Prvoga dana listopada bit će točno godina dana otkada su iz jurećeg školskog autobusa na putu iz Zagrađa do škole u Pleternici ispale 14-godišnje djevojčice
Katarina Mihaljević i Martina Rukavina. Malena Katarina 15-ak je sati nakon nesreće podlegla zadobivenim ozljedama. Martina je i danas ovisna o tuđoj pomoći i njezi i nalazi se na liječenju u Krapinskim toplicama. Za nesreću koja je potresla cijelu Hrvatsku, a obiteljima stradalih djevojčica stubokom promijenila živote, još nitko nije odgovarao.
- To sam jutro, kao i svako drugo, nju i brata Marka ispratila do kapije. Dugo se spremala, gledala se u zrcalo, a ja sam je požurivala: ‘Martina, požuri, sedam je sati, zakasnit ćeš’. Dan prije kod nas je bila Katarina, slavili smo Martinin rođendan - prisjeća se kroz plač Martinina
baka
Kata.
I u obitelji Mihaljević toga ponedjeljka ništa nije slutilo na zlo. Tata Damiruobičajeno je prvi otišao na posao. Mama Anamaloga je Branimiraodvela u vrtić. Katarina, Marija i Josipkrenuli su u školu.
- Katarina me ujutro nazvala i pitala nešto kao i obično. Rekla je: ‘Bog, žurim, sedam je, idemo mi’ i otišla s bratom i sestrom na autobus. Bio je to naš posljednji razgovor - rekla je bolom shrvana mama Ana.
Petnaestak minuta kasnije na ravnoj, preglednoj cesti, stotinjak metara od mosta preko rijeke Orljave kod sela Frkljevci dogodila se stravična nesreća. Sve se odigralo u sekundi. Srednja vrata školskoga autobusa otvorila su se u vožnji, a Katarina i Martina koje su, prema pričanju djece, sjedile na stepenicama kod ulaza, ispale su na kolnik. Katarina je zadobila teške ozljede glave i mozga. I Martina je zadobila teške ozljede glave. Pukla joj je lubanja, nagnječen joj je bio prsni koš, a s lijeve noge preko koje joj je prešao kotač autobusa, potpuno joj je skinuto tkivo. Djeca su vrištala, a vozač je stao tek nakon 200 metara.
I ako su liječnici prognozirali da se nikada neće oporaviti, Martina polako napreduje
U Hrvatskoj organizirani prijevoz do škole koristi oko 80.000 djece. Školskih je autobusa oko 4800, a njihova je prosječna starost oko 14,5 godina. Umjesto da poduzme sve kako bi se vozni park što prije pomladio, a djeca što sigurnije stigla u školu, Vlada u Hrvatskoj stalno popušta pritiscima prijevoznika. Najprije je primjena zakonske odredbe, prema kojoj autobusi za prijevoz školske djece ne smiju biti stariji od 10 godina, lani prolongirana do 2012., a sada je donesen i novi Pravilnik o uvjetima koje moraju ispunjavati autobusi za prijevoz školske djece, koji je bitno blaži od prethodnog. Točnije, prema novom pravilniku koji je u petak stupio na snagu sva sjedala u školskom autobusu ne moraju imati naslon za ruke i glavu te sigurnosni pojas. To je zabrinulo i pravobraniteljicu za djecu Milu Jelavić koja je tražila njegovu hitnu promjenu.
Roditelji djece stradale u školskim autobusima upozoravaju kako su često problem i sami vozači. Ima vozača, tvrde, koji dok voze djecu pričaju na mobitel ili šalju SMS poruke. Majka poginule Katarine Mihaljević kaže da su i djeca iz toga sela na putu do škole i natrag često stajala u autobusu. Katarina je, kaže majka, toga jutra zapravo htjela sjesti, no na mjesto koje je bilo slobodno netko je od učenika stavio školsku torbu i djevojčici nije dopustio da sjedne.
Nalazom vještaka utvrđeno je da putnici nisu iznutra mogli otvoriti vrata autobusa, nego da ih je za vrijeme vožnje najvjerojatnije prebacujući mjenjač u petu brzinu nehotice otvorio vozač. Požeška je policija 10. listopada 2007. protiv 42-godišnjeg vozača Ilije M. podnijela kaznenu prijavu za izazivanje prometne nesreće sa smrtnim posljedicama iz nehaja. U odgovoru
Općinskog državnog odvjetništva u Požegi Jutarnjem listu kaže se da se na slučaju intenzivno radi, a istraga još traje. Posljednje ročište održano je 11. rujna ove godine, a prije donošenja konačne odluke nužno je u istrazi saslušati još jednog svjedoka, tvrde u odvjetništvu.
Inače, osim kaznene prijave PU požeško-slavonske protiv vozača autobusa, odvjetništvo je zaprimilo i kaznenu prijavu Državnog inspektorata, Područne jedinice Osijek, protiv autoprijevoznika, tvrtke BTT Transporti i vlasnika poduzeća Ante Bazine. Naime, pokazalo se da je autobus iz kojega su ispale djevojčice bio star 18 godina, a i vozio je mimo zakonskih pravila jer mu je rok za tehnički pregled bio istekao 31. kolovoza. Starost i neispravnost vozila glavni je razlog zbog kojega je mjenjač u vožnji mogao dodirnuti gumb za otvaranje vrata, smatraju stručnjaci.
Nakon nesreće, autobusi BTT Transporta povučeni su sa svih školskih linija, no mještani Zagrađa tvrde kako Ante Bazina i dalje povremeno prevozi njihovu djecu na plivanje ili ekskurziju.
Toga kobnog dana nije bilo mjesta za sjedenje u autobusu, a vozač je slučajno otvorio vrata prebacujući u petu brzinu. Djevojčice su ispale iz autobusa i dobile fatalne ozljede glave, a preko Martine je prešao autobus koji se zaustavio tek nakon 200 metara
Ana i Damir Mihaljević vjeruju da će državne institucije odraditi svoj posao. - Vjerujemo da će svakoga stići zaslužena kazna, a našu nam Katarinu ionako nitko ne može vratiti - rekli su neutješni roditelji poginule djevojčice. No i oni pomalo gube strpljenje. Ne bude li državno odvjetništvo najkasnije kroz mjesec, dva dana podiglo optužni prijedlog, protiv odgovornih za smrt svoga djeteta podići će, najavljuju, privatnu tužbu.
Teško nam je, 1. listopada za nas je vrijeme stalo, no moramo dalje jer imamo još četvero djece - rekli su Damir i Ana. Kako uspomena na njihovu djevojčicu nikada ne bi izblijedila, u svibnju ove godine pokrenuli su i blog pod nazivom “Moj mali anđeo”.
- Osim paljenja svijeća i nošenja cvijeća na Katarinin grob htjeli smo još jedan kutak gdje mi, ali i drugi koji su ju poznavali možemo doći, isplakati se, pregledati prošlost i drage trenutke koji su tako naglo prekinuti. Možda i oni koji su učinili propuste sada shvate koliko može patiti jedna obitelj - poručila je mama Ana.
Tata Damir svojoj ljubimici Katarini piše i pjesme. Dok razgovaramo, gledamo Katarinine slike. Roditelji je opisuju kao vrlo pristojnu i skromnu, ali veselu djevojčicu koja je više od svega voljela život i ljude. Bila je uključena u razne aktivnosti: vezla je, plesala folklor, trenirala odbojku, a neko vrijeme i nogomet, išla je i na informatiku te bila članica mjesnog DVD-a. S činjenicom da je više nema ne mogu se pomiriti.
Kada bi mogli neke stvari vratiti unatrag, pitanje je bi li se iz Zagreba, gdje su rođene Katarina i Marija, i gdje je Damir 14 godina radio kao poslovođa žičare i uspinjače, Mihaljevići ikada vratili u Anino rodno Zagrađe.
Htjeli su se maknuti iz gradske vreve, a Zagrađe je izgledalo tako mirno i sigurno za djecu. No život se s njima okrutno poigrao. Upravo se tu, u malom pitoresknom selu u srcu Slavonije, na putu do škole zauvijek ugasio život njihove 14-godišnje kćeri Katarine. I to točno na Damirov rođendan.
Pomoć i savjet potražili su od ljudi koji su doživjeli istu sudbinu. Na internetu su pronašli vijest o nesreći 17-godišnje
Ivane Primoraciz Vrgorca koja je baš kao i njihova Katarina poginula u školskom autobusu. Te su dvije obitelji pronašle utjehu jedna u drugoj. Nedugo potom osnovana je Udruga roditelja djece stradale u prometu, u kojoj Damir i Ana vode sekciju za sigurniji prijevoz djece školskim autobusima.
Damir i Ana Mihaljević znaju navesti sve nesreće koje su se dogodile nakon Katarinine smrti. S posebnom pozornošću prate stradavanja djece u prometu, pa kažu kako su se ove školske godine već u prvom tjednu nastave dogodile dvije nesreće: jedna u Primoštenu, a druga u Dubrovniku.
Martina Rukavina preko tjedna boravi u Krapinskim toplicama a svakog petka po nju dolazi tata Mijo i vozi je doma u Zagrađe. Nakon vikenda s obitelji u ponedjeljak se ponovno vraća u
toplice. Za obitelj koja živi od 2000 kuna to je veliki financijski teret. Svjesni su toga i lokalni političari pa je za ponedjeljak u Pleternici najavljena humanitarna utakmica za pomoć Martini. Utakmicu organizira lokalni SDP, a HDZ-ov gradonačelnik
Franjo Lucićveć je izjavio kako SDP na Martininoj tragediji želi prikupiti političke bodove. Pod izlikom da je travnjak uništen, humanitarnim je zvijezdama gradonačelnik zabranio istrčavanje na pleternički stadion.
- Pronađena je nova lokacija, i to na igralištu čiji je vlasnik Ante Bazina, autoprijevoznik u čijem su autobusu stradale Martina i Katarina - rekli su zgroženi mještani. Ante Bazina nikada nije smogao hrabrosti da obiteljima stradalih djevojčica izrazi sućut i ponudi pomoć.
Ivana Kalogjera-Brkić
- To sam jutro, kao i svako drugo, nju i brata Marka ispratila do kapije. Dugo se spremala, gledala se u zrcalo, a ja sam je požurivala: ‘Martina, požuri, sedam je sati, zakasnit ćeš’. Dan prije kod nas je bila Katarina, slavili smo Martinin rođendan - prisjeća se kroz plač Martinina
| Vještaci su utvrdili da je za nesreću kriv vozač te da je školski autobus bio stariji od dopuštenog, neispravan i bez valjanog tehničkog pregleda. |
I u obitelji Mihaljević toga ponedjeljka ništa nije slutilo na zlo. Tata Damiruobičajeno je prvi otišao na posao. Mama Anamaloga je Branimiraodvela u vrtić. Katarina, Marija i Josipkrenuli su u školu.
- Katarina me ujutro nazvala i pitala nešto kao i obično. Rekla je: ‘Bog, žurim, sedam je, idemo mi’ i otišla s bratom i sestrom na autobus. Bio je to naš posljednji razgovor - rekla je bolom shrvana mama Ana.
Petnaestak minuta kasnije na ravnoj, preglednoj cesti, stotinjak metara od mosta preko rijeke Orljave kod sela Frkljevci dogodila se stravična nesreća. Sve se odigralo u sekundi. Srednja vrata školskoga autobusa otvorila su se u vožnji, a Katarina i Martina koje su, prema pričanju djece, sjedile na stepenicama kod ulaza, ispale su na kolnik. Katarina je zadobila teške ozljede glave i mozga. I Martina je zadobila teške ozljede glave. Pukla joj je lubanja, nagnječen joj je bio prsni koš, a s lijeve noge preko koje joj je prešao kotač autobusa, potpuno joj je skinuto tkivo. Djeca su vrištala, a vozač je stao tek nakon 200 metara.
I ako su liječnici prognozirali da se nikada neće oporaviti, Martina polako napreduje
|
U Hrvatskoj organizirani prijevoz do škole koristi oko 80.000 djece. Školskih je autobusa oko 4800, a njihova je prosječna starost oko 14,5 godina. Umjesto da poduzme sve kako bi se vozni park što prije pomladio, a djeca što sigurnije stigla u školu, Vlada u Hrvatskoj stalno popušta pritiscima prijevoznika. Najprije je primjena zakonske odredbe, prema kojoj autobusi za prijevoz školske djece ne smiju biti stariji od 10 godina, lani prolongirana do 2012., a sada je donesen i novi Pravilnik o uvjetima koje moraju ispunjavati autobusi za prijevoz školske djece, koji je bitno blaži od prethodnog. Točnije, prema novom pravilniku koji je u petak stupio na snagu sva sjedala u školskom autobusu ne moraju imati naslon za ruke i glavu te sigurnosni pojas. To je zabrinulo i pravobraniteljicu za djecu Milu Jelavić koja je tražila njegovu hitnu promjenu.
Roditelji djece stradale u školskim autobusima upozoravaju kako su često problem i sami vozači. Ima vozača, tvrde, koji dok voze djecu pričaju na mobitel ili šalju SMS poruke. Majka poginule Katarine Mihaljević kaže da su i djeca iz toga sela na putu do škole i natrag često stajala u autobusu. Katarina je, kaže majka, toga jutra zapravo htjela sjesti, no na mjesto koje je bilo slobodno netko je od učenika stavio školsku torbu i djevojčici nije dopustio da sjedne.
Nalazom vještaka utvrđeno je da putnici nisu iznutra mogli otvoriti vrata autobusa, nego da ih je za vrijeme vožnje najvjerojatnije prebacujući mjenjač u petu brzinu nehotice otvorio vozač. Požeška je policija 10. listopada 2007. protiv 42-godišnjeg vozača Ilije M. podnijela kaznenu prijavu za izazivanje prometne nesreće sa smrtnim posljedicama iz nehaja. U odgovoru
| Martina je u kolicima, ne može sama jesti, no trenira ruke i počela je govoriti. |
Inače, osim kaznene prijave PU požeško-slavonske protiv vozača autobusa, odvjetništvo je zaprimilo i kaznenu prijavu Državnog inspektorata, Područne jedinice Osijek, protiv autoprijevoznika, tvrtke BTT Transporti i vlasnika poduzeća Ante Bazine. Naime, pokazalo se da je autobus iz kojega su ispale djevojčice bio star 18 godina, a i vozio je mimo zakonskih pravila jer mu je rok za tehnički pregled bio istekao 31. kolovoza. Starost i neispravnost vozila glavni je razlog zbog kojega je mjenjač u vožnji mogao dodirnuti gumb za otvaranje vrata, smatraju stručnjaci.
Nakon nesreće, autobusi BTT Transporta povučeni su sa svih školskih linija, no mještani Zagrađa tvrde kako Ante Bazina i dalje povremeno prevozi njihovu djecu na plivanje ili ekskurziju.
Toga kobnog dana nije bilo mjesta za sjedenje u autobusu, a vozač je slučajno otvorio vrata prebacujući u petu brzinu. Djevojčice su ispale iz autobusa i dobile fatalne ozljede glave, a preko Martine je prešao autobus koji se zaustavio tek nakon 200 metara
|
P
rekinuto djetinjstvo
|
Ana i Damir Mihaljević vjeruju da će državne institucije odraditi svoj posao. - Vjerujemo da će svakoga stići zaslužena kazna, a našu nam Katarinu ionako nitko ne može vratiti - rekli su neutješni roditelji poginule djevojčice. No i oni pomalo gube strpljenje. Ne bude li državno odvjetništvo najkasnije kroz mjesec, dva dana podiglo optužni prijedlog, protiv odgovornih za smrt svoga djeteta podići će, najavljuju, privatnu tužbu.
Teško nam je, 1. listopada za nas je vrijeme stalo, no moramo dalje jer imamo još četvero djece - rekli su Damir i Ana. Kako uspomena na njihovu djevojčicu nikada ne bi izblijedila, u svibnju ove godine pokrenuli su i blog pod nazivom “Moj mali anđeo”.
- Osim paljenja svijeća i nošenja cvijeća na Katarinin grob htjeli smo još jedan kutak gdje mi, ali i drugi koji su ju poznavali možemo doći, isplakati se, pregledati prošlost i drage trenutke koji su tako naglo prekinuti. Možda i oni koji su učinili propuste sada shvate koliko može patiti jedna obitelj - poručila je mama Ana.
Tata Damir svojoj ljubimici Katarini piše i pjesme. Dok razgovaramo, gledamo Katarinine slike. Roditelji je opisuju kao vrlo pristojnu i skromnu, ali veselu djevojčicu koja je više od svega voljela život i ljude. Bila je uključena u razne aktivnosti: vezla je, plesala folklor, trenirala odbojku, a neko vrijeme i nogomet, išla je i na informatiku te bila članica mjesnog DVD-a. S činjenicom da je više nema ne mogu se pomiriti.
Kada bi mogli neke stvari vratiti unatrag, pitanje je bi li se iz Zagreba, gdje su rođene Katarina i Marija, i gdje je Damir 14 godina radio kao poslovođa žičare i uspinjače, Mihaljevići ikada vratili u Anino rodno Zagrađe.
Htjeli su se maknuti iz gradske vreve, a Zagrađe je izgledalo tako mirno i sigurno za djecu. No život se s njima okrutno poigrao. Upravo se tu, u malom pitoresknom selu u srcu Slavonije, na putu do škole zauvijek ugasio život njihove 14-godišnje kćeri Katarine. I to točno na Damirov rođendan.
Pomoć i savjet potražili su od ljudi koji su doživjeli istu sudbinu. Na internetu su pronašli vijest o nesreći 17-godišnje
Ivane Primoraciz Vrgorca koja je baš kao i njihova Katarina poginula u školskom autobusu. Te su dvije obitelji pronašle utjehu jedna u drugoj. Nedugo potom osnovana je Udruga roditelja djece stradale u prometu, u kojoj Damir i Ana vode sekciju za sigurniji prijevoz djece školskim autobusima.
Damir i Ana Mihaljević znaju navesti sve nesreće koje su se dogodile nakon Katarinine smrti. S posebnom pozornošću prate stradavanja djece u prometu, pa kažu kako su se ove školske godine već u prvom tjednu nastave dogodile dvije nesreće: jedna u Primoštenu, a druga u Dubrovniku.
Martina Rukavina preko tjedna boravi u Krapinskim toplicama a svakog petka po nju dolazi tata Mijo i vozi je doma u Zagrađe. Nakon vikenda s obitelji u ponedjeljak se ponovno vraća u
toplice. Za obitelj koja živi od 2000 kuna to je veliki financijski teret. Svjesni su toga i lokalni političari pa je za ponedjeljak u Pleternici najavljena humanitarna utakmica za pomoć Martini. Utakmicu organizira lokalni SDP, a HDZ-ov gradonačelnik
Franjo Lucićveć je izjavio kako SDP na Martininoj tragediji želi prikupiti političke bodove. Pod izlikom da je travnjak uništen, humanitarnim je zvijezdama gradonačelnik zabranio istrčavanje na pleternički stadion.
- Pronađena je nova lokacija, i to na igralištu čiji je vlasnik Ante Bazina, autoprijevoznik u čijem su autobusu stradale Martina i Katarina - rekli su zgroženi mještani. Ante Bazina nikada nije smogao hrabrosti da obiteljima stradalih djevojčica izrazi sućut i ponudi pomoć.
Roditelji Martine Rukavine posljednjih godinu dana usredotočeni su isključivo na njezino ozdravljenje.
- Otkako se dogodila nesreća, pošteno se nisam ni naspavao ni najeo - rekao je tata Mija, koji je cijelo ovo vrijeme desna ruka svojoj ljubimici.
Za Martinu, koja je 20 dana nakon nesreće provela u dubokoj komi, a sve do nedavno nije mogla govoriti, liječnici u požeškoj bolnici prognozirali su kako se nikada neće oporaviti.
Danas Martina govori, istina, polako i otežano, još uvijek ne može sama jesti, no polako trenira ruke. Lijevu već može prinijeti ustima, a desnu teže kontrolira. Ovisna je o kolicima. Još uvijek ne može kontrolirati ni mokrenje ni stolicu. No s lica joj ne silazi osmjeh i ima neizmjernu želju za životom.
- Sanjala sam da hodam - otkrila nam je u petak tijekom razgovora.
Same nesreće i svega što joj je prethodilo Martina se mjesecima nije mogla sjetiti. U posljednje vrijeme, kaže, sanja Katarinu.
- Sanjala sam da su se vrata autobusa naglo otvorila. Katarinu je povukao zrak. Vrisnula sam: ‘Kato!’ i uhvatila je za ruku. Prema meni je ruku pružila Jelena. Nije me uspjela uhvatiti - prepričala je svoj san 15-godišnja Martina koja je u Krapinskim toplicama ponovno krenula u osmi razred.
Kad naraste i završi školu bit će, kaže, fizioterapeutkinja. Svaki petak tata Mija Martinu vozi od Krapine u 230 kilometara udaljeno Zagrađe i u ponedjeljak je vraća natrag u Toplice. Preporuka je to liječnika jer se pokazalo da djevojčica najbolje napreduje kada je okrućena Ëlanovima svoje obitelji.
Martina
: S osmijehom na licu i s velikom voljom za životom
|
Ivana Kalogjera-Brkić