U prethodnim napisima, objavljenim u Magazinu Jutarnjeg lista od 2. i 23. veljače 2008., ustvrdio sam da je Hrvatska u razdoblju od početka ovog milenija do konca 2007. bila velika dobitnica djelovanja izuzetno povoljnih vanjskih čimbenika. Zahvaljujući tim čimbenicima, ali i mjerama razumne ekonomske politike koje su uvodile dvije nominalno različite koalicijske vlade, u tom su razdoblju doista ostvareni neki izvanredno važni rezultati. Ukratko: vrlo velik broj naših građana, a i čitava zemlja, naglo su se obogatili.
Do nedavno izrazito siromašna područja, kao što su otoci, Lika, Gorski kotar i Dalmatinska zagora, temeljito su se preobrazila. Problemi strukturne nezaposlenosti u biti su svedeni na Slavoniju i na neke rubne dijelove Hrvatske, pretežito područja nekadašnjih UNPA zona.
Uza sve to, konačno je ostvaren i stoljetni san o prometnoj integraciji kontinentalnog i jadranskog dijela zemlje. To vrijeme možemo, mirne duše, obilježiti kao sedam zlatnih godina. Uvjeren sam da će takva ocjena postupno prevladati i u najširoj javnosti.
Negdje od prijelaza sa 2007. na 2008. počinjemo se suočavati s bitno drukčijim vanjskim okružjem. Čitavo međunarodno ekonomsko okružje počelo se ubrzano mijenjati negdje od sredine 2007. Trenutno je sve u znaku velikih promjena čije je domete i krajnje ishode vrlo teško sagledati. Ipak, sada je već jasno da je glavnina nastalih problema koncentrirana u financijskoj industriji, tj. u bankama, osiguravajućim društvima i brojnim drugim financijskim institucijama te u energetici.
Također je jasno da je glavni uzročnik i okidač problema u kojem se čitav međunarodni financijski sustav zatekao vezan uz način financiranja gradnje i kupnje nekretnina afirmiran u periodu iznimno niskih kamatnih stopa koji je završen. Sve je počelo u Americi, ali se ubrzo prelilo na ostatak svijeta, prije svega na europske zemlje. Već iz toga se mogu nazrijeti glavne nevolje s kojima se ubuduće moramo suočiti.
Vrlo velik broj Hrvata značajno je povećao osobno bogatstvo od 1997. do prošle godine. Strukturna nezaposlenost svedena je na Slavoniju i neke rubne dijelove Hrvatske, pretežito u nekadašnjim UNPA zonama
Opterećivanje svake plaće svakog zaposlenika u Hrvatskoj sa 15 posto obveznih doprinosa za zdravstveno osiguranje već znatno poskupljuje cijenu rada u Hrvatskoj, a zdravstvenom sustavu ne smanjuje probleme
Ukratko, dobar dio problema koji nam predstoje leži jednostavno u tome što više ne možemo računati na izdašan priljev inozemnog kapitala pod izrazito povoljnim uvjetima te na jednokratno velik porast interesa za hrvatski turizam i stjecanje nekretnina u Hrvatskoj. Ni međunarodna konjunktura neće, za dogledno vrijeme, biti onako povoljna kakva je bila do sada.
Naravno, i u proteklim "zlatnim godinama" mnogo je toga ostalo neriješeno. U globaliziranom svijetu samo izrazito velike zemlje, kao što su SAD, Kina, Indija, Rusija i možda Velika Britanija, imaju izvjesne mogućnosti vođenja donekle autonomne makroekonomske politike. Stoga se glavnina privredno-političkih izazova, a time i glavnih zadataka čitave strukturne i tekuće ekonomske politike za sve manje i "srednje velike" zemlje svodi na odrađivanje niza "domaćih zadaća".
U tom je smislu i u Hrvatskoj u proteklom razdoblju jasno identificiran niz najvažnijih otvorenih problema te je postignuta, barem načelna, suglasnost o važnosti i potrebi njihova dosljednog i što bržeg rješavanja. Glavni problemi te vrste već su dobro poznati. To su nadasve troma i neefikasna javna uprava, sporo i neefikasno pravosuđe, korupcija u brojnim područjima života, dovršenje procesa privatizacije te čitava materija obrazovanja i znanstveno istraživačkog rada.
U međuvremenu je postignut i svojevrstan široki nacionalni konsenzus o potrebi provedbe odlučnih promjena na navedenim područjima. Sukladno tomu, počinju se izdvajati i odgovarajuća sredstva te se na svim tim područjima počelo i podosta raditi. Istina, ne onako brzo i djelotvorno kako bi moglo biti, ali se, izgleda, stvari počinju polako micati.
Postoji, međutim, i druga grupa izvanredno važnih, a sudeći po svemu znatno težih problema s kojima se još ni jedna od naših vlada nije spremna ozbiljno uhvatiti u koštac. To se nadasve odnosi na poveći dio onoga što se u nas podrazumijeva pod nazivom "socijalna država". Pritom posebno mislim na čitavo područje tržišta rada i radnog zakonodavstva te na sustave zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja.
Izgleda da problematika tržišta rada i radnog zakonodavstva, primjerenog potrebama i mogućnostima gospodarstva jedne male zemlje otvorene svijetu, postupno postaje predmetom otvorenih rasprava između predstavnika poslodavaca, vlade i sindikata. Premda na tom području ostaju goleme razlike u predodžbama o mogućim i prihvatljivim rješenjima, čini se da se i tu stvari počinju micati u pravcu afirmacije rješenja kompatibilnih s temeljnim načelima tržišnog gospodarstva.
Glavni propust u reformi mirovinskog osiguranja napravljen je kad je odlučeno da se u drugi stup osiguranja izdvaja pet, a ne deset posto bruto plaće. Dodatnu štetu napravio je rast vrijednosti na tržištu kapitala
Najteže i najnepovoljnije je stanje na području sustava zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja, premda su u proteklom "zlatnom" razdoblju postojali gotovo idealni uvjeti za odlučan nastavak reforme mirovinskog osiguranja. Zakonsko-institucionalna podloga za tu reformu stvorena je još 1999. godine donošenjem Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima. Ali propuštena je jedinstvena prigoda da se upravo tijekom tog razdoblja ustraje na provedbi onoga što je tada bilo usvojeno i dosta precizno zacrtano.
Glavni propust, s vrlo dalekosežnim posljedicama, učinjen je u odnosu na predviđenu dinamiku izdvajanja za drugi stup mirovinskog osiguranja. Umjesto ubrzanog povećanja obveznog izdvajanja za taj - ubuduće najvažniji - dio mirovinskog osiguranja s početnih pet na deset posto, ostalo se na izvornih, ali nedovoljnih pet posto izdvajanja iz bruto plaće. Posebna je nevolja što se to dogodilo upravo u razdoblju izrazito brzog porasta tržišnih vrijednosti na tržištima kapitala. Time je učinjen teško nadoknadiv propust.
U predstojećem će se razdoblju problematika reforme mirovinskog sustava ponovo nametnuti, ovaj put u znatno nepovoljnijem okružju. Izvanredno važne otežavajuće okolnosti vezane su uz neizbježno pogoršanje demografskog razvitka Hrvatske, ali i uz evidentnu koncepcijsku zbrku. To je vidljivo iz samog naziva nadležnog ministarstva.
Sada je, naime, već općenito prihvaćena postavka da je najveći dio Bismarckova sustava mirovina, zasnovanog na načelima tzv. međugeneracijske solidarnosti, definitivno nadvladan jer je postao neodrživ za sve zemlje koje se suočavaju s problemima demografske stagnacije i kontinuiranog starenja stanovništva. No, naše Ministarstvo socijalne skrbi na udarnome mjestu ističe upravo taj dio mirovinskog sustava, premda se njegova važnost ubuduće mora sustavno smanjivati.
Problemi sustava zdravstvene zaštite još su teži i složeniji od vrlo složene problematike mirovinskoga sustava. Koliko mi je poznato, za to područje još ne postoji ni načelna suglasnost glede temeljnoga smera i načina (barem postupnog) rješavanja problema s kojima se naši građani svakodnevno susreću. Očito, riječ je o politički izuzetno "vrućem krumpiru" u koji se ni jedna politička stranka ne usuđuje otvoreno zagristi. To ponajbolje objašnjava i činjenicu što se u sustavu zdravstvene zaštite, unatoč stalnim "reformama", u biti ništa ne mijenja.
Od meni poznatih radova usmjerenih na dosljednu reformu čitavog sustava zdravstvene zaštite mogu ukazati jedino na rad Dubravka Mihaljeka: "Zdravstvena politika i reforma u Hrvatskoj: kako vidjeti šumu od drveća". Taj je rad objavljen još 2006. u knjizi: Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji, 4. svezak, izdavač Institut za javne financije i Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb. Premda lako dostupan, taj je rad, barem do sada, ostao nepoznat i zanemaren. Odatle izvlačim zaključak da je Mihaljek sagriješio upravo u tome što se jedino on, pored dobro poznatih uradaka Svjetske banke, odvažio analizirati otvorena pitanja zdravstvenog sustava u kontekstu čitave problematike hrvatskog gospodarstva. Pritom, dakako, nije mogao zaobići ni najvažnije aspekte našeg demografskog razvitka.
Mihaljek polazi od konstatacije da Hrvatska u prosjeku izdvaja oko 8 posto BDP-a za sustav zdravstvene zaštite, što je neznatno manje od izdvajanja 15 "starih" članica EU, ali ipak znatno više od nedavno primljenih deset novih članica. Gledano u cjelini, tj. mjereno različitim medicinsko-zdravstvenim kriterijima, stvarni učinci našeg zdravstvenog sustava još uvijek su relativno dobri. Problematičan je, međutim, čitav sustav financiranja zdravstva u Hrvatskoj. Temeljna postavka toga sustava naslijeđena je iz prethodnog socijalističkog sistema. Sukladno tomu, lavovski dio troškova za čitav sustav zdravstvene zaštite plaćaju samo oni građani koji su uredno zaposleni.
Kako je od ukupnog broja stanovnika Hrvatske zaposlen tek svaki treći građanin, to znači da jedan zaposlenik mora snositi troškove zdravstvene zaštite ne samo za samog sebe, nego i za još dvije osobe s kojima može, ali i ne mora biti u rodu. Kako bi se osigurala potrebna sredstva, plaća svakog zaposlenika u Hrvatskoj opterećuje se sa 15 posto obaveznih namjenskih izdvajanja za HZZO. Naravno da to već sada znatno poskupljuje cijenu rada u Hrvatskoj, dok se istovremeno čitav sustav zdravstvene zaštite neprekidno suočava sa sve većim financijskim problemima. Takvo je trenutno stanje. Međutim, kada se uzmu u obzir neizbježne demografske promjene, nije teško predvidjeti drastično pogoršanje već nepovoljnog stanja ako sustav financiranja zdravstva ostane nepromijenjen.
Dva su glavna čimbenika trenda pogoršanja. Prvi je izravno vezan uz doista drastično pogoršanje odnosa između osoba starijih od 65 godina i radno sposobnih građana, tj. onih između 15. i 64. godine života. Dok je taj odnos u vrijeme posljednjeg popisa stanovništva 2001. iznosio još, koliko toliko, podnošljivih 23 posto, od tada na dalje taj se odnos svake godine pogoršava za gotovo 0,5 posto.
Tako bi do 2050. godine na svaku stotinu radno sposobnih građana Hrvatske moglo doći čak 46 građana starijih od 65 godina. To znači da bi, ako postojeći sustav financiranja zdravstva i dalje ostane na snazi, jedan zaposlenik ubuduće morao snositi troškove zdravstvene zaštite ne samo za tri, nego i za četiri osobe. To je već jako loše, no ni to nije sve.
Drugi važan čimbenik uvjetovan je činjenicom da stariji ljudi neizbježno konzumiraju znatno više zdravstvenih usluga nego mlađi. Mihaljek navodi dva pokazatelja. U SAD-u 36 posto troškova zdravstvene zaštite otpada na građane starije od 65 godina dok njihov udio u ukupnom stanovništvu iznosi samo 12 posto. Prema raspoloživim podacima HZZO-a, 2000. godine za troškove zdravstvene zaštite umirovljenika i njihovih obitelji plaćeno je čak 43 posto ukupno potrošenih sredstava, premda je tada udio osoba starijih od 65 godina u ukupnom stanovništvu Hrvatske iznosio samo 16 posto. Naravno, ima u nas podosta umirovljenika i znatno mlađih od 65 godina.
Neovisno o reprezentativnosti navedenih podataka, očito je da bi daljnjim istovremenim tj. kumulativnim djelovanjem jednog i drugog čimbenika ubrzo dospjeli do sloma mehanizma financiranja HZZO-a. Glede mogućih rješenja i načina prevladavanja problema s kojima se suočava sustav zdravstvene zaštite u Hrvatskoj, želim ponovo skrenuti pažnju na navedeni rad Dubravka Mihaljeka u kojem je to pobliže elaborirano. Važnost čitave problematike zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja je nedvojbeno takva da zahtijeva znatno više pažnje.
Za potrebe ovoga članka mogu se ograničiti samo na to da ukažem na zajednički nazivnik, odnosno ključni uzrok obaju problema. Taj vidim nadasve u činjenici što su u nas, u biti, na snazi sustavi financiranja zdravstva i mirovina koje smo naslijedili iz razdoblja socijalizma. Ključna osobina tih sustava financiranja jest da gotovo sav teret financiranja zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja snose samo uredno zaposleni ljudi. Svojevremeno se to zvalo "udruženi rad". Jedna od posljedica takvih "rješenja" jest da je bruto cijena rada u Hrvatskoj izrazito visoka; znatno viša nego u nizu nama sličnih zemalja.
Daljnja, kud i kamo veća nevolja leži u tome što ćemo se - ako se ne provedu radikalne promjene na tim presudno važnim područjima - ubuduće suočiti sa sve većim napetostima između sve manjeg broja onih koji rade, stvaraju i plaćaju i rastućeg broja onih koji sve više troše jer im životni vijek, a time i potrebe neprestano rastu.
Svaka ozbiljnija analiza naznačenih problema upućuje na zaključak da će se takve napetosti ubuduće neizbježno zaoštravati, ako se ne poduzmu radikalni zahvati usklađeni s temeljnim postavkama čitavog društveno-ekonomskog sustava u kojem živimo i djelujemo. Prevedeno na svakodnevni jezik, to znači da Hrvatska može graditi vlastiti obrazac socijalne države samo u okvirima rješenja koja su u skladu s temeljnim postavkama društveno-ekonomskog sustava za koji se opredijelila.
Drugim riječima, hrvatski model socijalne države treba uporno i sustavno graditi. No pri tome valja biti svjestan činjenice da je riječ o enormno velikom izazovu čije ostvarenje zahtijeva izuzetno puno stvaralačkog rada, ali i vremena. Očito je da se to ne može preskočiti bilo kakvim preuzimanjem "rješenja" ili "tekovina" samoupravnog socijalizma.
Budući da se ponovo nalazimo na svojevrsnoj prekretnici, držim da je vrijedno ukazati na opasnosti koje u takvim okolnostima prijete od eventualnog preuzimanja ili daljnjeg toleriranja nekih nedosljednih "rješenja". Takva se rješenja na iole dulji rok neizbježno pokažu ne samo neostvariva, nego i izrazito štetna, s dugotrajnim posljedicama. Odgovarajućih smo primjera u nedavnoj prošlosti imali smo više nego dovoljno.
Valja se prisjetiti naših iskustava stečenih za vrijeme života i rada u okružju samoupravnog socijalizma. To bi nam, naime, trebalo pomoći ne samo da bolje razumijemo probleme pred kojima se nalazimo, nego i da se konačno počnemo oslobađati kojekakvih frustracija koje nas opterećuju. Na izlet u našu nedavnu prošlost posebno me potaknuo razgovor s mojim dobrim, starim prijateljem I. Š. kojem se i ovim putem želim zahvaliti.
I sistem samoupravnog socijalizma imao je svoje "zlatne godine". Bilo je to u razdoblju između 1965. i sredine osamdesetih godina. Sve je dobro krenulo, ali se postupno zaglavilo, da bi na koncu puklo jer je čitav sistem doslovce bankrotirao.
Sretne godine jugoslavenskog samoupravnog socijalizma počele su sredinom 1965. donošenjem, za tadašnje pojmove heretičke, odluke kojom je radnicima-samoupravljačima bilo dopušteno zapošljavanje i kod kapitalističkih poslodavaca u inozemstvu. Ključni povoljan vanjski čimbenik bila je činjenica da je ta odluka donesena upravo u vrijeme kada su se zemlje Zapadne Europe, posebice Njemačka, počele suočavati s problemima sve izrazitije oskudice radne snage. Uzgred rečeno, relativan udio radnika iz svih dijelova bivše države koji su tada otišli na rad u inozemstvo bio je sigurno znatno veći od dijela nekretnina koje su u međuvremenu naši građani prodali strancima.
Zahvaljujući izvanredno povoljnoj i slučajnoj podudarnosti između pojave viška radne snage u Jugoslaviji i akutne oskudice radnika u Zapadnoj Europi, sve zajedno je krenulo vrlo brzo i izvanredno dobro. Izuzev partijskih dogmatika, svi su ubrzo počeli shvaćati dobrobit usvojenih rješenja prema načelu "kad već ne može bolje, dobro je i ovako". Zadovoljni su bili radnici koji su se dobrovoljno podvrgnuli "eksploataciji" od strane inozemnih poduzetnika, ubrzo se zadovoljstvo prenijelo i na članove njihovih obitelji u bivšoj Jugoslaviji jer su počele pristizati devizne doznake iz inozemstva. Još su veću korist osjetile tadašnje poslovne banke i Narodna banka Jugoslavije; odjednom suočene s vrlo izdašnim priljevom deviznih sredstava, pri čemu je sve veći dio tih sredstava ostajao u obliku devizne štednje.
Ubrzo se ispostavilo da su radnici zaposleni u inozemstvu počeli generirati apsolutno veći obujam štednje nego svi koji su ostali raditi u Jugoslaviji. Čitav se gospodarski sustav počeo postupno liberalizirati, a životni standard ubrzano rasti. To je bilo vrijeme kada su naši ljudi počeli kupovati automobile, graditi vikendice, sve češće putovati u inozemstvo u šoping, ali i turistički (običaji odlaska na sezonska skijanja u Italiji i Austriji potječu iz tih vremena). Tada su naši građani u vrlo kratkom roku usvojili dobar dio zapadnoeuropskih standarda potrošnje.
Čitava Jugoslavija ubrzo je došla na glas kao zemlja u kojoj se mnogo bolje živi nego u bilo kojoj drugoj socijalističkoj zemlji. To je doista tako i bilo. Dobro se sjećam s kakvim smo omalovažavanjem tada gledali na građane i turiste iz istočnoeuropskih zemalja koji su se zaustavljali na zagrebačkom Hreljiću ne bi li prodali prošvercanu robu i tako financirali nastavak puta u njihovim trabantima i "peglicama" prema Jadranu. Svi smo bili uvjereni da smo definitivno daleko odmaknuli ispred svih tih zemalja.
To nas nije priječilo da i dalje gunđamo i rogoborimo. Gunđali smo, više ili manje, na sve što nas je okruživalo. Smetala nam je partija, njena dogma, svemoć i samovolja; socijalizam i njegovo licemjerje; tromi i neefikasni birokratski sustavi itd., itd. Posebno je interesantno da je pripadnike u socijalizmu netom stasalog tradicionalnog građanstva i "inteligencije" (zapravo nove intelektualne klase koja se u pravilu financirala novcem poreznih obveznika) ubrzo počela iritirati pojava naših, navodno neukih novopečenih bogataša. Bili su to tada neki natprosječno uspješni ili naročito dovitljivi gastarbajteri koji su uspjeli prikupiti sredstva za kupnju kamiona, rovokopača ili za otvaranje vlastite gostionice-restorana, često nazvanog Balkan-grill. Dotični bi se povremeno pojavili u zemlji, navodno puni novca, te bi ubrzo pokupovali sve što se moglo kupiti. To je, naravno, iritiralo i ljutilo poveći broj naših građana koji su u međuvremenu ostali kod kuće.
Problemi vezani uz pojavu tih novopečenih "bogataša-gastarbajtera" u međuvremenu su uglavnom prevladani, no i dalje su ostale duboke sumnje i svojevrstan animozitet spram svih koji su uspjeli ili i dalje uspijevaju stjecati iole značajniju imovinu. U takvom "mentalnom ambijentu" počeo je raspad Jugoslavije.
Sredinom 80-ih čitav je jugoslavenski sistem samoupravnog socijalizma počeo zapadati u krizu, koja je iz godine u godinu bivala sve dublja, a time i sve očitija. Zašto se to dogodilo? Pretežan dio odgovora na to pitanje ukazat će na sve napetije međunacionalne odnose te na sve izrazitije pokušaje uspostave velikosrpske dominacije. Premda je sve to sigurno točno, za potrebe ovog izlaganja ograničit ću se isključivo na uže definirani ekonomski aspekt čitavog problema.
U tom smislu, srž moga odgovora na postavljeno pitanje glasi: sistem samoupravnog socijalizma morao se urušiti prije svega zbog toga jer je bio nedosljedno koncipiran, a time i unutar sebe proturječan. Do toga je došlo jer se sve zajedno temeljilo na povremenim, zdravorazumskim improvizacijama, bez jasne vizije o potrebi usvajanja trajno održivih rješenja. Istini za volju, to tada nije ni bilo moguće jer su se morale striktno poštivati izvjesne dogmatske postavke komunističke ideologije, ali i neka u međuvremenu stečena specifična prava "udruženog rada".
Najvažniji dokazi za navedene tvrdnje mogu se razabrati iz institucionalnih nemogućnosti tadašnjeg sistema da riješi dva presudno važna preduvjeta za uredno funkcioniranje tržišnoga gospodarstva. Prvi se odnosi na nužnu uspostavu urednog tržišta novca i kapitala, za što se ubrzo ispostavilo da unutar granica tadašnjeg komunističko-socijalističkog sistema nije ni moguće ostvariti jer je nespojivo s temeljnom ideološkom postavkom. Daljnje presudno važno pitanje odnosi se na mogućnosti dosljedne zaštite prava vlasništva, a time i na mogućnost normalnog sankcioniranja svih koji ne udovoljavaju ugovornim obvezama.
Čitav je sistem, naime, bio koncipiran tako da je dopuštao, pa i poticao dodatno nagrađivanje natprosječno uspješnih, ali nije dopuštao sankcioniranje onih koji su radili loše već ih je otvoreno ili prikriveno subvencionirao. Problemi stečaja neefikasnih poduzeća ubrzo su se pokazali jednim od institucionalno nerješivih problema. Taj se institucionalni defekt može pripisati odlučnom otporu "udruženog rada".
Zbog dubokih defekata takve vrste čitav je sustav samoupravne tržišne privrede a priori osuđen na slom i propast. To se na koncu i dogodilo. Prvi je, još sredinom 80-ih, bankrotirao čitav bankarski sustav, da bi zatim bankrotirao i sve veći broj takozvanih organizacija udruženog rada koje su mogle opstati samo uz neprekidan dotok subvencioniranih kredita.
Kontinuirani porast inflacije bio je neizbježan. Sve bi se to dogodilo čak i da nije bilo glasovitog Memoranduma SANU, ni Miloševića niti bilo kakvih političkih poremećaja. Politička su zbivanja samo ubrzala raspad čitavog sistema. No, to je ujedno prouzročilo i to da velik broj naših građana još uvijek nije shvatio temeljni koncepcijski defekt sistema, koji je istovremeno htio "graditi socijalizam" i dopustiti građanima da se koriste pogodnosti "tržišne privrede".
Unutarnja dosljednost, tj. usklađenost svih bitnih dijelova gospodarskog sustava uvijek je potrebna; to utoliko više vrijedi za bilo koju relativno malu zemlju. Hrvatska je znatno manja od bivše države, mnogo smo otvoreniji prema svijetu nego što je Jugoslavija ikad bila, a i svijet se u međuvremenu poprilično globalizirao. Prethodno navedenim argumentima želio sam ukazati na neizbježnu potrebu dosljednog ustrajanja na izgradnji i usvajanju samo onih rješenja koja su usklađena s ostalim ključnim dijelovima društveno-gospodarskog sustava.
Samo takva rješenja mogu biti trajno održiva. Taj postulat, koji u biti vrijedi za sve zemlje, u našem se slučaju dodatno usložnjava zbog potrebe da se dosljedno uvaži i čitava problematika demografskog razvitka Hrvatske. Premda smo čitav sistem samoupravne tržišne privrede definitivno napustili prije gotovo 20 godina, izgradnja i afirmacija novog tržišnog sustava prema kojem se Hrvatska jedino može kretati još uvijek nije dovršena. Potrebno je još puno stvaralačkog rada i ustrajnosti, ali i znatno veća mjera razumijevanja i podrške svih naših građana. Stalno poticanje uvjerenja da je moguć hibridan sustav samo nas odvlači od moguće putanje gospodarskoga rasta i usporava u razvojnom procesu.
Dr. Ante Čičin-Šain
Bez brzih i temeljitih reformi moglo bi doći do manjka radne snage, prevelikog rasta opterećenja plaća i slabljenja konkurentnosti |
Uza sve to, konačno je ostvaren i stoljetni san o prometnoj integraciji kontinentalnog i jadranskog dijela zemlje. To vrijeme možemo, mirne duše, obilježiti kao sedam zlatnih godina. Uvjeren sam da će takva ocjena postupno prevladati i u najširoj javnosti.
Negdje od prijelaza sa 2007. na 2008. počinjemo se suočavati s bitno drukčijim vanjskim okružjem. Čitavo međunarodno ekonomsko okružje počelo se ubrzano mijenjati negdje od sredine 2007. Trenutno je sve u znaku velikih promjena čije je domete i krajnje ishode vrlo teško sagledati. Ipak, sada je već jasno da je glavnina nastalih problema koncentrirana u financijskoj industriji, tj. u bankama, osiguravajućim društvima i brojnim drugim financijskim institucijama te u energetici.
Također je jasno da je glavni uzročnik i okidač problema u kojem se čitav međunarodni financijski sustav zatekao vezan uz način financiranja gradnje i kupnje nekretnina afirmiran u periodu iznimno niskih kamatnih stopa koji je završen. Sve je počelo u Americi, ali se ubrzo prelilo na ostatak svijeta, prije svega na europske zemlje. Već iz toga se mogu nazrijeti glavne nevolje s kojima se ubuduće moramo suočiti.
Vrlo velik broj Hrvata značajno je povećao osobno bogatstvo od 1997. do prošle godine. Strukturna nezaposlenost svedena je na Slavoniju i neke rubne dijelove Hrvatske, pretežito u nekadašnjim UNPA zonama
Opterećivanje svake plaće svakog zaposlenika u Hrvatskoj sa 15 posto obveznih doprinosa za zdravstveno osiguranje već znatno poskupljuje cijenu rada u Hrvatskoj, a zdravstvenom sustavu ne smanjuje probleme
Ukratko, dobar dio problema koji nam predstoje leži jednostavno u tome što više ne možemo računati na izdašan priljev inozemnog kapitala pod izrazito povoljnim uvjetima te na jednokratno velik porast interesa za hrvatski turizam i stjecanje nekretnina u Hrvatskoj. Ni međunarodna konjunktura neće, za dogledno vrijeme, biti onako povoljna kakva je bila do sada.
Naravno, i u proteklim "zlatnim godinama" mnogo je toga ostalo neriješeno. U globaliziranom svijetu samo izrazito velike zemlje, kao što su SAD, Kina, Indija, Rusija i možda Velika Britanija, imaju izvjesne mogućnosti vođenja donekle autonomne makroekonomske politike. Stoga se glavnina privredno-političkih izazova, a time i glavnih zadataka čitave strukturne i tekuće ekonomske politike za sve manje i "srednje velike" zemlje svodi na odrađivanje niza "domaćih zadaća".
Unatoč stalnim najavama reformi u zdravstvu, nijedna se vlada zapravo dosad nije usudila uhvatiti u koštac s tim politički vrlo osjetljivim pitanjem |
U međuvremenu je postignut i svojevrstan široki nacionalni konsenzus o potrebi provedbe odlučnih promjena na navedenim područjima. Sukladno tomu, počinju se izdvajati i odgovarajuća sredstva te se na svim tim područjima počelo i podosta raditi. Istina, ne onako brzo i djelotvorno kako bi moglo biti, ali se, izgleda, stvari počinju polako micati.
Postoji, međutim, i druga grupa izvanredno važnih, a sudeći po svemu znatno težih problema s kojima se još ni jedna od naših vlada nije spremna ozbiljno uhvatiti u koštac. To se nadasve odnosi na poveći dio onoga što se u nas podrazumijeva pod nazivom "socijalna država". Pritom posebno mislim na čitavo područje tržišta rada i radnog zakonodavstva te na sustave zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja.
Izgleda da problematika tržišta rada i radnog zakonodavstva, primjerenog potrebama i mogućnostima gospodarstva jedne male zemlje otvorene svijetu, postupno postaje predmetom otvorenih rasprava između predstavnika poslodavaca, vlade i sindikata. Premda na tom području ostaju goleme razlike u predodžbama o mogućim i prihvatljivim rješenjima, čini se da se i tu stvari počinju micati u pravcu afirmacije rješenja kompatibilnih s temeljnim načelima tržišnog gospodarstva.
Glavni propust u reformi mirovinskog osiguranja napravljen je kad je odlučeno da se u drugi stup osiguranja izdvaja pet, a ne deset posto bruto plaće. Dodatnu štetu napravio je rast vrijednosti na tržištu kapitala
Najteže i najnepovoljnije je stanje na području sustava zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja, premda su u proteklom "zlatnom" razdoblju postojali gotovo idealni uvjeti za odlučan nastavak reforme mirovinskog osiguranja. Zakonsko-institucionalna podloga za tu reformu stvorena je još 1999. godine donošenjem Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima. Ali propuštena je jedinstvena prigoda da se upravo tijekom tog razdoblja ustraje na provedbi onoga što je tada bilo usvojeno i dosta precizno zacrtano.
Glavni propust, s vrlo dalekosežnim posljedicama, učinjen je u odnosu na predviđenu dinamiku izdvajanja za drugi stup mirovinskog osiguranja. Umjesto ubrzanog povećanja obveznog izdvajanja za taj - ubuduće najvažniji - dio mirovinskog osiguranja s početnih pet na deset posto, ostalo se na izvornih, ali nedovoljnih pet posto izdvajanja iz bruto plaće. Posebna je nevolja što se to dogodilo upravo u razdoblju izrazito brzog porasta tržišnih vrijednosti na tržištima kapitala. Time je učinjen teško nadoknadiv propust.
Kako je od ukupnog broja stanovnika Hrvatske zaposlen tek svaki treći građanin, to znači da jedan zaposlenik mora snositi troškove zdravstvene zaštite ne samo za samog sebe, nego i za još dvije osobe s kojima može, ali i ne mora biti u rodu. |
Sada je, naime, već općenito prihvaćena postavka da je najveći dio Bismarckova sustava mirovina, zasnovanog na načelima tzv. međugeneracijske solidarnosti, definitivno nadvladan jer je postao neodrživ za sve zemlje koje se suočavaju s problemima demografske stagnacije i kontinuiranog starenja stanovništva. No, naše Ministarstvo socijalne skrbi na udarnome mjestu ističe upravo taj dio mirovinskog sustava, premda se njegova važnost ubuduće mora sustavno smanjivati.
Problemi sustava zdravstvene zaštite još su teži i složeniji od vrlo složene problematike mirovinskoga sustava. Koliko mi je poznato, za to područje još ne postoji ni načelna suglasnost glede temeljnoga smera i načina (barem postupnog) rješavanja problema s kojima se naši građani svakodnevno susreću. Očito, riječ je o politički izuzetno "vrućem krumpiru" u koji se ni jedna politička stranka ne usuđuje otvoreno zagristi. To ponajbolje objašnjava i činjenicu što se u sustavu zdravstvene zaštite, unatoč stalnim "reformama", u biti ništa ne mijenja.
Od meni poznatih radova usmjerenih na dosljednu reformu čitavog sustava zdravstvene zaštite mogu ukazati jedino na rad Dubravka Mihaljeka: "Zdravstvena politika i reforma u Hrvatskoj: kako vidjeti šumu od drveća". Taj je rad objavljen još 2006. u knjizi: Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji, 4. svezak, izdavač Institut za javne financije i Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb. Premda lako dostupan, taj je rad, barem do sada, ostao nepoznat i zanemaren. Odatle izvlačim zaključak da je Mihaljek sagriješio upravo u tome što se jedino on, pored dobro poznatih uradaka Svjetske banke, odvažio analizirati otvorena pitanja zdravstvenog sustava u kontekstu čitave problematike hrvatskog gospodarstva. Pritom, dakako, nije mogao zaobići ni najvažnije aspekte našeg demografskog razvitka.
Mihaljek polazi od konstatacije da Hrvatska u prosjeku izdvaja oko 8 posto BDP-a za sustav zdravstvene zaštite, što je neznatno manje od izdvajanja 15 "starih" članica EU, ali ipak znatno više od nedavno primljenih deset novih članica. Gledano u cjelini, tj. mjereno različitim medicinsko-zdravstvenim kriterijima, stvarni učinci našeg zdravstvenog sustava još uvijek su relativno dobri. Problematičan je, međutim, čitav sustav financiranja zdravstva u Hrvatskoj. Temeljna postavka toga sustava naslijeđena je iz prethodnog socijalističkog sistema. Sukladno tomu, lavovski dio troškova za čitav sustav zdravstvene zaštite plaćaju samo oni građani koji su uredno zaposleni.
Kako je od ukupnog broja stanovnika Hrvatske zaposlen tek svaki treći građanin, to znači da jedan zaposlenik mora snositi troškove zdravstvene zaštite ne samo za samog sebe, nego i za još dvije osobe s kojima može, ali i ne mora biti u rodu. Kako bi se osigurala potrebna sredstva, plaća svakog zaposlenika u Hrvatskoj opterećuje se sa 15 posto obaveznih namjenskih izdvajanja za HZZO. Naravno da to već sada znatno poskupljuje cijenu rada u Hrvatskoj, dok se istovremeno čitav sustav zdravstvene zaštite neprekidno suočava sa sve većim financijskim problemima. Takvo je trenutno stanje. Međutim, kada se uzmu u obzir neizbježne demografske promjene, nije teško predvidjeti drastično pogoršanje već nepovoljnog stanja ako sustav financiranja zdravstva ostane nepromijenjen.
Reforma socijale i zdravstva s vremenom se samo dodatno komplicira zbog unutarnje nedosljednosti koncepata tih važnih društvenih instituta |
Tako bi do 2050. godine na svaku stotinu radno sposobnih građana Hrvatske moglo doći čak 46 građana starijih od 65 godina. To znači da bi, ako postojeći sustav financiranja zdravstva i dalje ostane na snazi, jedan zaposlenik ubuduće morao snositi troškove zdravstvene zaštite ne samo za tri, nego i za četiri osobe. To je već jako loše, no ni to nije sve.
Drugi važan čimbenik uvjetovan je činjenicom da stariji ljudi neizbježno konzumiraju znatno više zdravstvenih usluga nego mlađi. Mihaljek navodi dva pokazatelja. U SAD-u 36 posto troškova zdravstvene zaštite otpada na građane starije od 65 godina dok njihov udio u ukupnom stanovništvu iznosi samo 12 posto. Prema raspoloživim podacima HZZO-a, 2000. godine za troškove zdravstvene zaštite umirovljenika i njihovih obitelji plaćeno je čak 43 posto ukupno potrošenih sredstava, premda je tada udio osoba starijih od 65 godina u ukupnom stanovništvu Hrvatske iznosio samo 16 posto. Naravno, ima u nas podosta umirovljenika i znatno mlađih od 65 godina.
Neovisno o reprezentativnosti navedenih podataka, očito je da bi daljnjim istovremenim tj. kumulativnim djelovanjem jednog i drugog čimbenika ubrzo dospjeli do sloma mehanizma financiranja HZZO-a. Glede mogućih rješenja i načina prevladavanja problema s kojima se suočava sustav zdravstvene zaštite u Hrvatskoj, želim ponovo skrenuti pažnju na navedeni rad Dubravka Mihaljeka u kojem je to pobliže elaborirano. Važnost čitave problematike zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja je nedvojbeno takva da zahtijeva znatno više pažnje.
Za potrebe ovoga članka mogu se ograničiti samo na to da ukažem na zajednički nazivnik, odnosno ključni uzrok obaju problema. Taj vidim nadasve u činjenici što su u nas, u biti, na snazi sustavi financiranja zdravstva i mirovina koje smo naslijedili iz razdoblja socijalizma. Ključna osobina tih sustava financiranja jest da gotovo sav teret financiranja zdravstvene zaštite i mirovinskog osiguranja snose samo uredno zaposleni ljudi. Svojevremeno se to zvalo "udruženi rad". Jedna od posljedica takvih "rješenja" jest da je bruto cijena rada u Hrvatskoj izrazito visoka; znatno viša nego u nizu nama sličnih zemalja.
Daljnja, kud i kamo veća nevolja leži u tome što ćemo se - ako se ne provedu radikalne promjene na tim presudno važnim područjima - ubuduće suočiti sa sve većim napetostima između sve manjeg broja onih koji rade, stvaraju i plaćaju i rastućeg broja onih koji sve više troše jer im životni vijek, a time i potrebe neprestano rastu.
I sistem samoupravnog socijalizma imao je svoje "zlatne godine". Bilo je to u razdoblju između 1965. i sredine osamdesetih godina. Sve je dobro krenulo, ali se postupno zaglavilo, da bi na koncu puklo jer je čitav sistem doslovce bankrotirao. |
Drugim riječima, hrvatski model socijalne države treba uporno i sustavno graditi. No pri tome valja biti svjestan činjenice da je riječ o enormno velikom izazovu čije ostvarenje zahtijeva izuzetno puno stvaralačkog rada, ali i vremena. Očito je da se to ne može preskočiti bilo kakvim preuzimanjem "rješenja" ili "tekovina" samoupravnog socijalizma.
Budući da se ponovo nalazimo na svojevrsnoj prekretnici, držim da je vrijedno ukazati na opasnosti koje u takvim okolnostima prijete od eventualnog preuzimanja ili daljnjeg toleriranja nekih nedosljednih "rješenja". Takva se rješenja na iole dulji rok neizbježno pokažu ne samo neostvariva, nego i izrazito štetna, s dugotrajnim posljedicama. Odgovarajućih smo primjera u nedavnoj prošlosti imali smo više nego dovoljno.
Valja se prisjetiti naših iskustava stečenih za vrijeme života i rada u okružju samoupravnog socijalizma. To bi nam, naime, trebalo pomoći ne samo da bolje razumijemo probleme pred kojima se nalazimo, nego i da se konačno počnemo oslobađati kojekakvih frustracija koje nas opterećuju. Na izlet u našu nedavnu prošlost posebno me potaknuo razgovor s mojim dobrim, starim prijateljem I. Š. kojem se i ovim putem želim zahvaliti.
I sistem samoupravnog socijalizma imao je svoje "zlatne godine". Bilo je to u razdoblju između 1965. i sredine osamdesetih godina. Sve je dobro krenulo, ali se postupno zaglavilo, da bi na koncu puklo jer je čitav sistem doslovce bankrotirao.
Sretne godine jugoslavenskog samoupravnog socijalizma počele su sredinom 1965. donošenjem, za tadašnje pojmove heretičke, odluke kojom je radnicima-samoupravljačima bilo dopušteno zapošljavanje i kod kapitalističkih poslodavaca u inozemstvu. Ključni povoljan vanjski čimbenik bila je činjenica da je ta odluka donesena upravo u vrijeme kada su se zemlje Zapadne Europe, posebice Njemačka, počele suočavati s problemima sve izrazitije oskudice radne snage. Uzgred rečeno, relativan udio radnika iz svih dijelova bivše države koji su tada otišli na rad u inozemstvo bio je sigurno znatno veći od dijela nekretnina koje su u međuvremenu naši građani prodali strancima.
Zahvaljujući izvanredno povoljnoj i slučajnoj podudarnosti između pojave viška radne snage u Jugoslaviji i akutne oskudice radnika u Zapadnoj Europi, sve zajedno je krenulo vrlo brzo i izvanredno dobro. Izuzev partijskih dogmatika, svi su ubrzo počeli shvaćati dobrobit usvojenih rješenja prema načelu "kad već ne može bolje, dobro je i ovako". Zadovoljni su bili radnici koji su se dobrovoljno podvrgnuli "eksploataciji" od strane inozemnih poduzetnika, ubrzo se zadovoljstvo prenijelo i na članove njihovih obitelji u bivšoj Jugoslaviji jer su počele pristizati devizne doznake iz inozemstva. Još su veću korist osjetile tadašnje poslovne banke i Narodna banka Jugoslavije; odjednom suočene s vrlo izdašnim priljevom deviznih sredstava, pri čemu je sve veći dio tih sredstava ostajao u obliku devizne štednje.
Ubrzo se ispostavilo da su radnici zaposleni u inozemstvu počeli generirati apsolutno veći obujam štednje nego svi koji su ostali raditi u Jugoslaviji. Čitav se gospodarski sustav počeo postupno liberalizirati, a životni standard ubrzano rasti. To je bilo vrijeme kada su naši ljudi počeli kupovati automobile, graditi vikendice, sve češće putovati u inozemstvo u šoping, ali i turistički (običaji odlaska na sezonska skijanja u Italiji i Austriji potječu iz tih vremena). Tada su naši građani u vrlo kratkom roku usvojili dobar dio zapadnoeuropskih standarda potrošnje.
Unutarnja dosljednost, tj. usklađenost svih bitnih dijelova gospodarskog sustava uvijek je potrebna; to utoliko više vrijedi za bilo koju relativno malu zemlju. |
To nas nije priječilo da i dalje gunđamo i rogoborimo. Gunđali smo, više ili manje, na sve što nas je okruživalo. Smetala nam je partija, njena dogma, svemoć i samovolja; socijalizam i njegovo licemjerje; tromi i neefikasni birokratski sustavi itd., itd. Posebno je interesantno da je pripadnike u socijalizmu netom stasalog tradicionalnog građanstva i "inteligencije" (zapravo nove intelektualne klase koja se u pravilu financirala novcem poreznih obveznika) ubrzo počela iritirati pojava naših, navodno neukih novopečenih bogataša. Bili su to tada neki natprosječno uspješni ili naročito dovitljivi gastarbajteri koji su uspjeli prikupiti sredstva za kupnju kamiona, rovokopača ili za otvaranje vlastite gostionice-restorana, često nazvanog Balkan-grill. Dotični bi se povremeno pojavili u zemlji, navodno puni novca, te bi ubrzo pokupovali sve što se moglo kupiti. To je, naravno, iritiralo i ljutilo poveći broj naših građana koji su u međuvremenu ostali kod kuće.
Problemi vezani uz pojavu tih novopečenih "bogataša-gastarbajtera" u međuvremenu su uglavnom prevladani, no i dalje su ostale duboke sumnje i svojevrstan animozitet spram svih koji su uspjeli ili i dalje uspijevaju stjecati iole značajniju imovinu. U takvom "mentalnom ambijentu" počeo je raspad Jugoslavije.
Sredinom 80-ih čitav je jugoslavenski sistem samoupravnog socijalizma počeo zapadati u krizu, koja je iz godine u godinu bivala sve dublja, a time i sve očitija. Zašto se to dogodilo? Pretežan dio odgovora na to pitanje ukazat će na sve napetije međunacionalne odnose te na sve izrazitije pokušaje uspostave velikosrpske dominacije. Premda je sve to sigurno točno, za potrebe ovog izlaganja ograničit ću se isključivo na uže definirani ekonomski aspekt čitavog problema.
U tom smislu, srž moga odgovora na postavljeno pitanje glasi: sistem samoupravnog socijalizma morao se urušiti prije svega zbog toga jer je bio nedosljedno koncipiran, a time i unutar sebe proturječan. Do toga je došlo jer se sve zajedno temeljilo na povremenim, zdravorazumskim improvizacijama, bez jasne vizije o potrebi usvajanja trajno održivih rješenja. Istini za volju, to tada nije ni bilo moguće jer su se morale striktno poštivati izvjesne dogmatske postavke komunističke ideologije, ali i neka u međuvremenu stečena specifična prava "udruženog rada".
Najvažniji dokazi za navedene tvrdnje mogu se razabrati iz institucionalnih nemogućnosti tadašnjeg sistema da riješi dva presudno važna preduvjeta za uredno funkcioniranje tržišnoga gospodarstva. Prvi se odnosi na nužnu uspostavu urednog tržišta novca i kapitala, za što se ubrzo ispostavilo da unutar granica tadašnjeg komunističko-socijalističkog sistema nije ni moguće ostvariti jer je nespojivo s temeljnom ideološkom postavkom. Daljnje presudno važno pitanje odnosi se na mogućnosti dosljedne zaštite prava vlasništva, a time i na mogućnost normalnog sankcioniranja svih koji ne udovoljavaju ugovornim obvezama.
Čitav je sistem, naime, bio koncipiran tako da je dopuštao, pa i poticao dodatno nagrađivanje natprosječno uspješnih, ali nije dopuštao sankcioniranje onih koji su radili loše već ih je otvoreno ili prikriveno subvencionirao. Problemi stečaja neefikasnih poduzeća ubrzo su se pokazali jednim od institucionalno nerješivih problema. Taj se institucionalni defekt može pripisati odlučnom otporu "udruženog rada".
Zbog dubokih defekata takve vrste čitav je sustav samoupravne tržišne privrede a priori osuđen na slom i propast. To se na koncu i dogodilo. Prvi je, još sredinom 80-ih, bankrotirao čitav bankarski sustav, da bi zatim bankrotirao i sve veći broj takozvanih organizacija udruženog rada koje su mogle opstati samo uz neprekidan dotok subvencioniranih kredita.
Kontinuirani porast inflacije bio je neizbježan. Sve bi se to dogodilo čak i da nije bilo glasovitog Memoranduma SANU, ni Miloševića niti bilo kakvih političkih poremećaja. Politička su zbivanja samo ubrzala raspad čitavog sistema. No, to je ujedno prouzročilo i to da velik broj naših građana još uvijek nije shvatio temeljni koncepcijski defekt sistema, koji je istovremeno htio "graditi socijalizam" i dopustiti građanima da se koriste pogodnosti "tržišne privrede".
Unutarnja dosljednost, tj. usklađenost svih bitnih dijelova gospodarskog sustava uvijek je potrebna; to utoliko više vrijedi za bilo koju relativno malu zemlju. Hrvatska je znatno manja od bivše države, mnogo smo otvoreniji prema svijetu nego što je Jugoslavija ikad bila, a i svijet se u međuvremenu poprilično globalizirao. Prethodno navedenim argumentima želio sam ukazati na neizbježnu potrebu dosljednog ustrajanja na izgradnji i usvajanju samo onih rješenja koja su usklađena s ostalim ključnim dijelovima društveno-gospodarskog sustava.
Samo takva rješenja mogu biti trajno održiva. Taj postulat, koji u biti vrijedi za sve zemlje, u našem se slučaju dodatno usložnjava zbog potrebe da se dosljedno uvaži i čitava problematika demografskog razvitka Hrvatske. Premda smo čitav sistem samoupravne tržišne privrede definitivno napustili prije gotovo 20 godina, izgradnja i afirmacija novog tržišnog sustava prema kojem se Hrvatska jedino može kretati još uvijek nije dovršena. Potrebno je još puno stvaralačkog rada i ustrajnosti, ali i znatno veća mjera razumijevanja i podrške svih naših građana. Stalno poticanje uvjerenja da je moguć hibridan sustav samo nas odvlači od moguće putanje gospodarskoga rasta i usporava u razvojnom procesu.
Dr. Ante Čičin-Šain