Novi 'bratoubilački' rat ex-YU država

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 20.01.2008. u 11:30

Popularna višejezična internetska enciklopedija, Wikipedija, koja se piše u suradnji s brojnim volonterima, sve je popularniji oblik informiranja o mnogobrojnim povijesnim, političkim, kulturnim i društvenim događajima i ličnostima. No, kako je ipak riječ o slobodnoj enciklopediji, primjetne su mnoge različite interpretacije istih događaja, ovisno o tome na kojem su jeziku napisane, odnosno kojem se "nacionalnom ili političkom krugu" obraćaju. Surfajući Wikipedijom na jezicima nekadašnje zajedničke države, naišli smo na zanimljive interpretacije i tumačenja mnogih događaja iz najnovije povijesti i odnosa tih naroda i država.

Izabrali smo zato nekoliko događaja iz nedavnoga rata u Hrvatskoj i BiH opisanih u Wikipediji na jezicima triju zainteresiranih naroda te usporedbom došli do brojnih politikantskih, apsurdnih, pa i bizarnih interpretacija. "Nadzorni organi" Wikipedije bili su prisiljeni na mnoge članke o spomenutoj tematici staviti upozorenja da "postoji velika vjerojatnoća da su neke iznijete informacije netočne" ili da "članak nije pokriven izvorima", a najčešće se ipak radi o upozorenju kako je "neutralna točka gledišta članka osporena" te da "članak možda zahtijeva čišćenje".

Ovisno o kutu gledanja; za neke se nije ni dogodio, a neke ne zanima  
GENOCID
Treba naglasiti da je to najčešće slučaj kada je riječ o člancima na srpskom jeziku te tako, recimo, poglavlje o republici srpskoj krajini na tom jeziku posjeduje sva spomenuta upozorenja!

U poglavlju o raspadu Jugoslavije na srpskim stranicama čitamo da je "generalno raspad Jugoslavije" završen tek Daytonskim sporazumom, potpisanim u studenome 1995., a kao početak kraja SFRJ navodi se težnja Albanaca, nakon smrti Josipa Broza Tita, da Kosovo preraste u sedmu jugoslavensku republiku". Hrvatski pisac članka na tu temu (vrlo kratkog) kaže kako je smrću J. B. Tita "počeo sunovrat države", ali da je razlog i u tome "što je Srbija imala najjači razvoj tijekom zajednice".

Navodi primjere pruge Beograd - Bar i kanala Dunav - Tisa - Dunav, "dok ni jedan projekt na tlu Hrvatske nije izgrađen" te izdvaja autocestu Zagreb - Split. Osim nestašnih i za sve krivih kosovskih Albanaca, srpski autor smatra da je razlog za raspad Jugoslavije i taj što je SAD-u i Zapadu promjena političkog sustava bila važnija od očuvanja Jugoslavije kao države. Usto, tvrdi se kako "srpski i crnogorski političari nisu smatrali potrebnom promjenu političkog sustava".

Autor napominje da su se Slovenci i Hrvati zauzimali za konfederalnu zajednicu. Zanimljiva je opservacija da su "novu političku sliku na prostorima Jugoslavije uglavnom kreirali ljudi koji su se tijekom ranijeg razdoblja bavili politikom, ali su tada većinom zastupali drugačije poglede". Da bi to potkrijepili, navode kako su svi ti ljudi - Milan Kučan, Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Momir Bulatović i Kiro Gligorov bili "bivši komunisti", jedino je Alija Izetbegović "političko-vjerski teokrat".

Kad je riječ o ratu u Hrvatskoj, za hrvatskog je autora to srpska agresija i okupacija, a srpski je pisac imao potrebu napisati da je Borisav Jović kao predsjednik Predsjedništva "nastojao uspostaviti kontrolu i spriječiti mogući rat".  "Republika srpska krajina" je "međunarodno neprizanata srpska paradržava unutra Hrvatske", kažu Hrvati, a Srbi se pak slažu s tim, no napominju da je "osnovana na teritoriju Hrvatske koja je u to vrijeme također bila samoproglašena i međunarodno nepriznata republika".

"Nezavisnost 'RSK' nije priznala ni jedna država svijeta, uključujući i tadašnju SRJ", a njezin je kraj došao kada je "Hrvatska vojska zauzela 'RSK' u Oluji". Prema srpskom izvoru, nastanak te "države uslijedio je nakon dolaska na vlast Franje Tuđmana i nacionalističkog HDZ-a", što je kod Srba izazvalo "sjećanje na tragične događaje iz Drugog svjetskog rata" i zato što je došlo do "isključenja Srba kao konstitutivnog naroda iz Ustava Hrvatske". Ovaj zadnji podatak u hrvatskoj se verziji ne navodi.

"Hrvatska inzistira da je pobuna Srba diktirana iz Beograda", tvrde Srbi. Za Hrvate je "RSK" dio srpskog nacionalističkog programa stvaranja tzv. Velike Srbije te dio plan "okupacije cijele Hrvatske".

Za Hrvate će akcija Oluja biti "oslobodilačka", a za Srbe "operacija zauzimanja RSK". Osim toga, na srpskoj stranici stoji da su "4. kolovoza, samo par sati prije početka Oluje, američki zrakoplovi bombardirali dva radara krajiških Srba". Hrvatski izvor navode kako je, unatoč pozivima Franje Tuđmana da ostanu u Hrvatskoj, "najveći broj Srba na zahtjev svog vojnog i političkog vodstva" - otišao. Zapovijed o evakuaciji potpisali su Mile Mrkšić i Milan Martić, a otišlo je "oko 90 tisuća ljudi". U natuknici stoji da UN navodi 150, a srpski izvori 250 tisuća Srba. No, srpska stranica o Oluji donosi da je "protjerano od 320 do 700 tisuća ljudi".


Vukovar

Hrvati
V ukovar je za Hrvate 'najveća i najkrvavija bitka Domovinskog rata'

Srbi
Vukovar je 'Pirova pobjeda JNA', ali 'prekretnica za tok rata u Hrvatskoj'


Srebrenica

Hrvati
Pobijeno 8 tisuća , a protjerano 30 tisuća muslimana

Srbi
Iz Srebrenice stalni upadi na teritorij pod kontrolom Srba, a ubijeno ih 3200

 

Hrvatski izvor piše i kako su nakon završetka akcije "zabilježena kriminalna djela ubojstva iz osvete ili koristoljublja nad pojedinim preostalim Srbima, kao i paljenje napuštenih kuća". Izbjegava se termin zločin. Za to je, prema izvoru, na hrvatskim sudovima optuženo 1949 prekršitelja, osuđene su 1492 osobe, od toga 27 za ubojstva. U svom zaključku srpski autor piše: "američki vojni planeri pomogli su Hrvatskoj da izvede najveće etničko čišćenje tokom rata". Hrvatski članak uopće na navodi Gotovinu ni njegovo suđenje u Haagu. Prema bosanskoj verziji, upravo su ti nemili događaji onemogućili da Hrvatska "vojno oslobodi preostala okupirana područja u Baranji i istočnoj Slavoniji".

Za bosance je Oluja zajednička akcija hrvatske i bosanske vojske kojom je, osim oslobađanja hrvatskih teritorija, "stvoren i put za izlazak najzapadnijih područja BiH iz srpskog obruča i izolacije".

Sve  tri strane tvrde da je na njih počinjena agresija  
AGRESIJA
Vukovar je za Hrvate "najveća i najkrvavija bitka Domovinskog rata", a za Srbe "Pirova pobjeda JNA", ali "prekretnica za tok rata u Hrvatskoj". I srpska stana priznaje vojnu nadmoć "JNA i srpskih paravojnih snaga", no i hrvatski su branitelji za njih "pripadnici paravojske". Masakr na Ovčari za srpskog je autora samo "incident nakon vukovarske bitke". Govori se o transportu zarobljenih Hrvata u logore po Srbiji. "Većina ih je kasnije oslobođena, a postoje tvrdnje da su neki zarobljenici nestali", dvoji se na srpskom jeziku.

Dok hrvatska i bosanska strana o Srebrenici pišu pod naslovom "genocid", Srbi ipak idu za tonalitet niže i govore o "masakru". Kao opravdanje takvoj kvalifikaciji navode kako je Međunarodni sud pravde događaje u Srebrenici označio ratnim zločinom i masakrom, "a ne i genocidom". Prema bosanskoj natuknici, u Srebrenici su se dogodila "masovna planska ubojstva velikog broja bošnjačkih muškaraca i dječaka između 12 i 77 godina".

Srbi naglašavaju kako su iz "Srebrenice vršeni stalni upadi na teritorij pod kontrolom Srba" te da postoji popis od 3200 Srba "za koje se tvrdi da su ubijeni na području Srebrenice u ratu 1992.-95.". No, tvrde da je Haaški sud odbacio taj popis kao netočan. U članku se iznosi da je "pobijeno 8 tisuća , a protjerano 30 tisuća muslimana". Bosanska stranica vrlo je opširna te donosi mnoge potankosti, ali se i obračunava s mnogim srpskim opravdanjima, navodeći da je napomena kako enklava nije bila demilitarizirana - "puna kontradiktornosti". 

Hrvatska i bosanska verzija hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH dijametralno se pak razlikuju. Na bosanskom jeziku stoji da je taj sukob bio između "vladinih snaga u Sarajevu i snaga paradržave Herceg-Bosne, potpomognut regularnom Hrvatskom vojskom". Zanimljiva je konstrukcija da taj sukob "mnogi građani BiH, ali i same Hrvatske, smatraju agresijom Hrvatske na BiH". 

Vlado Vurušić

Izdvajamo