak odanosti. U privatnost Luke Bebića pokušavamo ući u nimalo privatnom okruženju. Tipičan saborski ured visokopozicioniranog političara, prostran poput jednosobnog stana. Ni višekratne molbe nisu pomogle da nam Bebić otvori vrata svojeg doma.

- Loša iskustva s novinarima - kaže. Pravda se i željom svoje supruge Gerde koja ne voli javno nastupati.

Otac poginuo u partizanima 1943. na Sutjesci ili na Neretvi, ne zna se.
DJETINJSTVO I RAT
Početak Bebićeve priče nalik je mnogima iz generacije rođene u zoru Drugog svjetskog rata. Bebić je pravo dijete Neretve. Rođen u relativno dobrostojećoj seljačkoj obitelji znao je iskoristiti prednosti svoga kraja.

-  Nemam još 71. godinu, imat ću u kolovozu - ispravlja nas na početku razgovora. Luka Bebić rođen je 21. kolovoza 1937. u mjestu Desne kod Metkovića. Treće je od petero djece, ima dvije starije sestre i dva mlađa brata blizanca.

- Rođen sam kod kuće. A gdje bi se onda rađalo? Nije bilo hodanja nigdje. Moj otac je bio seljak, bolje stojeći, a majka domaćica - kaže Bebić. Otac mu je poginuo u partizanima 1943. godine. Ili na Sutjesci ili na Neretvi, ne zna se. - Svi su se čudili da moj otac, jedan od najboljih seljaka, odlazi u partizane - kaže Bebić.

Nakon pogibije oca, s nepunih sedam godina Luka s majkom, bakom, malom braćom i sestrama u ožujku 1944. odlazi sa zbjegom preko Visa u južnu Italiju. To je Bebićev prvi susret s gradom. Tamo ostaju nepunih godinu dana.

- Bili smo raspodijeljeni po nekim kućama. Vlasti našeg zbjega organizirale su školu na hrvatskom jeziku. Bili smo u Tarantu, pa u Maglie, za koji sam poslije doznao da je rodno mjesto Alda Mora. Bili smo i u Brindisiju i Bariju. Iz perspektive djeteta na sve sam gledao kao na neko čudo, neku bajku - priča Bebić.

U Desne se se vratili uoči 1945. godine. Na zgarište. Sve su im spalili Talijani i ustaše.

-  Uspjeli smo se vratiti svi živi. Kuća nam je bila spaljena, pola je bila bez krova, a pola se još krov držao. Živjeli smo samo u kužini. Sve je prokišnjavalo. Skupljali smo kišu u kante. Kad se jedna napuni, promijeni se druga. Niste mogli naći dovoljno prostora da bi krevet mogao biti na onom mjestu gdje ne prokišnjava - prisjeća se Bebić.

U rodnom selu završio je četiri razreda osnovne škole. U više razrede otišao je u Dubrovnik.

Živio je u domu za siročad. Te su ga dubrovačke godine umnogome odredile, priča. Za sebe kaže da nije bio nestašno dijete, da je dobro učio. Bilo je to vrijeme Trumanovih jaja i žutog šećera, a kruha nikada dosta. Poratno vrijeme uvelo je neka druga pravila.

- Božić se nije slavio. Na Božić smo imali bakalar, a na badnji dan meso - prisjeća se Bebić. U skromnom vremenu i novogodišnji darovi su bili skromni, a dječje oči velike. -  Mi bismo došli u dubrovačko kazalište, tamo bi se boljim đacima dijelilo poklone. Iz svakog razreda po tri-četiri đaka. Ja sam dva puta bio prozvan. Uvijek je bilo pitanje - što će ti dati. A što su mogli? Malo bombona ili malu lopticu za glavomet - kaže Bebić.

Spretnost mu, kaže, nije bila jača strana, nisu mu baš išli "pipkavi" poslovi. - Imali smo neke kružoke, pa su mene odredili da budem modelar aviona, a ja nisam imao pojma o tome. Imao sam grube prste, nisam bio sklon finesama. To je za mene bilo špansko selo. Brzo sam se razočarao - objašnjava Bebić kojeg (barem) tada nije zapalo nešto atraktivnije.

Član SK postaje na  studiju  agronomije u Sarajevu 
ULAZAK U PARTIJU
Srednju poljoprivrednu školu upisao je 1951. u Kaštel Lukšiću. To je bilo ono skromno poratno vrijeme - dvije košulje, jedna se nosi, druga se pere. Ali ljudi su bili više upućeni jedni na druge, sporije se živjelo.

Iz tog vremena Bebić priča zanimljivu anegdotu. Otkriva da je bio ljubitelj filmova, ali često je o njima saznavao iz druge ruke. Kako nisu imali novca, dječaci su među sobom "delegirali" onoga koji će gledati film pa im ga poslije prepričati. Njih 15-20 žutokljunaca ležalo bi u spavaonici đačkog doma i u mraku, prije spavanja, slušalo priče nekog drugog svijeta.

- Ono malo dinara što smo imali skupili bismo na hrpu, pa bismo odredili nekog da gleda film. Onda bismo uvečer legli, a on bi pričao. Bilo je važno zapamtiti što više detalja. Što si bio bolji u tome, više puta bi te slali da gledaš film. Sjećam se jednog koji je bio toliko opširan u priči da bi film koji je trajao sat i pol prepričavao i po četiri sata. Bio je epski opširan, ali je zanimljivo pričao. Valjda je nešto i dodavao - kaže Bebić.

I budući predsjednik Sabora bio je delegat za kino, posebno u trećem i četvrtom razredu. Bilo je i specijalista za pojedine filmove, a bila ih je sva čuda, kaubojski, ruski, prisjeća se Bebić. Tako je stručnjak za vesterne bio Ivan Dalbelo, danas član Časnog suda Alke.

- Nadjevali smo jedni drugima imena. Jedan je bio Old Shatterhand, drugi Winnetou, a meni su rekli: ti ćeš biti Jastrebov Kljun - prepričava filmsku epizodu Bebić. U Kaštel Lukšiću i završava veći dio romantiziranog Bebićeva djetinjstva.

Kasnije sve nekako ide po špagi, očekivano. Odlazi u Sarajevo 1955. godine na studij agronomije, pa vojska, ženidba i diploma, partijske dužnosti, gospodarstvo u socijalističkim gabaritima...

Partijskom linijom ili ne, Bebić je napredovao. Stepenicu po stepenicu. Danas bi se to nazivalo "američkom pričom". Onda je to bio model tipičnog socijalističkog kadroviranja.
U Savez komunista ulazi tijekom studija u Sarajevu. O tome priča bez zadrške. Bilo je takvo vrijeme, a i njegova biografija vodila je prema tome. I to je dio mojeg života, kaže.

- Ušao sam u Savez komunista tek na fakultetu jer sam prije bio premlad. Predložili su me kolege sa studija. Bilo je sasvim očekivano da uđem u Partiju, s obzirom na to da sam bio sin poginulog borca. To nas je i opredjeljivalo. A bila nam je i čast - kaže Bebić.

Partijskom linijom ili ne, Bebić je napredovao. Stepenicu po stepenicu. Danas bi se to nazivalo "američkom pričom". Onda je to bio model tipičnog socijalističkog kadroviranja. Prvo radno mjesto Bebiću je bilo Planinsko-poljoprivredno dobro Vlašić u Travniku. Iz tog vremena novinaru će imati potrebu ispričati samo romantične dijelove.

- Tamo po Vlašiću znao sam hodati po pašnjacima cijelu noć, po mjesečini, s prijateljima. Recitirali smo jedan drugome Jesenjina i Lorcu. I danas ih jako volim. Imam cijeli komplet Jesenjina na ruskom. I ja sam kao Jesenjin nostalgičan na selo. I Lorca je možda već prevladan, ali ja to i dalje volim - kaže Bebić.

Neko je vrijeme bio šef zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Metkoviću, što je kaže, uz posao u Travniku, još jedan dokaz da nije obavljao samo političke funkcije. Tu su još i osnivanje Vinilka (današnji Naronaplast), rad u Napretku iz Imotskog i zastupanje Koteksa.

- Vinilko smo osnovali od zarada naših ljudi koji su radili u Njemačkoj. Napravili smo ga na goloj ledini. Skupili smo sredstva tako da smo animirali naše gastarbajtere da oroče kod banke 10.000 njemačkih maraka na pet godina s pristojnom kamatom. Nama bi banke potom odobravale sredstva u protuvrijednosti tih oročenih sredstava u dinarima i s time smo osnovali Vinilka. Bavili smo se plastikom. Neko vrijeme je tvrtka zapošljavala 400 ljudi, a onda su nas optužili da su to napravili nacionalisti. Čak se vodio sudski postupak da smo iz Italije nabavili stare strojeve. Bio sam zamjenik direktora, a kad su počele čistke, nisu mi dali ništa raditi, samo sam sjedio u sobi - opisuje Bebić.

U Bebićevoj priči s početka 70-ih više nema traga sitnim anegdotama. Samo pusta pragma s primjesama klasične priče o čistkama '71. godine, Hrvatskog proljeća i disidentskog života uz Neretvu. Naravno, do početka 90-ih.

Kao članu Saveza komunista smiješila mu se sigurna budućnost. Političke funkcije su sustizale jedna drugu. Prvo je bio sekretar općine Metković, pa predsjednik Skupštine općine Metković.

No, prve sumnje u socijalistički sustav, prema Bebićevim riječima, kod njega su se pojavile još krajem 60-ih godina. Bivša Jugoslavija je bila nešto slobodnija i demokratičnija, priznaje, ali zapravo dio "istočnog sustava".

- Stubokom sam promijenio stajališta nakon što su točno na moj rođendan, 21. kolovoza 1968., okupirani Prag i Čehoslovačka. To me je zaprepastilo i rastužilo. Bilo je čak i bolno. Izgubio sam iluzije. Počeo sam se oslobađati prošlosti. Javila se ideja da nešto treba učiniti, promijeniti - kaže Bebić.

Iduće godine Bebić putuje u tadašnji SSSR, u Kijev, Lenjingrad i Moskvu. Ni tamo nije zatekao bolju situaciju. Na tren se opet vraća slikovitim opisima. - U metrou, na pokretnim stepenicama, ususret vama prolaze tužna, siva lica, u odjeći poput odora. Vidio sam izgubljenost ljudi - opisuje Bebić. Priznaje, ipak, da je znao domaće dečke nagovarati da uđu u Partiju jer su mogli dobiti stipendije ili su nakon studija mogli dobiti dobar posao u gospodartsvu i slično.

- Nikada nisam tajio da sam bio u Partiji. Niti to želim. Ne želim zaboraviti da sam to bio. I kada sam došao u Sabor 1990. godine, napisao sam sve što sam bio. To je moj život. No, kad se čovjek razvija, ne može zauzeti neku busiju, pa samo po tome - objašnjava mijene svojeg života Bebić.

Ovo mu je šesti saziv Sabora, po tome je uz Vladimira Šeksa rekorder. Početkom 90-ih doselio se s obitelji u Zagreb. Karijera 90-ih zapravo je klasična priča stranačkog - ovaj put HDZ-ova - kadroviranja.
Prve nevolje po partijskoj liniji za Bebića počinju početkom 70-ih. Iako je, kaže, njega zaobišla čistka '71. i hrvatsko proljeće, od tada je bio na ledu, a prvi ukor dobiva samo godinu poslije. -  Kažnjen sam partijskim ukorom 1972. jer sam bio na strani Savke i Tripala, a tri godine poslije konačno su me isključili kao 'nepopravljivog'. Bio sam tobožnji nacionalist - kaže Bebić.

Unatoč tome, na mjestu prvog čovjeka Metkovića ostaje sve do 1975. godine. No, ni nakon neslavnog završetka partijske karijere, on ne posustaje. I dok bi neki na njegovu mjestu rezignirali, on vrlo dobro funkcionira u tadašnjem socijalističkom gospodarstvu. Iz Vinilka odlazi u Napredak, a potom se zapošljava u Koteksu kao komercijalist za područje južne Dalmacije i Hercegovine, gdje radi od 1982. do početka 90-ih.

- Bavili smo se otkupom kože, vune... Tu je bila vrlo dobra plaća - kaže Bebić. U jednom trenutku 1977. godine, čak je upisao i poslijediplomski studij u Zagrebu, odsjek cvjećarstvo i povrtlarstvo, ali je posao bio jači. - Sve sam odslušao i većinu ispita položio, ali me je život odveo u neke druge vode - kaže Bebić.

U politiku se vraća 1990. godine. Prvo kao predsjednik Vijeća općina u Saboru. Ovo mu je šesti saziv Sabora, po tome je uz Vladimira Šeksa rekorder. Početkom 90-ih doselio se s obitelji u Zagreb.

Karijera 90-ih zapravo je klasična priča stranačkog - ovaj put HDZ-ova - kadroviranja.

Bebić je član HDZ-a od rujna 1989. što je za sobom nosilo niz funkcija i nagrada. U samom je vrhu stranke i vlasti. Neko je vrijeme bio ministar obrane, 1991. godine, pa član VONS-a, Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost... Po činu je general bojnik u pričuvi. Preživio je i sukob Sanader-Pašalić. "Partijsku liniju" zamijenio je "stranačkom".

- Ja sam bio za to da na čelo dođe Tuđman, Titov general. Govorio sam - treba ga staviti na čelo jer dok on dobije epitet ustaša, proći će najmanje godinu dana, a do tada ćemo se mi organizirati. - prisjeća se Bebić početaka HDZ-a.

Predsjedanje Saborom došlo mu je poput nagrada za zasluge. On se, pak, čuva velikih riječi o sebi.

- Ne mogu reći da nisam zadovoljan, da mi ne godi. Čovjek ne može odoljeti tome da je pozitivno percipiran. Ali ja tome ne robujem, ne zanosim se. Realan sam. Danas jesi, sutra je netko drugi. U mojoj stranci postoji barem dvadesetak ljudi koji su ovo isto mogli raditi kao i ja. Ne mislim da imam ekstra sposobnosti. Možda je stjecaj raznih okolnosti uvjetovao da sam ja došao tu. Ali su me na kraju i sve stranke podržale prilikom glasanja za predsjednika Sabora - kaže Bebić.

Onima koji sumnjaju u njegove sposobnosti odgovara životnim motom iz knjige "Umijeće ratovanja" kineskog ratnika i filozofa Sun Tzua - "učinite sve da vas protivnik podcijeni, onda ste dobili pola bitke".

Još samo prije godinu dana izgledalo je sve drukčije. Činilo se da je mirovina Bebiću konačno blizu, a i sam je najavljivao povratak u Metković, svojim maslinama, mandarinama i vinogradu. U rodnom kraju zasadio je prije devet godina 300 stabala maslina i 280 stabala klementina, a ima, kako kaže, i nešto vinograda za sebe.

- Svaka biljka osjeća ljubav. To je nešto živo, neka kreacija - kaže Bebić.Dio mandarina poklanja, a dio prodaje u Kozum. Maslinovo ulje čuva za sebe i prijatelje s etiketom "nije za prodaju". Kaže da se s novim političkim obvezama, ništa bitno neće promijeniti.  

- Masline i madarine su tu. Neće one pobjeći. Uvijek mogu dati savjet, angažirati "ljude na dnevnicu", braću, prijatelje. To je sad samo stvar organizacije i usmjeravanja, a to mogu i telefonom - zaključuje Bebić.


RODNA KUĆA
Obnova nakon 50 godina

Obiteljska kuća Bebićevih  u selu Desne u kojoj se
r odio Luka Bebić bila je 1943. godine spaljena, a sada je obnavlja cijela obitelj. Na njoj su uklesane četiri godine - 1801., 1840., 1869. i 1901. - Nikada se nisam odrodio  od svojeg kraja - kaže Luka Bebić.





SA SUPRUGOM
Nakon Metkovića odlazak u Zagreb

Luka Bebić sa suprugom Gerdom koju je upoznao još kao
16-godišnju djevojku kada je dolazila  na ljetovanje u njegovo rodno mjesto. Vjenčali su se 1964. godine kada im se rodila i kćer Asja. Sedam godina poslije  dobivaju i sina Antu. Do  1991. žive u  Metkoviću, a onda sele u Zagreb. 

NA PLANTAŽI
Agrumi u  Konzum, a ulje daruje

Lani sam ubrao 3,5 tona maslina i napravio 450 litara ulja, a bilo je i oko devet tona klementina. Dio poklanjam, a dio madarina  prodajem Konzumu. Međunarodni žiri na Braču lani je mojem ekstra djevičanskom maslinovom ulju dodijelio zlatnu medalju, bez protekcije -kaže Bebić.



Poznata je netrpeljivost između Luke Bebića i Stipe Gabrića Jamba.

Iz istog su kraja, a Jambo nije štedio optužbe da je bio žrtva reketarenja vrha HDZ-a, posebice Bebića i Šeksa.

Danas sjede zajedno u Saboru, Luka Bebić na predsjedničkom mjestu, Jambo je "obični" zastupnik.

Preko svojih stranaka, HDZ-a i HSS-a, čine vladajuću koaliciju. Bebić ne želi puno pričati o tome,  samo se na spomen Jamba uspravio na stolici:

-  Jambo je izvan mojeg interesa. Ne želim to prenijeti u Sabor. Nastojat ću biti korektan - kratko kaže Bebić. 
Ja mbo je izvan mog interesa


Suprugu Gerdu Luka Bebić upoznao je u rodnom mjestu još kada je ona imala 16, a on 23 godine. - Dolazila je  s prijateljicom iz Celja. Njezini su bili  folksdojčeri,  iselili su u Njemačku. Vidite kako sudbina nosi. Oženili smo se, moj otac je poginuo u partizanima, a njezinog su ubili partizani - kaže Bebić.

Vjenčali su se 1964. godine. Iste godine rodila im se kći Asja, a 1971. i sin Ante. U Bebićevoj obitelji, po muškoj liniji, izmjenju se imena Luka i Ante. I djed predsjednika Sabora bio je Luka, njegov otac Ante, pa tako na red za ime sina došao je opet Ante, a njegov je sin, Bebićev 13-godišnji unuk, Luka. Sin Ante danas je suvlasnik tvrtke za oglašavanje, a kći Asja ide tatinim stopama. Mnogi zamjeraju Luki Bebiću na protežiranju kćeri, zastupnice HDZ-a u zagrebačkoj Skupštini i tajnici u HDZ-u "zaduženoj za kontakte s članstvom u inozemstvu".

- Ne mogu biti kočničar kćeri. Napredovala je isključivo svojim angažmanom. Što bi ona trebala biti "ništa" samo zato što sam ja "nešto" u politici i? Da ona nije dobra na poslu, ona to ne bi uspjela. Imali smo mi u Hrvatskoj situacija i da je otac predsjednik Ustavnog suda, a sin ministar pravosuđa. Jedne se zbog toga proziva, a drugima se to ne spominje - kaže Bebić.
K ći Asja visoko kotira u HDZ-u

Veronika Rešković

Izdvajamo