Izmjena sustava ocjenjivanja na sveučilištima sama po sebi ne mora značiti ama baš ništa. Ključno bi pitanje trebalo biti: koji je sustav stimulativniji za studenta, koji će ga više potaknuti da se trsi, a ne samo da prođe i “odvali” ispit.
U tom sklopu i nije toliko bitno ocjenjuje li se od 1 do 5 ili od A do F, nego na kakvo se znanje i kakav tip znanja primjenjuje kakva ocjena - a to će uvijek ovisiti o nastavniku, odnosno o međunastavničkom dogovoru, a ne o grafemu koji se upisuje, bio on slovo ili znamenka.
Osobno više polažem na to je li student svladao metodologiju, kako barata kategorijama i kako povezuje i zaključuje, nego koliku je količinu činjenica uskladištio u korteks. Drugi mogu imati i imaju i druge kriterije. A ti se kriteriji ne razabiru iz same ocjene, bila ona, na primjer, 4 bilo B.
U bivšoj Jugoslaviji paralelno su postojala dva sustava: u Zagrebu su pozitivne ocjene bile 2 - 5, u Beogradu 6 - 10 - i to nije presudno utjecalo na rezultate studija. U Splitu dijelim sobu s kolegom koji, kao i ja, predaje u dvjema državama. On u Australiji koristi sustav ocjena A - F, ja u Italiji koristim sustav pozitivnih ocjena 18 - 30L. U Italiji u ocjenu diplomskog (magistarskog) ispita ulaze i ocjene prethodnih ispita o kojima ovisi hoće li student dostići 110 ili čak 110L (dakle: s pohvalom), ili će ostati ispod, a na doktorskom studiju ocjenjujemo samo tezu i njezinu obranu s 2 - 5, dok u Hrvatskoj kao reper rabimo prosjek ocjena.
Činjenica jest da veći raspon pozitivnih ocjena ostavlja profesoru više prostora za razlikovanje i nijansiranje (što postaje važno osobito unutar gornjeg ranga ocjena) - ali je isto tako i činjenica da se ocjene ne unose u diplome, te da je strahovito malo slučajeva kada sveučilišne ocjene igraju ikakvu ulogu u promociji osobe pošto je završila sveučilišni studij, osim eventualno u počecima akademske karijere.
U krajnju ruku tako i jest pravedno: pojedinac se, pa i u akademskoj karijeri, potvrđuje kroz duge decenije svojim radom u praksi. Ili se ne potvrđuje - a tada mu ništa ne znače eventualne nekadašnje odlike, bile one A, 5 ili 30L.
Utoliko prije što student koncentriran na ocjene može nastojati da se svidi profesoru, procjenjivati na što je profesor “slab” (susreo sam i takvih koji su na ispitu bili kadri doslovno citirati neku moju rečenicu, što bi me uglavnom razjarilo, jer ne podnosim supozitorijalan pristup studiranju).
Uostalom, iz prijedloga ne vidimo da bi ocjene utjecale na zbir bodova (ETCS), o kojemu ovisi prijelaz iz semestra u semestar odnosno iz godine u godinu - a ne o tome hoće li netko nanizati A do A, ili će se provlačiti s E do E.
Nadalje, profesor koji je zaista usvojio intencije Bolognske povelje neće ocjenu graditi samo pretežno na jednom testu, kakav je ispit. Ocjenjivanjem vježbi, rada u seminaru i rasprave u kolegiju profesor može kroz semestar steći prilično točan uvid u sposobnosti i navike studenta, a ne tek na ispitu, koji može biti uvjetovan i trenutnom indispozicijom (ne samo ispitanoga, nego i ispitivača). Još važnije: kroz vježbe i seminar dosta toga se može ispraviti i preusmjeriti, a na ispitu može već biti kasno.
U predloženim promjenama sustava ocjenjivanja pažnju zaslužuje razvrstavanje dviju negativnih ocjena: FX bi značila da student može ponovo na ispit u bilo kojem roku, dok bi ga F obavezala da ponovo upiše i odsluša kolegij prije ponovnog pristupanja ispitu. Ta mogućnost bi natjerala na veću ozbiljnost kad su posrijedi obvezatni predmeti - a vjerojatno bi stimulirala studente da upišu više izbornih predmeta od minimuma, kako ne bi izgubili semestar ako na jednome od njih “zglajzaju”. S druge strane, s profesorom koji prati rad kroz semestar i studentu bi moralo biti jasnije što ga očekuje na kraju.
Ključno metodsko pitanje ostaje: zašto i pošto netko studira? Tj.: u koju svrhu i po koju cijenu? Naravno da nitko neće biti stimuliran perspektivom da se ranije nađe u masi nezaposlenih.
S te strane, predviđene promjene u kriterijima plaćanja i u sprečavanju korupcije vjerojatno su bitnije od nominalnog sustava ocjenjivanja.
Nasuprot tome, ako se pravo na odobravanje nekadašnjih “venia legendi”, sada pod nazivom “venia docendi”, koncentriraju u jednoj ruci ili u uskom gremiju - to bi otvorilo prostor za ucjene i korupciju među samim profesorima i učinilo ih još zatvorenijom kastom nego dosad.